Preporučam knjigu Ivana Ivanjija '"Titov prevodilac". Ovaj prevoditelj i književnik iz prve je ruke svjedočio legendarnom rivalstvu patrijarha njemačke socijaldemokracije – Herberta Wehnera, Willya Brandta i Helmuta Schmidta.
Odnosi su bili toliko loši da je, također stranački veteran i jedan od najutjecajnijih političara SPD-a, Egon Bahr, bio specijalno zadužen za njihovo međusobno komuniciranje. Loši međusobni odnosi, rezultat sudara sujeta i ponekog strateškog razilaženja, nisu im bili prepreka da od SPD-a stvore stranku koja je - uz CDU - najzaslužnija za stvaranje moderne, razvijene i demokratske Njemačke.
Bili su političari od formata, državnici.
Taština je pogonsko gorivo političara. Ali ako taština preplavi sav drugi sadržaj, političari postaju iritantni pjetlići na brvnu od stakla. S takvima će svi popadati u vodu, a ni brvno neće izdržati.
Par dana poslije smijenio je još dvojicu ministara. Zbog loših osobnih rezultata, osvježenja, popravljanja imidža Vlade? Obrazloženje je bila čista magla. Pri tome nije osvježio najbolniji sektor, onaj ekonomski. Izbjegavajući izravno odgovoriti na pitanje je li guverner Hrvatske narodne banke Vujčić odbio njegov poziv da uđe u Vladu, Milanović je neizravno potvrdio ono što se zna - nitko ozbiljan više neće ući u ovu Vladu, osobito u najvažnije resore.
Sukobi u vladajućoj stranci nisu rezultat sporova o razvojnim pitanjima - barem to nije javno poznato. Oni su narasli i postali frustrajući zbog neuspjeha. A kako se političke elite reproduciraju same u vlastitim uskim krugovima, stranke - ne samo SDP - sve više gube kontakt sa širom zajednicom, akademskom , poslovnom, sindikalnom, nevladinim sektorom itd, a pomalo i sa stvarnošću. Stranke više nisu u stanju okupiti vrijedne, kvalificirane i hrabre pojedince.
Sve u svemu, Vlada je otpisana.
Nema rezultata, izgubila je vjerodostojnost. K tome su sukobi taština postali nepodnošljivi. Sada je u slobodnom padu. I ono što eventualno učini dobro, više neće moći kapitalizirati. Vlada je, primjerice, dobro i efikasno reagirala na nedavnu katastrofalnu poplavu u Slavoniji. Nitko joj to nije honorirao.
Već nekoliko mjeseci jedini pozitivni ekonomski pokazatelj je rast izvoza. Nije velik, ali ipak. Vlada ne zna što s tom činjenicom da radi. Je li ona posljedica oživljavanja gospodarstva u eurozoni, u zemljama u koje Hrvatska izvozi (kojoj tezi su skloni stručnjaci), ili autonomni pokazatelj hrvatskih privrednih rezultata? Pouzdanih analiza nema, pa se ne zna je li riječ o ekscesu ili stvarnom oporavku izvoza. U svakom slučaju ovaj trend nije popraćen nekom proaktivnom izvoznom politikom.
Vlada niti malo nije profitirala na tom malom pozitivnom pomaku.
Zato što je, ponavljamo, otpisana. I to ne samo u javnom mnijenju nego i od strane poslovne zajednice, socijalnih partnera.
A i sama se tako ponaša. Kao poražena bezvoljna skupina zbunjenih pojedinaca. Lijevo-liberalna vlada nikada nije ni imala onaj nagon za vlašću i preživljavanjem koji karakterizira, na primjer, HDZ.
Opozicija više ništa ne mora učiniti. Vlast će joj pasti u krilo sama od sebe.
Jedino relevantno pitanje u ovom trenutku je - treba li čekati redovite izbore za 20-tak mjeseci ili ići na prijevremene. Već se u javnosti plasira teza kako su skorašnji predsjednički izbori - za nekoliko mjeseci - najpogodniji i za održavanje prijevremenih parlamentarnih.
Sadašnja kriza koju je izazvao SDP ne može se uopće mjeriti s onim što je HDZ priuštio Hrvatskoj.
HDZ može tražiti izbore, to opozicije uvijek rade i to nije stvar oko koje se treba uzrujavati. Povezivanje predsjedničkih i parlamentarnih također je trik opozicije i bliskih joj medija i lobija – parlamentarni koji gotovo sigurno dovode HDZ na vlast vjetar su u leđa njihovoj predsjedničkoj kandidatkiniji Kolindi Grabar Kitarović koja za sada zaostaje za sadašnjim predsjednikom Josipovićem.
To se sve legitimni izborni trikovi.
Dok vladajuća koalicija ne izgubi većinu u parlamentu, izbora ne mora biti.
