Nekadašnji privredni gigant Željezara Zenica upošljavao je 25.000 radnika. Imali su plaće, prekovremeni rad, išli na odmor u svoja odmarališta na moru i na planini. Raj za radnike, kažu danas sa sjetom oni koji su svoj radni vijek proveli u tom preduzeću. Izvozili su svoje proizvode u daleku Indiju, ali i sve evropske zemlje.
Ova fabrika privatizovana je za jedan dolar! Hiljade radnika ostalo je bez posla. Kuvajćani koji su je kupili imaju danas jeftinu radnu snagu i nesmetano zagađuju grad u kojem se Željezara nalazi. U dijelu koji nije zanimao Kuvajćane i koji nije ni privatiziran, stotine radnika čeka na povezivanje radnog staža kako bi mogli otići u penziju.
Osnivanje i počeci rada Željezare u Zenici vežu se još za austrougarski period. Udruživanjem privatnog kapitala, u jesen 1892. godine počinje se graditi Željezara.
Pravi procvat zeničke Željezare desio se osamdesetih godina, kada je broj zaposlenih dostigao 24.000ljudi. Tog zlatnog doba prisjeća se direktor Željezare Safet Berbić:
„Najbolje vrijeme Željezare to su godine od 1982. do 1987., kada je Željezara dostigla najveći obim proizvodnje od 1,870.000 tona 1987. godine. Naša globalna, glavna tržišta su bili sjever Afrike, Indija za druge proizvode, za kovane proizvode kompletan prostor Evrope, od Švedske , preko Norveške, Njemačke, Francuske, Italije do naših bliskih susjeda Mađara. Tad je plata radnika u Željezari bila 1.000 maraka i sve beneficije koje pripadaju radnicima na tu platu – jer Željezara je bila holding koja je u toj svoj strukturi imala sve, od kontrole rada radnika do rekreacije i rehabilitacije radnika na destinacijama kao što su Neum, planine, naši objekti koji su bili namijenjeni baš za te stvari“, priča Berbić.
Tokom posljednjeg rata u BiH skoro svi pogoni u Željezari su bili ugašeni. Nakon završetka rata dugo se čekalo na ponovno pokretanje proizvodnje. No oni koji su tada odlučivali odlučili su da je najbolje prodati Željezaru.
Po preporuci Harisa Silajdžića pojavili su se investitori iz Kuvajta kojima je ovaj nekadašnji gigant, odnosno proizvodni dio, prodat za jedan dolar. Ovako to komentariše Senad koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Željezari Zenica:
„Znači sve si imao. Imao si sigurnost posla, ako ništa. Ali nema interesa – jer svi imaju udjela u tome. Svi. Taj dotični Haris prodao je Željezaru budzašta. Sad šta je on imao, ja to ne znam, imaju drugi ljudi mjerodavni za te stvari da rješavaju. Nije moje. Ali zna se da je Željezara prodata budzašto. Prodati su radnici, na kraju-krajeva, Željezare.“
Spajanje
Dakle, septembra 1998. godine nastaje zajedničko preduzeće BH Steel d.o.o. Zenica udruživanjem tadašnje Željezare i Kuvajtske investicione agencije (KIA). Od 2004. godine u preduzeće ulazi LNM Mittal grupa i obvezuju se pokrenuti proizvodnju, investirati 135 miliona američkih dolara i zaposliti 4.150 radnika. No do danas nisu ispunjeni uslovi iz ugovora niti kada su u pitanju investicije, niti zaštita okoliša, ni novo zapošljavanje, ni poštivanje radnog zakonodavstva.
Nakon spajanja kompanija Mittal i Arcelor, zenička kompanija je postala članica Arcelor Mittal grupe (u 2006. godini). Ova kompanija danas zapošljava oko 2.500 ljudi.
Arcelor Mittal danas je među tri najveća izvoznika u BiH. No malo ko u BiH ima koristi od toga. Radnici, istina, primaju plate, ali su, kada se uporedi sa višemilionskom godišnjom dobiti, jeftina radna snaga, a nekoliko puta su radnici ove firme pokušali štrajkom ukazati i na loše uslove rada, slabu zaštitu na radu i mobing. No štrajk bi ubrzo bio ugušen. Potvrđuju to i bivši radnici:
„Kažu ljudi dobijaju 400 do 500 eura navodno. Ma to je ništa apsolutno. Ljudi prave novac.“
„Indikativno je da od početka marta svakodnevno dobijamo pritužbe naših članova zbog pritiska ili mobinga koji prema njima vrše pojedini rukovodioci tražeći odricanje od tužbi za noćni, prekovremeni i minuli rad. Radnicima se prijeti slanjem na čekanje, premještajima, pa čak i otkazima“, izjavio je krajem prošle godine Zuhdija Kapetanović, predsjednik Sindikata Arcelor Mittala Zenica.
