Prije pedeset godina, 22. siječnja 1963. godine, Charles de Gaulle i Konrad Adenauer potpisali su u Parizu Elizejski ugovor. Taj je čin simbolički završio francusko-njemačke ratove i postao temelj na kojemu se mogla dalje razvijati evropska ideja.
Ovoga 22. siječnja u berlinskom Bundestagu održava se zajednička sjednica parlamenata dviju zemalja. Mediji u obje zemlje prepuni su priloga i emisija o ovom važnom evropskom datumu. Evropska unija je u problemima, ali njezini ključni simbolički znakovi opstaju.
Je li pretjerano naše balkanske prilike uspoređivati s onima najvećih evropskih zemalja? Princip je isti. Kada se nakon velikih stradanja dođe do kakvog-takvog pravednog rješenja, više se ne smije ići ispod toga.
U Hrvatskoj Vukovar je simbol njezinog stradanja s konca prošlog stoljeća. Rješenje koje je pronađeno – Erdutski mirovni sporazum iz 1995. godine i mirna reintegracija Vukovara i istočne Slavonije u hrvatski pravni i državni okvir – temelji su na kojemu je Hrvatska dovršena kao država. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, donesen 2002. godine, bio je uvjet za dalji evropski put i za stabilizaciju unutarnjih i vanjskih odnosa. Niti jedna vlada poslije te godine nije ga dovodila u pitanje, iako ga je HDZ povremeno opstruirao i provodio kao trik-rješenje.
Zakonom je regulirana službena upotreba jezika i pisma manjina.
On predviđa da su u jedinicima lokalne samouprave u kojima prema popisu stanovništva pripadnici manjine čine najmanje trećinu stanovnika jezik i pismo manjine u službenoj upotrebi ravnopravni s hrvatskim jezikom i pismom.
Ostavimo ovom prigodom po strani lingvističku raspravu o tome jesu li hrvatski i srpski jedan jezik i je li ćirilica povijesno (i) hrvatsko pismo. Naravno da jest, ma što neki nedoučeni savjetnik za kulturu srpskog predsjednika o tome podrugljivo govorio, ali to nije bitno za primjenu zakona.
Hrvatska je vlada potvrdila svoju namjeru da se i u Vukovaru krene s primjenom zakona, te da se, uz upotrebu u školama i pred organima vlasti, na javnim prostorima, geografskim lokalitetima, na trgovima i ulicama istaknu i natpisi na srpskom jeziku i na ćirilici.
U javnosti se to kolokvijalno nazvalo ''uvođenjem dvojezičnosti.''
Krenula su i žučna osporavanja, sve do protestnih skupova dijela veteranskih udruga. Traži se poništenje odluke, ili moratorij od 20 godina na primjenu. Formiraju se stožeri za obranu. Emocije su buknule, mržnja je prokuljala, čule su se teške riječi o izdaji i poniženju, o ekocidu, kulturocidu i genocidu što ga je ćirilica počinila u Vukovaru a još nije kažnjena. Najavljuje se rušenje vlasti svim demokratskim sredstvima. Premijeru je poručeno da se iz Beograda nije trebao ni vratiti.
Ćirilica je počinila genocid?
Je li posrijedi duboko nerazumijevanje, ili pak isuviše dobro razumijevanje? Između onih koji su protekli rat i shvatili kao nacionalni rat između ''nas'' i ''njih'' i koji ne može nikako drugačije završti doli ''istragom vašom ili našom''.
Mržnja je individualno osjećanje i na nju ne vrijedi krenuti topovima, pa ni verbalnim. Žrtva ima pravo na mržnju, iako je ona razara i unizuje. Umijeće je države da zakonom koji je jednak za sve humanizira zajednicu.
Kada je mržnja rasprostranjena, uvijek treba sagledavati okolnosti, ono što je generira i učiniti sve što je potrebno da se ne pothranjuje i ne obnavlja. Javno iskazivanje mržnje ne smije ostati bez odgovora.
