Jednom izborena prava čine se vječnima. Kada ih netko dovede u pitanje najprije nastupa čuđenje, pa nevjerica. A onda u vlastitoj okolici prepoznate osobu, s kojom ste do sada razgovarali o svim životnim pitanjima približno istim jezikom, kako se ponaša poput srednjevjekovne furije.
Gnjevom pravednika dovodi u pitanje elementarno, intimno pravo i pretvara vas u ubojicu.
Ljudska prava nisu darovana, za njih su se ljudi izborili.
Takvo izboreno pravo je pobačaj. U Hrvatskoj on je do 10. tjedna trudnoće zakonski dopušten. Na snazi je zakon star gotovo 40 godina. Nije izgledno da će se pobačaj uskoro zabraniti.
Izričitu zabranu pobačaja ne zastupa niti jedna veća hrvatska politička stranka. Prema istraživanjima, protivi mu se i dvije trećine građana. Pa ipak, ta je tema dospjela na mnoge naslovnice.
Pojačano je djelovanje aktivista za zabranu pobačaja, obnovljene su ''molitve'' pred ginekološkim klinikama. Na dnevni red Ustavnog suda, 25 godina nakon zahtjeva, dolazi tema preispitivanja ustavnosti dosadašnjeg liberalnog zakona.
Sve se to događa uoči starta nove Vlade čiju okosnicu čini Hrvatska demokratska zajednica. Dakle, konzervativne Vlade, ali čiji budući predsjednik zagovara umjerenu politiku.
Poruka je više nego jasna. Protagonisti konzervativne revolucije podsjećaju na čijim krilima počiva nova vlast. Poručuju da ne odustaju od plana totalne rekonzervatizacije društva.
Negiranje sekularne države široko je uzelo maha
Pobačaj je svakako složena i delikatna tema, svugdje u svijetu. Nitko razuman ga ne zagovara, ne potiče, niti stimulira. Ali civilizirane i napredne zemlje razlikuju se od onih drugih (i) po zakonski reguliranom pravu na pobačaj.
Kao i po nizu mjera, zdravstvenih, odgojnih, obrazovnih koji će pobačaj smanjiti na najmanju moguću mjeru. Nije slučajno što je najmanje pobačaja u nekim od najrazvijenijih zemalja svijeta, poput Nizozemske.
Što se Hrvatske tiče, trend smanjenja pobačaja kroz desetljeća je snažan. Tako je prije 30 i 40 godina broj pobačaja iznosio oko 40.000 tisuća godišnje, između 1990. i 2000-te godine oko 20.000, s trendom daljnjeg smanjenja.
Godine 2015. službeno je zabilježeno 2.992 pobačaja na zahtjev žene. Nema potpunih i pravih analiza o razlozima. Za pretpostaviti je da je na djelu kombinacija, s jedne strane, narasle zdravstvene svijesti, prevencije i edukacije, a s druge strane, utjecaja neokonzervativizma koji pobačaj ne dopušta.
Nitko još nije istražio što se stvarno krije iza brojke od manje od 3.000 pobačaja godišnje. Da je riječ samo o slobodnoj volji i zdravstveno odgovornom ponašanju, trend bi svakako bio ohrabrujući.
Međutim, smanjenje broja pobačaja prate i sljedeći podaci: od 28 bolnica u Hrvatskoj danas se u šest bolnica pobačaji uopće ne obavljaju, među njima i u jednoj kliničkoj bolnici – Sv. Duh u Zagrebu.
Ostale su iz Slavonije ili dalmatinske Zagore. U Splitu jedan jedini bolnički liječnik obavlja pobačaj, a 95 posto liječnika odbija to učiniti, pozivajući se na prigovor savjesti.
U Slavoniji se bilježi pojačani odlazak djevojaka i žena u Srbiju na pobačaj
U Zagrebu je 65 posto takvih. U Rijeci i Puli, s druge strane, uopće nema odbijanja izvršenja pobačaja od strane liječnika. Javna je tajna da mnogi liječnici koji odbijaju obavljati pobačaje u bolnicama, to rade u privatnoj praksi.
U Slavoniji se bilježi pojačani odlazak djevojaka i žena u Srbiju na pobačaj. Pritisak konzervativne sredine sve je jači. Višestruko je narastao broj pobačaja indiciranih patološkim stanjem, što ukazuje da mnogi liječnici pribjegavaju "lakšem" putu kako bi žene izbjegle poniženje.
Bolnice su inače po zakonu dužne osigurati nesmetano odvijanje pobačaja, u skladu sa zakonom. Barem šest od njih rade posve protivno zakonu, a mnoge druge opstruiraju zakon olako odobravajući "prigovor savjesti" i ne organizirajući normalan rad ginekoloških odjela.
Neke dopuštaju prosvjedna okupljanja pristaša zabrane pobačaja da pred bolnicama maltretiraju žene, ionako traumatizirane teškom odlukom koju su donijele. Neke dopuštaju raspačavanje pamfleta katoličkih liječnika-aktivista koji po ginekološkim odjelima dijele letka s pozivom "stop dijafrgmi, stop piluli, stop kondomu, stop spirali, stop abortusu, djeca su najveća blagodat".
Pobornici zabrane pobačaja svjesni su da na javnoj sceni izravno ne prolaze s takvim zahtjevom. Zato pribjegavaju okolišnom zaobilaženju zakona, snažno podržavani od Crkve. Brojne konzervativne udruge ne odlučuju se za referendum o pravu na pobačaj, jer znaju da bi na njemu izgubile.
Desetine hiljada Poljakinja na ulicama Varšave protestirale protiv planova konzervativnih poljskih vlasti i Poljske rimokatoličke crkve da im potpuno zabrani abortus
Težište se pokušava staviti na, u suštini skolastičku, raspravu o tome kada počinje život i je li fetus Ustavom zaštićeno "ljudsko biće". Rasprava je naravno važna, medicina i pravo su napredovali, bioetika postavlja nova važna pitanja, ali pravo na pobačaj je ostvareno pravo. Ukinuti ga značilo bi društveni korak natrag, u bolest i povećanu smrtnost žena, u patrijarhat i zavisnost žena.
Pozivi poput onog "pobačaj je ubojstvo" koji grme s oltara samo su jedan od niza natražnjačkih poteza kojima je Hrvatska izložena. S njim ruku pod ruku ide i crkveni zazor od građanskog i zdravstvenog odgoja u školama, protivljenje kontracepciji, cijepljenju protiv HPV virusa i liberalnom odgoju općenito.
Profesorica Teološkog fakulteta Matija Vlačić Ilirik, dr. Jadranka Brnčić ovakvo je djelovanje Crkve nazvala "religijskim totalitarizmom".
Negiranje sekularne države široko je uzelo maha.
Na djelu je snažna retradicionalizacija društva, pri čemu su žene prve na udaru. Ovakva nastojanja povezana su s konzervativnim trendovima u Evropi, pri čemu je Poljska neskriveni uzor.
Pravo na pobačaj je lakmus papir za građansko društvo.