Da su sutra izbori za predsjednika republike i da je kandidat Ante Gotovina, pobijedio bi u prvom krugu. Što će biti za dvije godine kada će se ti izbori i dogoditi, živi bili pa vidjeli.
Ante Gotovina i Mladen Markač sudskim su pravorijekom nevini ljudi i ta je činjenica neoboriva.
Hrvatska proživljava euforično razdoblje, koje se može mjeriti samo s onim nakon definitivnog oslobođenja zemlje poslije vojne akcije „Oluja“, ili poslije osvajanja trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu.
Društvena apatija koja kao rezultat ekonomske krize tinja već godinama načas je zaboravljena. Za vrijeme čitanja presude na glavnom zagrebačkom trgu okupilo se relativno malo ljudi, da bi nakon proglašenja oslobađajuće i najave dolaska generala u Zagreb, mnoštvo raslo iz sata u sat i potpuno prekrilo Trg bana Jelačića, kao i trgove u brojnim drugim gradovima. U svoj toj provali emocija hladnu glavu zadržao je upravo general Gotovina. Svojim trezvenim izjavama i ponašanjem doprinio je da se prvi val oduševljenja ne usmjeri u konfrontaciju i izljeve netrpeljivosti. Postao je pučki heroj, ujedinitelj nacije. General Markač pri tome je „kolateralni“ junak.
Kako će svoj kapital nacionalnih junaka ova dvojica umirovljenih generala usmjeriti, otvoreno je pitanje. Ante Gotovina je prije 12 godina prisilno umirovljen zbog javnog protivljenja procesuiranju generala Norca za ratne zločine i, objektivno, pokušaja vojnog puča. Sada se zbog njega najavljuje ustanovljenje posebnog državnog ordena. Gotovina je bježao od progona Haškog suda, uz tihu asistenciju vlasti, što je hrvatski put prema Europskoj uniji zaustavilo na nekoliko godina. Potom je uhapšen na Kanarima, opet uz asistenciju hrvatskih tajnih službi. Pokazalo se da je nevin. Sa svim tim zavrzlamama treba se racionalno suočiti.
Implikacije oslobađajuće presude hrvatskim generalima višestruke su.
Prvo, otvoreno ostaje pitanje žrtava u i nakon operacije „Oluja“. Njih je bilo na stotine, zločini su bili masovni, paljenje kuća i otimačina imovine sistematska i dugotrajna. Zakonskim aktima tada je izbjeglim Srbima onemogućen povratak. Tko je za to odgovoran? Tko je procesuiran? Za sada, sudi se grupi bivših policajaca za ubojstvo šest srpskih civila u selu Grubori kod Knina. Do konca rujna 2012. godine, prema podacima Ministarstva pravosuđa, u Hrvatskoj je pokrenut postupak za ratne zločine protiv ukupno 112 pripadnika hrvatske vojske i policije, optužene su 94 osobe, a osuđeno ih je 30.
Od velike je važnosti da se procesuiranje ratnih zločina nastavi. Pogubna početna pozicija nekadašnjih vlasti da „u oslobodilačkom ratu nisu mogući ratni zločini“ u nekim glavama još živi. Za očekivati je da će ovu oslobađajuću presudu njezini protagonisti u danima koji slijede pokušati upravo tako interpretirati.
Drugo, Hrvatska je objektivno doživjela međunarodnu satisfakciju. Ali ne zato što je – kakvo je široko rasprostranjeno mišljenje – dokazana legitimnost vojne akcije „Oluja“ a samim time i oslobodilački karakter proteklog rata u Hrvatskoj. Oni i nisu bili upitni. Hrvatska zaslužuje priznanje zato što je, uz sva krzmanja, povremene opstrukcije i lutanja, poštovala Haški sud i institucije međunarodne zajednice, ma kako nesavršeni bili.
„Udruženi zločinački pothvat“, opterećujuća kvalifikacija iz optužnice i prvostupanjske presude, definitivno je oborena.