Vlast je odlučila ostati u okvirima govora o poštovanju zakona, pravne države i ljudskih prava. To jest odgovor, ali nije i jedini.
Vukovar nosi traumu koja se mora liječiti svakog dana.
Kako odgovoriti osobi koja kaže – u Vukovaru je ostalo nekažnjeno na desetke zločina silovanja, silovatelji slobodno žive među građanima, a vi nama o ćirilici?!
Ali, mora se moći odgovoriti. Ponajprije – silovatelji moraju biti kažnjeni i ne mogu slobodno šetati. To je preduvjet da bi se ''ćirilica'', a to znači Srbi, odvojili od silovatelja, agresora i zločinaca. Taj proces nije završen. Trebaju biti procesuirani i oni koji su vukovarske Srbe slali niz Dunav.
Potom se može upirati prstom na one kojima će ''ćirilica'', ili ''ustaše'', zauvijek ostati krivi. Na one koji su od proizvodnje mržnje i netrpeljivosti učinili sebi profit, a građanima muku.
Njih ima i među nekim veteranskim udrugama i pokretačima najnovijeg vala prosvjeda.
Najnoviji prosvjedi protiv uvođenja dvojezičnih natpisa u Vukovaru imaju i naznake općeg političkog neslaganja s aktualnom vlašću koja se manifestira i u otporu zdravstvenom i seksualnom odgoju u školama. Može se čuti sličan arsenal isključivog govora koji ne trpi druge i drugačije.
Građanski prosvjedi legitimno su sredstvo javnog djelovanja. Sve dok se ne ugrožavaju prava drugih ljudi.
Francuska i Njemačka su 18 godina nakon rata bile u stanju potpisati Elizejski sporazum i okrenuti novu strancu u svojim odnosima, onu koja i danas obilježava evropski politički pejsaž.
Prošlo je 18 godina i od donošenja Erdutskog sporazuma.
Hrvatska ne smije ići ispod razine koja je već dosegnuta, ma koliko tema bila osjetljiva.
Ostaje vječno pitanje – kako tolerantno razgovarati s netolerantnima?
Ako država prizna poraz pred bezakonjem, nema države.
Ovoga 22. siječnja u berlinskom Bundestagu održava se zajednička sjednica parlamenata dviju zemalja. Mediji u obje zemlje prepuni su priloga i emisija o ovom važnom evropskom datumu. Evropska unija je u problemima, ali njezini ključni simbolički znakovi opstaju.
Je li pretjerano naše balkanske prilike uspoređivati s onima najvećih evropskih zemalja? Princip je isti. Kada se nakon velikih stradanja dođe do kakvog-takvog pravednog rješenja, više se ne smije ići ispod toga.
U Hrvatskoj Vukovar je simbol njezinog stradanja s konca prošlog stoljeća. Rješenje koje je pronađeno – Erdutski mirovni sporazum iz 1995. godine i mirna reintegracija Vukovara i istočne Slavonije u hrvatski pravni i državni okvir – temelji su na kojemu je Hrvatska dovršena kao država. Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, donesen 2002. godine, bio je uvjet za dalji evropski put i za stabilizaciju unutarnjih i vanjskih odnosa. Niti jedna vlada poslije te godine nije ga dovodila u pitanje, iako ga je HDZ povremeno opstruirao i provodio kao trik-rješenje.
Zakonom je regulirana službena upotreba jezika i pisma manjina.
On predviđa da su u jedinicima lokalne samouprave u kojima prema popisu stanovništva pripadnici manjine čine najmanje trećinu stanovnika jezik i pismo manjine u službenoj upotrebi ravnopravni s hrvatskim jezikom i pismom.
Ostavimo ovom prigodom po strani lingvističku raspravu o tome jesu li hrvatski i srpski jedan jezik i je li ćirilica povijesno (i) hrvatsko pismo. Naravno da jest, ma što neki nedoučeni savjetnik za kulturu srpskog predsjednika o tome podrugljivo govorio, ali to nije bitno za primjenu zakona.
