Piše: Ines Šaškor
(Mišljenja izrečena u komentaru ne odražavaju nužno stavove RSE)
Jedan je zid postao noćna mora hrvatskom političkom establišmentu. K tome je još i živ. Riječ je, naravno, o Živom zidu, populističkom pokretu-stranci koji se u svim anketama učvrstio na trećem mjestu među političkim strankama, a potpora mu iz mjeseca u mjesec raste.
Nakon njegovog prvog kongresa, održanog proteklog vikenda u dvorani Vatroslav Lisinski u Zagrebu, program i potencijalni kadrovi Živog zida našli su se na meti analitičara. I dalje u programu ne uspijevaju otkriti nešto suvislo, a među liderima stranke ionako su samo dvojica prepoznatljiva na nacionalnoj pozornici. I to uglavnom po egzibicijama. Vladajući HDZ, uključivši i predsjednika stranke i premijera, krenuli su u demoniziranje i izrugivanje.
Hoće li sve završiti poput čuvene i, za razliku od mnogih današnjih, istinite priče o Napoleonu i pariškim novinama Le Moniteur universel iz 1815. godine, o kojoj smo učili još u srednjoj školi?
Sjećate se, kada je Napoleon krenuo iz egzila s Elbe u pohod na Pariz, u tri tjedna naslovi tih novina iz dana u dan mijenjali su se ovako: ''Ljudožder je napustio jazbinu'', ''Monstrum je pobjegao iz progonstva'', ''Tigar je došao do Gapa'', ''Tiranin je u Lyonu'', ''Uzurpator je na 60 sati hoda do prijestolnice'', ''Bonaparte napreduje velikim koracima, ali je nemoguće da dosegne Pariz''. I na koncu, 11 dana od početka priče: ''Napoleon će sutra biti pred zidovima grada'', ''Car Napoleon je u Fontainebleau'' i , konačno, ''Njegovo carsko veličanstvo ušlo je u Tuileries. Opća radost je bila nenadmašna''.
Nije mali hrvatski Živi zid nalik Napoleonu, naravno, kao što nisu ni vrijeme niti okolnosti. Ljudska priroda, mehanizmi vlasti i javnosti su ono što fascinira. Nemoguće preko noći postaje moguće, sve se stubokom mijenja kada se steknu neki uvjeti. Pa makar suvremenici ispadnu groteskni.
Živi zid i danas je jednako opsjenarski pokret kao i kada je krenuo. Društvo koje nudi nigdje ne postoji, program je eklektički pačvork i posve neostvariv, s međusobno kontradiktornim idejama. Sve bi bi bilo manje-više besplatno, nitko ne nudi odgovor kako bi se to postiglo. Takvu Arkadiju napustili su i SF romani i filmovi.
Pa ipak društvo koje su okupili Ivan Vilibor Sinčić i Ivan Pernar (s njima počinje i završava lista javno prepoznatih članova stranke) iz dana u dan ima sve više pristaša.
Nezadovoljstvo postojećim stranačkim politikama i smjerom kojim se kreće zemlja izvor je iz kojega se napaja Živi zid. To nezadovoljstvo nezaustavljivo je okrenulo dobar dio biračkog tijela prema ovim političkim pustolovima. Oni su toga svjesni, pa se i ne trude artikulirati nešto suvislije programe.
U njihovom biračkom tijelu najsnažnija je grupacija mladih do 30 godina. Oni nisu samo nezadovoljni i gnjevni, oni žele promjene. To čini razliku između glasača etabliranih stranaka i onih Živog zida. Biračko tijelo vladajućeg HDZ-a zadovoljava se kombinacijom nacionalnih budnica i klijentelističkog stjecanja i očuvanja privilegija. Oporbeni SDP je u problemima, stranačko vodstvo je smušeno, a birači kolebaju - lijevi nostalgičari su u odumiranju, jer ih stranka ne zastupa, a urbana srednja klasa, njihov dosadašnji glavni birački bazen, brojčano je limitirana i tradicionalno zahtjevnija populacija, sklonija odustajanju.