„Ovo je stvarno ponižavajuće za nas kao ljude, kao ljudska bića i sramotno za vrijeme u kojem živimo. Mittal se ponaša bahato, kao da je kod kuće, a naše institucije ne rade ništa na tome da ga spriječe“, kaže Zeničanin Enver Hasanbašić.
Ipak, vlast podržava kapitaliste, pa je tako i premijer Federacije Nermin Nikšić, prilikom nedavnog postavljanja filtera na jedno od postrojenja, za šta su građani odmah prokomentarisali da filter ne rješava zagađenje, izjavio;
„Izbor je vrlo jednostavan. Možemo sutra dovesti inspekciju, zabraniti rad i ostaviti par hiljada ljudi bez egzistencije.“
Dio Željezare koji je još uvijek u vlasništvu Vlade Federacije već godinama grca u dugovima. Željezara Zenica d.o.o. privatizacijom BH Steel Željezare, današnjeg ArcelorMittal Zenica, naslijedila dugovanja veća od desetina miliona KM. Kada se tome doda i dug za penziono i zdravstevno osiguranje koje nije uplaćivano više od 10 godina, ukupan dug je oko 12 miliona eura.
Vlada FBiH je obećala da će privatizirati i ovaj dio. Potvrdio je to Fikret Talić iz Federalne Agencije za privatizaciju:
„Treba Vlada također da donese odluku o metodu i načinu privatizacije državnog kapitala. Trebaće zauzeti stav da li će se Željezara privatizirati po principu podjele na tehno-ekonomske cjeline ili će se izvršiti privatizacija cjelokupnog državnog kapitala u paketu.“
Po riječima Esada Skomorca, predsjednika Sindikata Željezare Zenica d.o.o., oko 640 radnika vodi se kao zaposleno. Mnogi od njih ne mogu u penziju jer im staž nije uplaćen više od 10 godina. Tek nakon socijalnog bunta započetog u Federaciji prije nešto više od 20 dana, Vlada FBiH obećala je da će uplatiti sredstva za 15 radnika kako bi im se uvezao staž da bi mogli otići u penziju.
Radnici su mnogo puta do sada štrajkovima tražili i da im se vrati u posjed hotel Zenit u Neumu, koji je privatiziran. Resorni federalni ministar Erdal Trhulj potvrdio je da će u saradnji s Agencijom za privatizaciju FBiH i Ministarstvom turizma i okoliša FBiH organizovati sastanak da bi se uradila revizija statusa hotela Zenit u Neumu. No, kako se desilo da hotel Zenit bude privatizovan i ko je dao zeleno svjetlo - godinama je nepoznanica.
Ova fabrika privatizovana je za jedan dolar! Hiljade radnika ostalo je bez posla. Kuvajćani koji su je kupili imaju danas jeftinu radnu snagu i nesmetano zagađuju grad u kojem se Željezara nalazi. U dijelu koji nije zanimao Kuvajćane i koji nije ni privatiziran, stotine radnika čeka na povezivanje radnog staža kako bi mogli otići u penziju.
Osnivanje i počeci rada Željezare u Zenici vežu se još za austrougarski period. Udruživanjem privatnog kapitala, u jesen 1892. godine počinje se graditi Željezara.
Pravi procvat zeničke Željezare desio se osamdesetih godina, kada je broj zaposlenih dostigao 24.000ljudi. Tog zlatnog doba prisjeća se direktor Željezare Safet Berbić:
„Najbolje vrijeme Željezare to su godine od 1982. do 1987., kada je Željezara dostigla najveći obim proizvodnje od 1,870.000 tona 1987. godine. Naša globalna, glavna tržišta su bili sjever Afrike, Indija za druge proizvode, za kovane proizvode kompletan prostor Evrope, od Švedske , preko Norveške, Njemačke, Francuske, Italije do naših bliskih susjeda Mađara. Tad je plata radnika u Željezari bila 1.000 maraka i sve beneficije koje pripadaju radnicima na tu platu – jer Željezara je bila holding koja je u toj svoj strukturi imala sve, od kontrole rada radnika do rekreacije i rehabilitacije radnika na destinacijama kao što su Neum, planine, naši objekti koji su bili namijenjeni baš za te stvari“, priča Berbić.
Tokom posljednjeg rata u BiH skoro svi pogoni u Željezari su bili ugašeni. Nakon završetka rata dugo se čekalo na ponovno pokretanje proizvodnje. No oni koji su tada odlučivali odlučili su da je najbolje prodati Željezaru.