Ponajprije, niti u prvostupanjskoj presudi legitimnost vojne operacije i karakter rata nije doveden u pitanje. Izrijekom se govorilo o „zloupotrebi vlasti“, a ne o državi. Političari s desnice, crkva i veteranske udruge takmičile su se licitiranjem o tome kako je presuda Gotovini i Markaču „presuda Hrvatskoj“. Istina, bilo je elemenata da se prvu presudu shvati i kao „zamjensku“ za Tuđmana i Šuška. To je u pravnom smislu i sa stajališta ljudskih prava bila izrazita greška tužiteljstva. Nisu se ozbiljno istražili zločini, žrtve su bile u drugom planu, a optuženike se nije dokazima povezalo sa zločinima. Potom, kvalifikacija o „udruženom zločinačkom pothvatu“ oborena je zato što je pala osnovna premisa – ekscentrična teza o „prekomjernom“, odnosno o „neselektivnom“ granatiranju Knina. Njezinim pravnim obaranjem i primijenjenim dosljednim pravnim postupkom pali su i svi ostali dijelovi optužnice.
Treće, presude Haškog tribunala imaju političku težinu i utječu na odnose u regiji i na unutarnje političke prilike u svakoj zemlji. Zato je nužno da budu pravno besprijekorno fundirane, konzistentne i da ne proturječe jedna drugoj.
Haag je nesumnjivo zamišljen i kao svojevrsni katalizator za suočavanje s nedavnom prošloću na ovim prostorima. A i kao međunarodno vježbalište za slične moguće sukobe i ratove. Pokazao je manjkavosti i prednosti. Do katarze nije doveo, ali je barem svaku od država natjerao – uz izravan pritisak svjetskih političkih faktora - da pokrene veliki broj postupaka za ratne zločine koje su počinili državljani tih zemalja.
Oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji na izrečene presude generalima Gotovini i Markaču bile su očekivane. Pri tome treba dijeliti reakcije izravno pogođenih i običnih građana od onih političkih elita. Službeni se Beograd ukopao u svome stavu nesuočavanja s vlastitom odgovornošću. To neće pomoći stabilizaciji prilika u regiji.
Za nadati se samo da će realnost natjerati sve strane na obnovu suradnje.
Ante Gotovina i Mladen Markač sudskim su pravorijekom nevini ljudi i ta je činjenica neoboriva.
Hrvatska proživljava euforično razdoblje, koje se može mjeriti samo s onim nakon definitivnog oslobođenja zemlje poslije vojne akcije „Oluja“, ili poslije osvajanja trećeg mjesta na svjetskom nogometnom prvenstvu.
Društvena apatija koja kao rezultat ekonomske krize tinja već godinama načas je zaboravljena. Za vrijeme čitanja presude na glavnom zagrebačkom trgu okupilo se relativno malo ljudi, da bi nakon proglašenja oslobađajuće i najave dolaska generala u Zagreb, mnoštvo raslo iz sata u sat i potpuno prekrilo Trg bana Jelačića, kao i trgove u brojnim drugim gradovima. U svoj toj provali emocija hladnu glavu zadržao je upravo general Gotovina. Svojim trezvenim izjavama i ponašanjem doprinio je da se prvi val oduševljenja ne usmjeri u konfrontaciju i izljeve netrpeljivosti. Postao je pučki heroj, ujedinitelj nacije. General Markač pri tome je „kolateralni“ junak.
Kako će svoj kapital nacionalnih junaka ova dvojica umirovljenih generala usmjeriti, otvoreno je pitanje. Ante Gotovina je prije 12 godina prisilno umirovljen zbog javnog protivljenja procesuiranju generala Norca za ratne zločine i, objektivno, pokušaja vojnog puča. Sada se zbog njega najavljuje ustanovljenje posebnog državnog ordena. Gotovina je bježao od progona Haškog suda, uz tihu asistenciju vlasti, što je hrvatski put prema Europskoj uniji zaustavilo na nekoliko godina. Potom je uhapšen na Kanarima, opet uz asistenciju hrvatskih tajnih službi. Pokazalo se da je nevin. Sa svim tim zavrzlamama treba se racionalno suočiti.
Implikacije oslobađajuće presude hrvatskim generalima višestruke su.