Hrvatska je vlada potvrdila svoju namjeru da se i u Vukovaru krene s primjenom zakona, te da se, uz upotrebu u školama i pred organima vlasti, na javnim prostorima, geografskim lokalitetima, na trgovima i ulicama istaknu i natpisi na srpskom jeziku i na ćirilici.
U javnosti se to kolokvijalno nazvalo ''uvođenjem dvojezičnosti.''
Krenula su i žučna osporavanja, sve do protestnih skupova dijela veteranskih udruga. Traži se poništenje odluke, ili moratorij od 20 godina na primjenu. Formiraju se stožeri za obranu. Emocije su buknule, mržnja je prokuljala, čule su se teške riječi o izdaji i poniženju, o ekocidu, kulturocidu i genocidu što ga je ćirilica počinila u Vukovaru a još nije kažnjena. Najavljuje se rušenje vlasti svim demokratskim sredstvima. Premijeru je poručeno da se iz Beograda nije trebao ni vratiti.
Ćirilica je počinila genocid?
Je li posrijedi duboko nerazumijevanje, ili pak isuviše dobro razumijevanje? Između onih koji su protekli rat i shvatili kao nacionalni rat između ''nas'' i ''njih'' i koji ne može nikako drugačije završti doli ''istragom vašom ili našom''.
Mržnja je individualno osjećanje i na nju ne vrijedi krenuti topovima, pa ni verbalnim. Žrtva ima pravo na mržnju, iako je ona razara i unizuje. Umijeće je države da zakonom koji je jednak za sve humanizira zajednicu.
Kada je mržnja rasprostranjena, uvijek treba sagledavati okolnosti, ono što je generira i učiniti sve što je potrebno da se ne pothranjuje i ne obnavlja. Javno iskazivanje mržnje ne smije ostati bez odgovora.
Vlast je odlučila ostati u okvirima govora o poštovanju zakona, pravne države i ljudskih prava. To jest odgovor, ali nije i jedini.
Vukovar nosi traumu koja se mora liječiti svakog dana.
Ilustracija
Kako odgovoriti osobi koja kaže – u Vukovaru je ostalo nekažnjeno na desetke zločina silovanja, silovatelji slobodno žive među građanima, a vi nama o ćirilici?!
Ali, mora se moći odgovoriti. Ponajprije – silovatelji moraju biti kažnjeni i ne mogu slobodno šetati. To je preduvjet da bi se ''ćirilica'', a to znači Srbi, odvojili od silovatelja, agresora i zločinaca. Taj proces nije završen. Trebaju biti procesuirani i oni koji su vukovarske Srbe slali niz Dunav.
Potom se može upirati prstom na one kojima će ''ćirilica'', ili ''ustaše'', zauvijek ostati krivi. Na one koji su od proizvodnje mržnje i netrpeljivosti učinili sebi profit, a građanima muku.
Njih ima i među nekim veteranskim udrugama i pokretačima najnovijeg vala prosvjeda.
Najnoviji prosvjedi protiv uvođenja dvojezičnih natpisa u Vukovaru imaju i naznake općeg političkog neslaganja s aktualnom vlašću koja se manifestira i u otporu zdravstvenom i seksualnom odgoju u školama. Može se čuti sličan arsenal isključivog govora koji ne trpi druge i drugačije.
Građanski prosvjedi legitimno su sredstvo javnog djelovanja. Sve dok se ne ugrožavaju prava drugih ljudi.
Francuska i Njemačka su 18 godina nakon rata bile u stanju potpisati Elizejski sporazum i okrenuti novu strancu u svojim odnosima, onu koja i danas obilježava evropski politički pejsaž.
Prošlo je 18 godina i od donošenja Erdutskog sporazuma.
Hrvatska ne smije ići ispod razine koja je već dosegnuta, ma koliko tema bila osjetljiva.
Ostaje vječno pitanje – kako tolerantno razgovarati s netolerantnima?
Ako država prizna poraz pred bezakonjem, nema države.