Ni jedni ni drugi nisu vidljivi i gorljivi aktivisti, ljudi koji zastupaju promjene i spremni su se za njih javno založiti.
Pristaše Živog zida jesu. Problem je što su te promjene, blago rečeno, kaotične.
Živi zid zastupa izlazak Hrvatske iz Evropske unije i iz NATO-a, odustajanje od eura. ''Tko je za EU i NATO nema što tražiti u Živom zidu'', poručuju.
Hrvatska je privreda integrirana u EU, iz njezinih fondova do 2020. godine na raspolaganju joj je 11 milijardi eura (drugo je pitanje što nesposobne vlasti to jako loše koriste). Kako nadoknaditi toliki novac? Tiskanjem novca, oporezivanjem banaka i okretanjem Rusiji, Kini, Brazilu, Indiji, Južnoafričkoj Republici, lakonski odgovaraju u Živom zidu.
Obećavaju povećanje minimalnih plaća i mirovina, besplatno zdravstvo i školstvo za sve, ukidanje dopunskog zdravstvenog osiguranja, zabranu isključivanja vode, struje i plina neplatišama. Predviđaju uvođenje poreza na dodanu vrijednost (PDV) za uvozne proizvode na 30 posto, a za domaće proizvode bi bio 20 posto. Ne zamaraju se što bi nastupile nestašice i enormno poskupljenje čak i elementarnih roba.
Demografsku krizu rješavali bi oporezivanjem (u pravilu stranih) banaka. To što bi te banke otišle iz Hrvatske, također ih ne brine.
Jedan je tjednik, uoči njihovog prvog stranačkog kongresa, u naslovu sažeo program Živog zida - ''Život po Živom zidu: Bez ovrha, tiska se novac, nema EU, samo Putin''.
Ova programska kupusara na konkretnim životnim pitanjima izgleda ovako. Pišući o aktualnom problemu (ne)cijepljenja djece, stranački čelnik, ujedno i ministar u njihovoj Vladi u sjeni Branimir Bunjac, napisao je na svom profilu: '' U cjepivu su GMO virusi, abortirani fetusi životinja i ljudi, embrij zamoraca, mišja krv i mozak, srce i bubrezi različitih životinja''. Zato će Živi zid biti protiv obaveznog cijepljenja djece, već će odluku ostaviti roditeljima na dušu.
Državna politika kao vudu ritual, tako bi se nekako mogla opisati glavna programska orijentacija ove stranke u usponu.
O svjetonazorskim i ideološkim pitanjima političari Živog zida se naglašeno ne izjašnjavaju. Odbili su sudjelovati u raspravi i glasati u Saboru o Istanbulskoj konvenciji. Često ispravno ukazuju da vodeće stranke pokreću povremene verbalne ratove oko svjetonazorskih tema i koriste ih kao zavjesu kojom prikrivaju svoj nerad i nebrigu za građane. Međutim, napadno izbjegavanje vlastitog izjašnjavanja o njima ukazuje na kalkulantski populizam. Ne žele gubiti potporu. Iz društvene teorije znamo da je to ideološki bazen desnice.
Etablirane stranke, prije svega vodeći HDZ, na rast Živog zida reagiraju hvaleći sebe, dok Živi zid napadaju arogantno i s visine. To nije osobito produktivno. Premijer Plenković sa stranačkih skupova poručuje da je njegova Vlada najuspješnija hrvatska vlada, a zemlja stabilna i prosperitetna. To ne samo da je loš odgovor na rast populizma, to je i netočna konstatacija.
Samo bolji život građana i perspektiva mladim generacijama legitimira neku vladu. Prema najnovijoj anketi Hrvatske liječničke komore samo 10 posto mladih liječnika ne bi otišlo iz Hrvatske. To je hrvatska realnost.
Živi zid je posljedica te realnosti.