Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Bila sam na "Galebu" jednom davno, mnogo iza smrti Josipa Broza Tita. Bio je već stari brod. Tadašnja ga je Mornarica održavala u voznom stanju, služio je za svečanosti i edukaciju. Najviše me se dojmio zapravo veoma skromni interijer. Samo su fotografije podsjećale na njegove slavne goste.
Mitski brod države koja se utjecajem prostirala daleko iznad svoje veličine i objektivnih mogućnosti, završio je nakon mnogo peripetija u vlasništvu grada Rijeke. Kupila ga je 2009. godine, već ruiniranog, na javnoj dražbi za 150.000 dolara. Još ranije, 2006. godine, Republika Hrvatska proglasila ga je kulturnim dobrom.
Grad Rijeka namjeravala je "Galeb" pretvoriti u muzej, uz brojne aktivne sadržaje - kazališne predstave, tribine, performanse, edukativne radionice, video projekcije. Trebao je postati i turistička atrakcija.
Deset godina ništa se nije poduzimalo. Brod je usidren na jednom molu u riječkoj luci, nije u voznom stanu, te je i dalje propadao. Sada je to otužna podrtina, pravi "ruzinavi brod" iz pjesme. Ipak, na njegovo nužno osnovno održavanje Rijeka je do sada uložila oko milijun eura.
Paluba "Galeba"
Projekt "Rijeka, europska prijestolnica kulture 2020. godine" bila je idealna prilika i za revitalizaciju planova o obnovi "Galeba".
I doista, obnova broda i pretvaranje u živu pozornicu događanja u okviru dionice projekta pod nazivom "Grad moći" ušla je u glavni program predstojeće manifestacije. Za obnovu "Galeba" dobivena su i sredstva Evropske unije.
Natječaj za obnovu je raspisan, ali po sudu stručnjaka kasno, tek nešto više od godinu dana prije početka manifestacije. I dogodilo se da je – propao.
Jedini ponuđač, remontno brodogradilište Viktor Lenac, zatražio je svotu više nego dvostruku od predviđene natječajem. Umjesto predviđenih 26,5 milijuna kuna Lenac je izračunao da bi radovi koštali blizu 60 milijuna kuna, s PDV-om 75 milijuna, odnosno deset milijuna eura.
Viktor Lenac je brodogradilište s međunarodnom reputacijom u remontu brodova i njihovi stručnjaci tvrde da je takva ponuda realna s obzirom na stanje broda i opseg radova.
Grad je poništio natječaj i najavio novi. Počele se očekivane rasprave – da li se kasnilo, je li natječaj urađen stručno, koristi li Viktor Lenac svoj monopolni položaj, itd.
Pročitajte:
- Tito skinut, Ivo Lola vraćen
- Šaškor: Samo bez Tita u Zagrebu, molim
- Sudbina jugoslovenskih spomenika
Sve je odjednom postalo upitno. Zavladala je nevjerica i sve se češće čuju pitanja hoće li taj posao uopće biti dovršen do početka 2020. godine, kada Rijeka postaje simbolična evropska prijestolnica kulture.
U Rijeci umiruju javnost – cijela 2020. je godina kulture, pa ne mora Galeb biti obnovljen na samom početku.
Država stoji po strani i promatra riječke muke. Ionako ne zna što bi s ostavštinom ove vrste.
"Galeb" je samo jedan od primjera "neželjene baštine" novije hrvatske povijesti. Ona je tu, njezini ostaci podsjećaju da je na ovim prostorima bilo života i prije nulte, 1990. godine. Sjećanje, naravno, nije jednoznačno. Nekima je obojeno u crno, nekima u bijelo, nekima je ružičasto, drugima, pak, sivo.
Sva ta sjećanja čine ukupnu memoriju jednog društva. Ono je zrelije i naprednije kada zna što je njegova baština i kada prihvaća ono što je iz nje vrijedno, oslobađajuće i napredno.
Hrđa na palubi broda
Ne zastupam nikakvo idolopoklonstvo. Josip Broz Tito naprosto je svjetska ličnost. Hrvatska takvih nije imala. Osoba velikih zasluga i ne malih grijeha. Kao, uostalom, i mnogi velikani.
Uplovljavanje "Galeba" u Temzu, sve do Londona, 1953. godine neponovljiv je svjetski događaj. Svjetsku težinu, za ono vrijeme, imaju i putovanja u Afriku i Aziju.
Kritička valorizacija prošlosti i njezine baštine preduvjet je samosvjesnog identiteta. Ignorancija i potiskivanje siguran su put u beznačajnost.