Socijaldemokratska partija Hrvatske (SDP) ovog vikenda bira novog predsjednika. Izabrat će ga svi članovi neposredno. Kandidata je sedam, trojica bivših ministara, predsjednik najveće, zagrebačke organizacije, te troje dugogodišnjih dužnosnika.
Ankete daju prednost Davoru Bernardiću, šefu SDP-a Zagreba. Nakon dva tjedna održat će se i izbori za sva vodeća tijela stranke.
Time će ova, sada najveća oporbena stranka u Hrvatskoj, započeti novi politički ciklus. Hoće li to biti i novi početak? I još važnije, hoće li započeti novo poglavlje za socijaldemokraciju i, šire, ljevicu u Hrvatskoj?
Sadašnje tmurno ozračje u i oko te stranke ne daje mnogo razloga za optimizam. Nakon izbornog poraza, do kojeg je došlo ''za dlaku'', baš kao i prije godinu dana, te odlaska dugogodišnjeg lidera Zorana Milanovića, koji je antagonizirao i podijelio pristaše, stranka kao da je nestala s javne pozornice. Izložena je poruzi. S desnice se trijumfalistički likuje, s intelektualne ljevice uvrijeđeno gunđa.
U međuvremenu, Hrvatska živi obnovljeni neokonzervativni san s desnicom na vlasti.
Slučaj socijaldemokracije i ljevice u Hrvatskoj sličan je, ali i različit od evropskih tendencija. Ona doživljava idejnu i programsku oseku, organizacijsku impotenciju i kadrovsko počinovničenje kao i drugdje u Evropi.
Dugogodišnji lider SDP Zoran Milanović je antagonizirao i podijelio pristaše
S druge strane, ona je, upravo kroz stranku SDP, među najsupješnijim evropskim sličnim grupacijama. Ekonomska kriza od prije, sada već gotovo deset godina, nije devastirala SDP-a na političkoj sceni. Bila je ili pobjednička ili druga stranka u državi s respektabilnim brojem glasača.
Razloge treba tražiti u njezinim korijenima. To je nadasve identitetska stranka – ona baštini lijevi svjetonazor, antifašizam i sjećanje na socijalnu državu kroz razdoblje samoupravljanja. To joj je omogućavalo da, povremeno, bude brana i utočište pred nacionalističkim bjesnilom, konzervativnom klerikalnom revolucijom i pljačkaškim valom prvobitne kapitalističke restauracije.
Time je pridobijala povjerenje kako lijevo-liberalnog tako i umjerenog građanskog biračkog tijela. Istodobno, nije uspijevala pronaći vlastiti novi identitet, u novim globalnim okolnostima, i ukorijeniti se u novo okruženje s promijenjenom socijalnom slikom društva. Starinski rečeno, gubila je bazu.
Njezin stvarni program prestajao je biti lijevi, u klasičnom značenju toga pojma. To je značajka i cijele evropske socijaldemokracije, koja od neuspjelog Giddens-Blairovog tzv. trećeg puta, pliva na neoliberalnom valu.
Socijalna država, kao najveći domet evropske socijaldemokracije i temelj evropske socijalne povelje, izgubila je sadržaj. Bankarska globalna kriza bila je čavao u njezinom lijesu. I hrvatski socijaldemokrati prihvatili su programe rezanja, štednje, smanjivanja socijalnih prava, uravnoteženja bilance i deficita.
Bankarsku i monetarnu politiku nisu mijenjali, kuna je ostala precijenjena, uvoz se isplatio, proizvodnja i izvoz ne
Izlaz su vidjeli u investicijama, olakšavanju uvjeta poslovanja za investitore, s državom kao posrednikom u socijalnoj sferi. I nastavili su se zaduživati. Proizvodnja novih dobara i ekonomski rast i na njima utemeljen novi razvoj koji bi omogućio novu, pravedniju redistribuciju u društvu i ravnomjernu uključenost svih slojeva, prestale su biti stvarna agenda socijaldemokracije.
Bankarsku i monetarnu politiku nisu mijenjali, kuna je ostala precijenjena, uvoz se isplatio, proizvodnja i izvoz ne. Tek u predizborne svrhe izvršene su neke intervencije u korist gubitnika takve politike (slučaj franak), ali suštinski se sustav nije ni pokušao promijeniti. Sve je to dovelo do pravog socijalnog šoka i neviđene socijalne diferencijacije u društvu. Osiromašene mase, ljudi koji žive od rada u svim oblastima, od proizvodnog do intelektualnog, više nisu bili prirodni izborni rezervoar socijaldemokracije.
Ekonomsku krizu pratila je i globalna politička, uz izbjeglički val i terorizam kao najznačajnije popratne pojave.
U tom kaotičnom okruženju i u Hrvatskoj su na popularnosti dobijali zagovornici brzih i lakih rješenja, oni koji su ukazivali prstom na ''krivce''. Aktivirani su tradicionalni usual suspects – komunisti, liberali, Srbi, novinari, umjetnici, homoseksualci slične skupine, a dodani su i novi - stranci, izbjeglice. Izrasli su razni populistički pokreti i stranke, od desnih do anarhističkih. Društvene mreže proizvele su instant zvijezde od intelektualno prikraćenih redikula.
Za to vrijeme SDP je živio svoj duboki san institucionalne ljevice, zaokupljen dvorskim igrama i sinekurama. Pokidane su veze s civilnim sektorom, intelektualcima, građanstvom u najširem smislu.
Nova ljevica koja se pomalo rađala na sveučilištima, u civilnom pokretu, u medijima i na društevnim mrežama ostala je – za sada – bez programa, organizacije i pravog vodstva.
U takvoj situaciji SDP bira novo vodstvo. Izbor je oskudan. To je rezultat rada proteklih godina.