To su pravila igre koja vrijede za svakoga.
Sadašnja vladajuća koalicija zrela je za pad. Ne zbog HDZ-eovih pritisaka, nego zato što je izgubila povjerenje građana i vjeru u sebe samu. Njeni čelnici djeluju kao raspuštena bezglava vojska. Birači su se pasivizirali, razočarali. Javnost ih promatra podsmješljivo.
U takvoj situaciji samo bi neki radikalni potezi mogli pomoći. Najjači bi bili smjena lidera SDP-a Zorana Milanovića, ostavka njegove Vlade u Saboru i izbor nove. Sadašnja vladajuća koalicija za to ima dovoljno ruku. Je li ovo činovničko društvo za to sposobno? Po skromnom sudu vaše autorice - nije. Osim toga, ne nazire se novi jaki lider koji bi mogao okupiti i motivirati suradnike, a građane ohrabriti u uvjerenju da ova zemlja zna kuda ide.
Sljedeći jaki potez bio bi učiniti ono što vlade inače ne čine u posljednjoj trećini mandata, jer se boje poraza. Dakle, teške poteze koji korist donose tek dugoročno. Ova i tako ne računa na idući mandat, pa bi mogla pokušati povući neke riskantne poteze. Sve ono što nije do sada, a njezine HDZ-ove prethodnice još i manje. Poteze koji bi ljudima omogućili da rade, privredi da zarađuje. Koji bi državnu upravu i lokalnu samoupravu učinili prohodnom.
Hoće li učiniti Milanovićeva Vlada? Hm.
I dok završavam ovaj tekst (i pripremam se gledati utakmicu Hrvatska-Brazil, naravno) HDZ je objavio da je Kolinda Grabar Kitarović njihova predsjednička kandidatkinja. Nagradno pitanje: može li itko, bez pomoći interneta ili novinskih arhiva, citirati i jednu rečenicu ove uglađene gospođe koja je u politici 20 godina?
Odnosi su bili toliko loši da je, također stranački veteran i jedan od najutjecajnijih političara SPD-a, Egon Bahr, bio specijalno zadužen za njihovo međusobno komuniciranje. Loši međusobni odnosi, rezultat sudara sujeta i ponekog strateškog razilaženja, nisu im bili prepreka da od SPD-a stvore stranku koja je - uz CDU - najzaslužnija za stvaranje moderne, razvijene i demokratske Njemačke.
Bili su političari od formata, državnici.
Taština je pogonsko gorivo političara. Ali ako taština preplavi sav drugi sadržaj, političari postaju iritantni pjetlići na brvnu od stakla. S takvima će svi popadati u vodu, a ni brvno neće izdržati.
Slavko Linić
Tako bi se nekako mogao opisati protekli mjesec u Hrvatskoj. Premijer Zoran Milanović je otpustio ministra financija Slavka Linića bez uvjerljivog obrazloženja, ovaj je uvrijeđeno uzvratio paljbom po premijeru. Linić je time natjerao Milanovića da ga izbaci i iz stranke. Zbog takvih optužbi to bi učinio svaki predsjednik. Bila je to klasična Pirova pobjeda. Milanović je s prijedlogom za smjenu jedva prošao na Glavnom odboru SDP-a. Stranka se rascijepila.Par dana poslije smijenio je još dvojicu ministara. Zbog loših osobnih rezultata, osvježenja, popravljanja imidža Vlade? Obrazloženje je bila čista magla. Pri tome nije osvježio najbolniji sektor, onaj ekonomski. Izbjegavajući izravno odgovoriti na pitanje je li guverner Hrvatske narodne banke Vujčić odbio njegov poziv da uđe u Vladu, Milanović je neizravno potvrdio ono što se zna - nitko ozbiljan više neće ući u ovu Vladu, osobito u najvažnije resore.
Sukobi u vladajućoj stranci nisu rezultat sporova o razvojnim pitanjima - barem to nije javno poznato. Oni su narasli i postali frustrajući zbog neuspjeha. A kako se političke elite reproduciraju same u vlastitim uskim krugovima, stranke - ne samo SDP - sve više gube kontakt sa širom zajednicom, akademskom , poslovnom, sindikalnom, nevladinim sektorom itd, a pomalo i sa stvarnošću. Stranke više nisu u stanju okupiti vrijedne, kvalificirane i hrabre pojedince.
Sve u svemu, Vlada je otpisana.
Nema rezultata, izgubila je vjerodostojnost. K tome su sukobi taština postali nepodnošljivi. Sada je u slobodnom padu. I ono što eventualno učini dobro, više neće moći kapitalizirati. Vlada je, primjerice, dobro i efikasno reagirala na nedavnu katastrofalnu poplavu u Slavoniji. Nitko joj to nije honorirao.
