Najviše bih volio da ovi odu, a da oni ne dođu – tako je prije neki dan u Srbiji svoje predizborne želje uobličio jedan građanin. Slično raspoloženje vlada u mnogim zemljama.
Svaka zemlja je različita i ne mogu se mehanički uspoređivati političke, ekonomske i socijalne prilike u njima. Ali, protekli izbori u nekoliko evropskih zemalja, kao i previranja u mnogim vladama, otvaraju važna pitanja funkcioniranja svijeta u krizi.
Temeljni konsenzus koji je u Evropi postignut prije mnogo desetljeća nestaje pred našim očima, upozorava politolog Nenad Zakošek. Krajnji je čas da se ta činjenica prepozna. To je bio balans između umjerenih konzervativaca i umjerene ljevice, na kojemu je izgrađena cijela arhitektura Evrope.
Cikličkim izmjenama na vlasti stranaka koje su reprezentirale veliku većinu izbornog tijela, a time i političke volje građana, osiguravao se izbalansirani razvoj i standard građana.
S desna se govorilo – mi smo tu da brinemo o stvaranju društvenog bogatstva, o investicijama i slobodnom tržištu, da ne biste vi s ljevice sve proćerdali u socijalne transfere. Sa lijeve strane političkog spektra – a mi smo tu da osiguravamo elementarnu socijalnu pravednost. Smisao države je dobrobit većine građana.
Njemačka, Francuska, Velika Britanija, donekle Italija, kao i skandinavske zemlje i zemlje Beneluxa, uobličavale su Evropu koju poznajemo kao prostor razvoja i stabilnosti.
Sve je to dovedeno u pitanje nakon izbijanja velike financijske krize prije nekoliko godina. Virtualni novac koji je poharao evropsko gospodarstvo i otjerao na rub dužničkog ropstva brojne zemlje i milijune ljudi stvorio je i virtualne političare, pa i cijele vlade.
Oni jesu izabrani na izborima, voljom građana (iako čak ni to nije svugdje slučaj – kao u Italiji i u Grčkoj), ali provode politiku onih koji su krizu izazvali.
Može li se tako iz krize izaći? Teško.
Više ne funkcioniraju poznati politički obrasci.
Ljudi se vrte u krugu. U Španjolskoj je hametice poražena socijalistička vlada koja je ostavila ogromnu nezaposlenost, da bi se nakon izbora nove, konzervativne, isto masovno nezadovoljstvo nastavilo, a situacija se ne poboljšava. Italija je s tehnokratskom vladom u slijepoj ulici. Njemačka je nametnula svoju vizuru fiskalnog pakta, koji promjenama u Francuskoj dolazi u iskušenje. A njemački lokalni izbori ne najavljuju svijetlu budućnost sadašnjoj premijerki. Kao ni britanski trenutačnoj vladi.
Hoće li nova francuska vlast napustiti politiku „štednje“ koje je do sada domišljeno kao jedino pravo rješenje za krizu i pridružiti se zemljama evropskog juga? Ili možda čak stati i na njihovo čelo?
Budimo realni – cijela Europska unija je u pitanju, a njezina zajednička valuta još i više.
Građani sponatno izražavaju otpor politici za koju osjećaju da im je nametnuta, koja se svela na to da oni plaćaju glavni ceh krize na koju nisu utjecali.
Može se razgovarati o tome da su se i građani širom Evrope „zaigrali“ u neobuzdanom trošenju, ali oni ne mogu odgovarati za kreditno-monetarnu politiku koja ih je na to tjerala.
Jedino oruđe koje imaju u rukama – glas na izborima – pokazuje se nedovoljnim. I kada izaberu novu i kada potvrde staru vlast, iz krize se ne izlazi. Nezadovoljstvo i neizvjesnost zbog budućnosti ostaju. Možda su nezadovoljstvo i frustracija subjektivne kategorije, ali tvrda je činjenica da postojeći politički establišmenti odgovor na krizu nisu našli.
A kada nema odgovora na dugogodišnju, sistemsku krizu, sve su opcije otvorene. Jednoj već svjedočimo – rastu radikalizama svih vrsta. Oni traže svoj legitimitet na političkoj sceni, nalaze ga u ekstremnim strankama koje ulaze u parlamente, pa i u vlade. Može li se demokratskim sredstvima protiv nedemokrata? Vječno pitanje parlamentarne demokracije postaje sve zaoštrenije.
Naravno da ne dovodim u pitanje izbore kao demokratski institut. Ali, on više nije dovoljan.
Potreban je širi i sveobuhvatniji konsenzus, poput onoga nakon Drugog svjetskog rata, kada je nova Evropa stasala. Ali koji bi ovaj put uključio i gubitnike, socijalne i političke. I u kojemu su sva pitanja legitimna – od političkog sistema do instrumenata izlaska iz krize.
U protivnom bismo se svi mogli naći na ulicama. A tada uspijevaju najveći manipulatori.
