Trideset godina od kada je glumio glavne uloge na prvom Gradu teataru, Rade Šerbedžija je koprodukcijom svog kazališta Ulysses i sarajevskog MESS-a otvorio jubilarni budvanski festival predstavom “Antigona 2000 godina kasnije”.
Antički komadi su poput naših života, izrasli u stvarnosti prepunoj krvi i zločina, u buci i metežu – to je za pozorišnu kritiku poveznica Sofokleovih djela sa dvadeset prvim vijekom, u kojem bi potraga za pravdom mogla prekinuti lanac nesreće koja prati čovječanstvo "iz roda u rod".
U režiji Lenke Udovički, Kreonta - oca Antigone glumi Rade Šerbedžija. Na pitanje zbog čega je odlučio da festival otvori “Antigonom”, odgovara:
"Upravo zato što je Antigona jedna od ključnih antičkih drama. Postoje neki komadi koji su arhetipovi antičke drame i koji su se često puta čak i nanovo pisali. Imate na primjer Anujevu Antigonu, i ne znam koliko sve Antigona nanovo napisanih. Došli smo na ideju da napravimo paralelnu priču s Antigonom, dvije hiljade godina poslije. Tako da imamo Sofokla kao bazu i priču naših likova koji prate život jedne porodice. Nigdje nismo rekli da je ta familija iz Bosne, može biti bilo gdje, ali vjerojatno se negdje u Bosni dešava ta priča o porodici u kojoj su otac, majka, dvije kćeri i sin, koji nestaje u ratu. Oni traže tijelo sina, da ga pokopaju. I to je ono što nas veže sa Antigonom, sa strahotama rata, nepravdom, borbom slobodarskog duha protiv autoriteta i politike”.
Šerbedžija je bio član prve direkcije festivala Grad teatar 1987. uz Ljubišu Ristića, Nadu Kokotović i Dragana Klaića. Osim po KPGT-u koje naziva “pozorišnim čudom zbog režijske genijalnosti Ljubiše Ristića”, Šerbedžija se tog vremena sjeća i po pozitivnoj energiji kojom je obilovao “novi Stari grad” Budve, obnovljen nakon katastrofalnog zemljotresa 1979. godine.
Predstave su tada nanovo oživjele Citadelu, kamene trgove i srednjevjekovne bedeme, da bi glumci narednih godina osvojili i druge scene na otvorenom, od ostrva Sv. Nikola do Drobnog pijeska.
Predstava "Antigona 2000 godina poslije"
Trideset godina kasnije, bježeći od buke i jeftine turističke ponude koji protjeruju festivalske programe sa nekadašnjih matičnih scena, Šerbedžija je prostor za “Antigonu 2000 godina kasnije” morao da traži van grada i pronađe ga u njegovom zaleđu. Jer, kultura kao neprofitabilna djelatnost odavno više nije prioritet u državama regiona.
“Da se ulagalo više, ne bi se događao vandalizam na fudbalskim utakmicama u Evropi da sramoti cijelu naciju. Ne samo u Hrvatskoj, već sve nas, slavenske narode sa ovog područja. Pa i srpski navijači su napravili u Milanu takvu istu glupost. Zašto to Česi nisu napravili, ili Mađari? Eto, tu smo blizu, Česi su isto Sloveni. Radi se jednostavno o tome da oni imaju tradiciji ulaganja u zemlju, u narod, u edukaciju. To je ono čega mi moramo biti biti pioniri, ne samo mi umjetnici nego i ljudi koji se bave politikom”, kaže Šerbedžija.
U trideset godina od kada je u Budvi glumio glavne uloge u predstavama “Tit Andronik”, “Don Žuan”, “Tartif” i “Oslobođenje Skoplja”, nije samo kultura izgubila svoju važnost. Nove prioritete izrodilo je vrijeme u kojem se ratovalo, ubijalo, mrzjelo. Zato pitamo Šerbedžiju ko je pobijedio:
“Ne znam ko je pobijedio. U svijetu koji živimo imate vremena koja pobjeđuju i vremena koja gube. Ali, ima i vremena u kojima nema pobjednika. Mi živimo u jednom takvom međuvremenu – međuprostoru, gde su pobjednici neki sitni, bezimeni ljudi. Gdje nema zapravo pravih revolucija, niti pravih ideja i osvješćenja. I zato smo mi ovog časa svi gubitnici”.