Već nekoliko mjeseci jedini pozitivni ekonomski pokazatelj je rast izvoza. Nije velik, ali ipak. Vlada ne zna što s tom činjenicom da radi. Je li ona posljedica oživljavanja gospodarstva u eurozoni, u zemljama u koje Hrvatska izvozi (kojoj tezi su skloni stručnjaci), ili autonomni pokazatelj hrvatskih privrednih rezultata? Pouzdanih analiza nema, pa se ne zna je li riječ o ekscesu ili stvarnom oporavku izvoza. U svakom slučaju ovaj trend nije popraćen nekom proaktivnom izvoznom politikom.
Vlada niti malo nije profitirala na tom malom pozitivnom pomaku.
Zato što je, ponavljamo, otpisana. I to ne samo u javnom mnijenju nego i od strane poslovne zajednice, socijalnih partnera.
A i sama se tako ponaša. Kao poražena bezvoljna skupina zbunjenih pojedinaca. Lijevo-liberalna vlada nikada nije ni imala onaj nagon za vlašću i preživljavanjem koji karakterizira, na primjer, HDZ.
Opozicija više ništa ne mora učiniti. Vlast će joj pasti u krilo sama od sebe.
Jedino relevantno pitanje u ovom trenutku je - treba li čekati redovite izbore za 20-tak mjeseci ili ići na prijevremene. Već se u javnosti plasira teza kako su skorašnji predsjednički izbori - za nekoliko mjeseci - najpogodniji i za održavanje prijevremenih parlamentarnih.
Jadranka Kosor
Ujesen 2010. godine HDZ-eova Vlada Jadranke Kosor suočila s totalnim gubitkom kredibiliteta. Također su svi ekonomski pokazatelji išli nizbrdo. Uz to su dotadašnji potpredsjednik Vlade i neki ministri bili pod kaznenim progonom, a Ivo Sanader pokušao stranački puč, da bi ubrzo završio u zatvoru. SDP se tada zalago za prijevremene izbore. Do njih nije došlo. HDZ se nije osvrtao. Imao je većinu. Dotadašnji vjerni sanaderovci priklonili su se novoj šefici. Uskoro će i nju ostavitti na cjedilu i prigrliti novog šefa - Tomislava Karamarka.Sadašnja kriza koju je izazvao SDP ne može se uopće mjeriti s onim što je HDZ priuštio Hrvatskoj.
HDZ može tražiti izbore, to opozicije uvijek rade i to nije stvar oko koje se treba uzrujavati. Povezivanje predsjedničkih i parlamentarnih također je trik opozicije i bliskih joj medija i lobija – parlamentarni koji gotovo sigurno dovode HDZ na vlast vjetar su u leđa njihovoj predsjedničkoj kandidatkiniji Kolindi Grabar Kitarović koja za sada zaostaje za sadašnjim predsjednikom Josipovićem.
To se sve legitimni izborni trikovi.
Dok vladajuća koalicija ne izgubi većinu u parlamentu, izbora ne mora biti.
To su pravila igre koja vrijede za svakoga.
Sadašnja vladajuća koalicija zrela je za pad. Ne zbog HDZ-eovih pritisaka, nego zato što je izgubila povjerenje građana i vjeru u sebe samu. Njeni čelnici djeluju kao raspuštena bezglava vojska. Birači su se pasivizirali, razočarali. Javnost ih promatra podsmješljivo.
U takvoj situaciji samo bi neki radikalni potezi mogli pomoći. Najjači bi bili smjena lidera SDP-a Zorana Milanovića, ostavka njegove Vlade u Saboru i izbor nove. Sadašnja vladajuća koalicija za to ima dovoljno ruku. Je li ovo činovničko društvo za to sposobno? Po skromnom sudu vaše autorice - nije. Osim toga, ne nazire se novi jaki lider koji bi mogao okupiti i motivirati suradnike, a građane ohrabriti u uvjerenju da ova zemlja zna kuda ide.
Sljedeći jaki potez bio bi učiniti ono što vlade inače ne čine u posljednjoj trećini mandata, jer se boje poraza. Dakle, teške poteze koji korist donose tek dugoročno. Ova i tako ne računa na idući mandat, pa bi mogla pokušati povući neke riskantne poteze. Sve ono što nije do sada, a njezine HDZ-ove prethodnice još i manje. Poteze koji bi ljudima omogućili da rade, privredi da zarađuje. Koji bi državnu upravu i lokalnu samoupravu učinili prohodnom.
Hoće li učiniti Milanovićeva Vlada? Hm.
I dok završavam ovaj tekst (i pripremam se gledati utakmicu Hrvatska-Brazil, naravno) HDZ je objavio da je Kolinda Grabar Kitarović njihova predsjednička kandidatkinja. Nagradno pitanje: može li itko, bez pomoći interneta ili novinskih arhiva, citirati i jednu rečenicu ove uglađene gospođe koja je u politici 20 godina?