Svaka zemlja je različita i ne mogu se mehanički uspoređivati političke, ekonomske i socijalne prilike u njima. Ali, protekli izbori u nekoliko evropskih zemalja, kao i previranja u mnogim vladama, otvaraju važna pitanja funkcioniranja svijeta u krizi.
Temeljni konsenzus koji je u Evropi postignut prije mnogo desetljeća nestaje pred našim očima, upozorava politolog Nenad Zakošek. Krajnji je čas da se ta činjenica prepozna. To je bio balans između umjerenih konzervativaca i umjerene ljevice, na kojemu je izgrađena cijela arhitektura Evrope.
Cikličkim izmjenama na vlasti stranaka koje su reprezentirale veliku većinu izbornog tijela, a time i političke volje građana, osiguravao se izbalansirani razvoj i standard građana.
S desna se govorilo – mi smo tu da brinemo o stvaranju društvenog bogatstva, o investicijama i slobodnom tržištu, da ne biste vi s ljevice sve proćerdali u socijalne transfere. Sa lijeve strane političkog spektra – a mi smo tu da osiguravamo elementarnu socijalnu pravednost. Smisao države je dobrobit većine građana.
Glasanje u Grčkoj
Njemačka, Francuska, Velika Britanija, donekle Italija, kao i skandinavske zemlje i zemlje Beneluxa, uobličavale su Evropu koju poznajemo kao prostor razvoja i stabilnosti.
Sve je to dovedeno u pitanje nakon izbijanja velike financijske krize prije nekoliko godina. Virtualni novac koji je poharao evropsko gospodarstvo i otjerao na rub dužničkog ropstva brojne zemlje i milijune ljudi stvorio je i virtualne političare, pa i cijele vlade.
Oni jesu izabrani na izborima, voljom građana (iako čak ni to nije svugdje slučaj – kao u Italiji i u Grčkoj), ali provode politiku onih koji su krizu izazvali.
Može li se tako iz krize izaći? Teško.
Više ne funkcioniraju poznati politički obrasci.
Ljudi se vrte u krugu. U Španjolskoj je hametice poražena socijalistička vlada koja je ostavila ogromnu nezaposlenost, da bi se nakon izbora nove, konzervativne, isto masovno nezadovoljstvo nastavilo, a situacija se ne poboljšava. Italija je s tehnokratskom vladom u slijepoj ulici. Njemačka je nametnula svoju vizuru fiskalnog pakta, koji promjenama u Francuskoj dolazi u iskušenje. A njemački lokalni izbori ne najavljuju svijetlu budućnost sadašnjoj premijerki. Kao ni britanski trenutačnoj vladi.
Hoće li nova francuska vlast napustiti politiku „štednje“ koje je do sada domišljeno kao jedino pravo rješenje za krizu i pridružiti se zemljama evropskog juga? Ili možda čak stati i na njihovo čelo?
Može se razgovarati o tome da su se i građani širom Evrope „zaigrali“ u neobuzdanom trošenju, ali oni ne mogu odgovarati za kreditno-monetarnu politiku koja ih je na to tjerala.
Budimo realni – cijela Europska unija je u pitanju, a njezina zajednička valuta još i više.
Građani sponatno izražavaju otpor politici za koju osjećaju da im je nametnuta, koja se svela na to da oni plaćaju glavni ceh krize na koju nisu utjecali.
Može se razgovarati o tome da su se i građani širom Evrope „zaigrali“ u neobuzdanom trošenju, ali oni ne mogu odgovarati za kreditno-monetarnu politiku koja ih je na to tjerala.
Jedino oruđe koje imaju u rukama – glas na izborima – pokazuje se nedovoljnim. I kada izaberu novu i kada potvrde staru vlast, iz krize se ne izlazi. Nezadovoljstvo i neizvjesnost zbog budućnosti ostaju. Možda su nezadovoljstvo i frustracija subjektivne kategorije, ali tvrda je činjenica da postojeći politički establišmenti odgovor na krizu nisu našli.
A kada nema odgovora na dugogodišnju, sistemsku krizu, sve su opcije otvorene. Jednoj već svjedočimo – rastu radikalizama svih vrsta. Oni traže svoj legitimitet na političkoj sceni, nalaze ga u ekstremnim strankama koje ulaze u parlamente, pa i u vlade. Može li se demokratskim sredstvima protiv nedemokrata? Vječno pitanje parlamentarne demokracije postaje sve zaoštrenije.
Naravno da ne dovodim u pitanje izbore kao demokratski institut. Ali, on više nije dovoljan.
Potreban je širi i sveobuhvatniji konsenzus, poput onoga nakon Drugog svjetskog rata, kada je nova Evropa stasala. Ali koji bi ovaj put uključio i gubitnike, socijalne i političke. I u kojemu su sva pitanja legitimna – od političkog sistema do instrumenata izlaska iz krize.
U protivnom bismo se svi mogli naći na ulicama. A tada uspijevaju najveći manipulatori.