Dvije naoko nepovezane zgode zaintrigirale su proteklih dana hrvatsku javnost.
Privatna tvrtka za obradu mesa u svome pogonu u malom istarskom mjestu Sveti Petar u Šumi podvrgnula je radnike – detektoru laži! Ispituje se lojalnost poduzeću. Mjera je, kažu, dobrovoljna i nitko ne snosi sankcije ako na detektoru ne prođe. Osim što ne može napredovati. Bilo bi zanimljivo vidjeti rezultate na detektoru toga vlasnika koji tvrdi da nema posljedica po radnike. Zar nemogućnost napredovanja nije posljedica?
Nekako istovremeno saznalo se da je profesionalni spiker Hrvatske radiotelevizije odbio pročitati esej filozofa Borislava Mikulića na trećem programu Hrvatskog radija, i to zbog – prigovora savjesti! Tekst pod naslovom Teatar Exit Croatia: kraj demokratske komedije i 'jarčji pjev' desnice kritički je intoniran prema prosvjedima branitelja na Savskoj cesti u Zagrebu (tzv. šatorašima), kao i prema predsjednici Republike. Sa HRT-a su potvrdili da je ''prigovor savjesti'' razlog odbijanja čitanja teksta i preporučili su autoru da ga sam pročita. Dakle, prihvatili su stav svoga spikera. Uporište u zakonu ili pravnim aktima kuće nije navedeno.
Obje bizarne epizode otvaraju mnoga pitanja koja se tiču hrvatske tranzicijsko-evropske zbilje. I ne samo hrvatske.
Prije svega, ispostavilo se da precizne zakonske regulative za te i slične slučajeve nema. U demokratskom društvu, u slučaju fluidne zakonske regulative i rubnih pojava u društvenom ponašanju, vrijede opći standardi. Oni koji zaštiti integriteta osobe, privatnosti, slobodi mišljenja i izražavanja daju prioritet. Hrvatska ih tek treba izgraditi.
I dok se kod upotrebe detektora laži izvan strogo reguliranog pravosudno-kriminalističkog postupka može s priličnom sigurnošću ustvrditi da nije zakonito, kod prigovora savjesti stvari su složenije.
Kada su mediji pročeprkali po slučaju mesara iz Istre koji je svoje radnike podvrgnuo detektoru laži i obratili se firmi koja ispitivanje provodi, njezin vlasnik je hladnokrvno ustvrdio da ima više od stotinu klijenata i ne stigne svima niti udovoljiti. ''Sve što nije zakonom zabranjeno, dopušteno je'', kazao je taj bivši policijski inspektor koji je u državnoj službi obučen za rad na poligrafu.
Danas, u drugačijim okolnostima, više nije u prvom planu neposredna politička korist, već profit. Ali opet su na udaru nezaštićene društvene skupine.
Saznali smo i da je ta pojava već prilično raširena. Javnosti je do sada bio poznat samo jedan slučaj, kada je prije nekoliko godina relativno veliki izdavač i knjižar podvrgnuo svoje zaposlenike detektoru laži ne bi li otkrio krađe u knjižarama. Također, navodno, dobrovoljno. Eminentno policijski posao tako su prigrabili vlasnici firmi, a da država nije reagirala. Mogućnost zloupotrebe je ogromna, a privatnost i ljudske slobode teško narušeni. ''Lojalnost firmi'' široki je pojam. S nelagodom se prisjećamo ranih 1990-tih i prvih kninskih barikada u Hrvatskoj. Takorekuć istog časa po poduzećima i ustanovama krenulo je, također navodno spontano i navodno dobrovoljno, potpisivanje izjava lojalnosti. Potpisivali su ih građani srpske nacionalnosti i bili izloženi prozivkama i silnom poniženju.
Danas, u drugačijim okolnostima, više nije u prvom planu neposredna politička korist, već profit. Ali opet su na udaru nezaštićene društvene skupine. Država ima instrumente za pomoć vlasnicima firmi u olakšavanju poslovanja, uklanjanju birokratskih prepreki efikasnijem biznisu, ali ne može i ne smije ugrožavati građane žmirenjem i zatvaranjem očiju pred evidentnim kršenjem njihovih prava.
Prigovor savjesti instrument je modernog društva koji štiti ljudsko dostojanstvo i neka specifična uvjerenja, poput religijskih i sl. Rezerviran je za služenje vojnog roka, odnosno odbijanje uzimanja oružja u ruke, te u medicini. Ali i skrupulozno reguliran. U Hrvatskoj također načelno se priznaje prigovor savjesti u dva navedena područja. Ali svjedoci smo voluntarističke primjene, pa i licemjerja, na primjer, u odbijanju nekih liječnika da izvrše zakonom dopušteni prekid trudnoće. Stvari se često odvijaju po liniji prevladavajućeg konzervativnog svjetonazora, a ne striktno po savjesti. Zato regulacija i u toj oblasti treba biti preciznija. Ovako kako je pojedni liječnici tumače, uskoro bi se moglo dogoditi da odbijaju, na primjer, liječenje ubojica, pedofila i sličnih skupina, a to svakako nije intencija instituta prigovora savjesti.
Slučaj koji se dogodio na Hrvatskom radiju ponajbolje svjedoči da prigovor savjesti može biti i instrument izražavanja mišljenja, što mu nije svrha. Mišljenje se ne izražava u obavljanju profesionalnih zadaća. Opći etički kodeks se podrazumijeva i u novinarstvu je relativno dobro normiran.
Ako se dopusti spikeru da ne čita tekst koji mu se ne sviđa, pitanje je dana kada će se dopustiti novinaru da ne izvješatava o događaju ili o činjeicama koje mu se ne sviđaju, uredniku da selekcionira događaje po tom kriteriju itd.
To je uvođenje na mala vrata cenzure neslućenih razmjera. Bojimo se da je slučaj s Hrvatskog radija probni balon nadolazeće desničarske rekonkviste. U tim krugovima ionako prevladava uvjerenje da je medijska scena u Hrvatskoj dominantno lijeva i da tome treba stati na kraj. Ostavimo ovom prigodom po strani činjenicu da desnica i liberalne medije svrstava u ljevičarske (kao uostalom i stranke).
Ono što brine je javna šutnja o ovoj pojavi.
Razumije se da spikeri, kao i novinari, imaju u obavljanju svoga posla pravo na izuzeće zbog sukoba interesa (kada se radi o prilozima i tekstovima koji se dotiču djelovanja nekoga iz njihove obitelji), ili duboko privatnih razloga (kada se govori o bolestima koje su pogodile članove njihovih obitelji i sl.). To nikada ne bi trebalo biti sporno.
Ali ne čitati tekst javne osobe, sveučilišnog profesora filozofije koji se kritički referira na stanje u društvu – to naprosto ne bi smjelo biti dopušteno.
Inače je pitanje dana kada ćemo osvanuti s brnjicama.