Prvo, otvoreno ostaje pitanje žrtava u i nakon operacije „Oluja“. Njih je bilo na stotine, zločini su bili masovni, paljenje kuća i otimačina imovine sistematska i dugotrajna. Zakonskim aktima tada je izbjeglim Srbima onemogućen povratak. Tko je za to odgovoran? Tko je procesuiran? Za sada, sudi se grupi bivših policajaca za ubojstvo šest srpskih civila u selu Grubori kod Knina. Do konca rujna 2012. godine, prema podacima Ministarstva pravosuđa, u Hrvatskoj je pokrenut postupak za ratne zločine protiv ukupno 112 pripadnika hrvatske vojske i policije, optužene su 94 osobe, a osuđeno ih je 30.
Od velike je važnosti da se procesuiranje ratnih zločina nastavi. Pogubna početna pozicija nekadašnjih vlasti da „u oslobodilačkom ratu nisu mogući ratni zločini“ u nekim glavama još živi. Za očekivati je da će ovu oslobađajuću presudu njezini protagonisti u danima koji slijede pokušati upravo tako interpretirati.
Dolazak Markača i Gotovine u Zagreb, 16. studeni 2012.
Drugo, Hrvatska je objektivno doživjela međunarodnu satisfakciju. Ali ne zato što je – kakvo je široko rasprostranjeno mišljenje – dokazana legitimnost vojne akcije „Oluja“ a samim time i oslobodilački karakter proteklog rata u Hrvatskoj. Oni i nisu bili upitni. Hrvatska zaslužuje priznanje zato što je, uz sva krzmanja, povremene opstrukcije i lutanja, poštovala Haški sud i institucije međunarodne zajednice, ma kako nesavršeni bili.
„Udruženi zločinački pothvat“, opterećujuća kvalifikacija iz optužnice i prvostupanjske presude, definitivno je oborena.
Ponajprije, niti u prvostupanjskoj presudi legitimnost vojne operacije i karakter rata nije doveden u pitanje. Izrijekom se govorilo o „zloupotrebi vlasti“, a ne o državi. Političari s desnice, crkva i veteranske udruge takmičile su se licitiranjem o tome kako je presuda Gotovini i Markaču „presuda Hrvatskoj“. Istina, bilo je elemenata da se prvu presudu shvati i kao „zamjensku“ za Tuđmana i Šuška. To je u pravnom smislu i sa stajališta ljudskih prava bila izrazita greška tužiteljstva. Nisu se ozbiljno istražili zločini, žrtve su bile u drugom planu, a optuženike se nije dokazima povezalo sa zločinima. Potom, kvalifikacija o „udruženom zločinačkom pothvatu“ oborena je zato što je pala osnovna premisa – ekscentrična teza o „prekomjernom“, odnosno o „neselektivnom“ granatiranju Knina. Njezinim pravnim obaranjem i primijenjenim dosljednim pravnim postupkom pali su i svi ostali dijelovi optužnice.
Treće, presude Haškog tribunala imaju političku težinu i utječu na odnose u regiji i na unutarnje političke prilike u svakoj zemlji. Zato je nužno da budu pravno besprijekorno fundirane, konzistentne i da ne proturječe jedna drugoj.
Haag je nesumnjivo zamišljen i kao svojevrsni katalizator za suočavanje s nedavnom prošloću na ovim prostorima. A i kao međunarodno vježbalište za slične moguće sukobe i ratove. Pokazao je manjkavosti i prednosti. Do katarze nije doveo, ali je barem svaku od država natjerao – uz izravan pritisak svjetskih političkih faktora - da pokrene veliki broj postupaka za ratne zločine koje su počinili državljani tih zemalja.
Oprečne reakcije u Hrvatskoj i Srbiji na izrečene presude generalima Gotovini i Markaču bile su očekivane. Pri tome treba dijeliti reakcije izravno pogođenih i običnih građana od onih političkih elita. Službeni se Beograd ukopao u svome stavu nesuočavanja s vlastitom odgovornošću. To neće pomoći stabilizaciji prilika u regiji.
Za nadati se samo da će realnost natjerati sve strane na obnovu suradnje.