Po preporuci Harisa Silajdžića pojavili su se investitori iz Kuvajta kojima je ovaj nekadašnji gigant, odnosno proizvodni dio, prodat za jedan dolar. Ovako to komentariše Senad koji je cijeli svoj radni vijek proveo u Željezari Zenica:
„Znači sve si imao. Imao si sigurnost posla, ako ništa. Ali nema interesa – jer svi imaju udjela u tome. Svi. Taj dotični Haris prodao je Željezaru budzašta. Sad šta je on imao, ja to ne znam, imaju drugi ljudi mjerodavni za te stvari da rješavaju. Nije moje. Ali zna se da je Željezara prodata budzašto. Prodati su radnici, na kraju-krajeva, Željezare.“
Spajanje
Dakle, septembra 1998. godine nastaje zajedničko preduzeće BH Steel d.o.o. Zenica udruživanjem tadašnje Željezare i Kuvajtske investicione agencije (KIA). Od 2004. godine u preduzeće ulazi LNM Mittal grupa i obvezuju se pokrenuti proizvodnju, investirati 135 miliona američkih dolara i zaposliti 4.150 radnika. No do danas nisu ispunjeni uslovi iz ugovora niti kada su u pitanju investicije, niti zaštita okoliša, ni novo zapošljavanje, ni poštivanje radnog zakonodavstva.
Nakon spajanja kompanija Mittal i Arcelor, zenička kompanija je postala članica Arcelor Mittal grupe (u 2006. godini). Ova kompanija danas zapošljava oko 2.500 ljudi.
Arcelor Mittal danas je među tri najveća izvoznika u BiH. No malo ko u BiH ima koristi od toga. Radnici, istina, primaju plate, ali su, kada se uporedi sa višemilionskom godišnjom dobiti, jeftina radna snaga, a nekoliko puta su radnici ove firme pokušali štrajkom ukazati i na loše uslove rada, slabu zaštitu na radu i mobing. No štrajk bi ubrzo bio ugušen. Potvrđuju to i bivši radnici:
„Kažu ljudi dobijaju 400 do 500 eura navodno. Ma to je ništa apsolutno. Ljudi prave novac.“
„Indikativno je da od početka marta svakodnevno dobijamo pritužbe naših članova zbog pritiska ili mobinga koji prema njima vrše pojedini rukovodioci tražeći odricanje od tužbi za noćni, prekovremeni i minuli rad. Radnicima se prijeti slanjem na čekanje, premještajima, pa čak i otkazima“, izjavio je krajem prošle godine Zuhdija Kapetanović, predsjednik Sindikata Arcelor Mittala Zenica.
Zagađnje u centru Zenice
Arcelor Mittal često spominje i u kontekstu zagađenja. Građani Zenice za prekomjernu količinu sumpora u vazduhu krive upravo ovu kompaniju.„Ovo je stvarno ponižavajuće za nas kao ljude, kao ljudska bića i sramotno za vrijeme u kojem živimo. Mittal se ponaša bahato, kao da je kod kuće, a naše institucije ne rade ništa na tome da ga spriječe“, kaže Zeničanin Enver Hasanbašić.
Ipak, vlast podržava kapitaliste, pa je tako i premijer Federacije Nermin Nikšić, prilikom nedavnog postavljanja filtera na jedno od postrojenja, za šta su građani odmah prokomentarisali da filter ne rješava zagađenje, izjavio;
„Izbor je vrlo jednostavan. Možemo sutra dovesti inspekciju, zabraniti rad i ostaviti par hiljada ljudi bez egzistencije.“
Dio Željezare koji je još uvijek u vlasništvu Vlade Federacije već godinama grca u dugovima. Željezara Zenica d.o.o. privatizacijom BH Steel Željezare, današnjeg ArcelorMittal Zenica, naslijedila dugovanja veća od desetina miliona KM. Kada se tome doda i dug za penziono i zdravstevno osiguranje koje nije uplaćivano više od 10 godina, ukupan dug je oko 12 miliona eura.
Vlada FBiH je obećala da će privatizirati i ovaj dio. Potvrdio je to Fikret Talić iz Federalne Agencije za privatizaciju:
„Treba Vlada također da donese odluku o metodu i načinu privatizacije državnog kapitala. Trebaće zauzeti stav da li će se Željezara privatizirati po principu podjele na tehno-ekonomske cjeline ili će se izvršiti privatizacija cjelokupnog državnog kapitala u paketu.“
Po riječima Esada Skomorca, predsjednika Sindikata Željezare Zenica d.o.o., oko 640 radnika vodi se kao zaposleno. Mnogi od njih ne mogu u penziju jer im staž nije uplaćen više od 10 godina. Tek nakon socijalnog bunta započetog u Federaciji prije nešto više od 20 dana, Vlada FBiH obećala je da će uplatiti sredstva za 15 radnika kako bi im se uvezao staž da bi mogli otići u penziju.
Radnici su mnogo puta do sada štrajkovima tražili i da im se vrati u posjed hotel Zenit u Neumu, koji je privatiziran. Resorni federalni ministar Erdal Trhulj potvrdio je da će u saradnji s Agencijom za privatizaciju FBiH i Ministarstvom turizma i okoliša FBiH organizovati sastanak da bi se uradila revizija statusa hotela Zenit u Neumu. No, kako se desilo da hotel Zenit bude privatizovan i ko je dao zeleno svjetlo - godinama je nepoznanica.