(Komentar*)
U nedjelju 22. listopada u Zagrebu su se sastala vodstva HDZ-a Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Vodili su ih Andrej Plenković i Dragan Čović. Visoki stupanj suglasnosti oko svega, opća mjesta potpori dobrim odnosima Hrvatske i BiH, uz obavezno naglašavanje ''jednakopravnosti Hrvata kao konstitutivnog naroda'', čulo se od dvojice lidera. Isti sadržaj može se pronaći i u izjavama sa sličnih susreta od prije pet, deset ili više godina.
Hrvatska već dulje vrijeme u prvi plan stavlja promjenu izbornog zakona kojim bi se i u izbornom procesu jamčila nacionalna reprezentativnost. Pojednostavljeno – Hrvati biraju Hrvate, Bošnjaci Bošnjake, Srbi Srbe u Domu naroda i u Predsjedništvu BiH.
Na bošnjačkoj strani nema razumijevanja za takvo nastojanje. I dalje inzistiraju na građanskom načelu, pozivajući se i na međunarodne faktore. Među hrvatskim se političarima takav stav tumači kao bošnjačka želja za majorizacijom. Srpska strana, zbog nacionalne homogenosti ''svog'' entiteta, što je, ne treba nikada zaboraviti, rezultat rata i etničkog čišćenja, taj problem ne vidi kao najvažniji.
Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Putin, 18. oktobar 2017.
O potrebi promjene izbornog zakonodavstva u susjednoj zemlji hrvatska je predsjednca Kolinda Grabar-Kitarović razgovarala i s američkim i s ruskim predsjednikom.
I tako stoje stvari već nekoliko godina. U pitanju su izbori koji će se dogoditi za godinu dana, u pitanju je niz mjera koje treba poduzeti u evropskim integracijama, u pitanju je funkcioniranje države.
Približavanje stavova nije na vidiku.
Hrvatska i Bosna i Hercegovina imaju razvijene političke, ekonomske i sve druge odnose. Pa ipak, lista neriješenih pitanja koja postoje između dvije zemlje nikako da se smanji. Stječe se dojam kao i da se povećava.
Nedavno smo svjedočili izmjeni oštrih riječi na relaciji Kolinda Grabar-Kitarović – Bakir Izetbegović zbog ocjena hrvatske predsjednice o tisućama islamskih radikala u BiH.
Uključile su se i Islamska vjerska zajednica, Majke Srebrenice, političke stranke i pojedinci. Predsjednica je svoje zalijetanje s tisućama relativizirala (''dovoljan je i jedan ekstremist''), ali je dala i ocjenu kako s njom polemiziraju oni koji su protiv euroatlanskog puta Bosne i Hercegovine.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik najavio je skupštinsku rezoluciju o ''vojnoj neutralnosti'', iako je BiH usvojila strateške dokumente kao pretpostavku MAP-a (Membership Action Plan) i procesa uključivanja u NATO savez.
Kolinda Grabar-Kitarović nije se oglasila tim povodom, niti prepoznala protivnike euroatlanskih integracija. Ali je zato Dragan Čović pokazao, kao i uvijek do sada, razumijevanje za Dodikov istup, te je u Zagrebu, u prisustvu hrvatskog premijera, izjavio da ''u vezi NATO-a srpske snage traže rješenje koje će do kraja biti izbalansirano s Republikom Srbijom i to treba uvažavati''. Plenković je prisnažio: ''Gospodin Čović je jasno rekao gdje leži ključ eventualne promjene stava oko NATO-a''. Znači tamo gdje sve treba ''izbalansirati''. U Beogradu, kod Aleksandra Vučića.
Jasno je da se i u Zagrebu, uz sve riječi podrške Bosni i Hercegovini, kalkulira s razvojem događaja u susjednoj zemlji i da se mnoge opcije drže otvorene. Od Brexita, promjena u Bijeloj kući i emigrantske krize međunarodna konstelacija se promijenila, regija je dalje, a ne bliže euroatlanskim integracijama.
Nema nikakvih dokaza, pa ni naznaka, o nekom protubosanskohercegovačkom paktu između Zagreba i Beograda. Nacionalističke politike same po sebi su često konvergentne. Otuda dojam o prečestom suglasju Dodika i Čovića. Zašto treba uvažavati da se rješenja za bosanskohercegovačke Srbe ujednačavaju s Beogradom, ili onih Hrvata sa Zagrebom? A zašto ne i bošnjačkih s Ankarom, na primjer? Na Izetbegovićevo udvorništvo Erdoğanu mnogi se opravdano mršte, kao i Dodikovo Putinu i u tome vide veliku opasnost.
Nitko u tim politikama nije bez grijeha. Koncepti ''konstitutivnih naroda'' i ''matičnih država'' ne idu zajedno. Konstitutivni narodi su matični narodi u nekoj državi i nemaju rezervnu domovinu. Drugo je pitanje povezanosti unutar iste nacije, razvijanje veza, suradnje, itd.
Službena hrvatska politika osobito napeto iščekuje skoro izricanje konačne presude šestorici političkih i vojnih lidera tzv. Herceg Bosne (Prlić i dr.), najavljeno za konac studenog 2017. Formulacija iz prvostupanjske presude o ''udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom'' kojim je Hrvatska nastojala pocijepati susjednu državu u Zagrebu se ne prihvaća. Šefica države unaprijed izjavljuje, ne čekajući ni presudu ni argumentaciju, da bi potvrda takve formulacije bila neprihvatljiva i dokaz politizacije Haškog tribunala.
Zastave Heceg Bosne u Mostaru, novembar 2016.
Mnogi intelektualni, novinarski i crkveni krugovi, bliski HDZ-u, već dulje vrijeme vode kampanju dokazivanja dubokih korijena islamskog ekstremizma u Bosni i Hercegovini. Današnji terorizam izravno se povezuje s idejama mladog Alije Izetbegovića. Međunarodna zajednica želi se senzibilizirati na teze kako je ratni program Herceg Bosne bio legitimna obrana od islamske ekspanzije. Aktualni sudac Ustavnog suda i nekadašnji visoki dužnosnik SDP-a dr. Mato Arlović napisao je i svečano u Nadbiskupskom duhovnom stolu promovirao knjigu s naslovom "Hrvatska zajednica Herceg-Bosna i (pre)ustroj Bosne i Hercegovine" u kojoj nastoji dokazati legitimnost formiranja i djelovanja Herceg Bosne kao samoobrambene tvorbe čiji cilj nikako nije bio cijepanje BiH.
Jedan od promotora, zadarski nadbiskup i predsjednik Biskupske konferencije Hrvatske Želimir Puljić, izjavio je na predstavljanju knjige: ''Arlović na znanstvenoj razini eskulpira politiku predsjednika Tuđmana, te obara i dokazuje neutemeljenu tezu da je s Miloševićem dogovorio podjelu BiH. To je teza koju trajno ponavljaju nositelji velikosrpske politike, kao i bošnjački fundamentalisti, a nerijetko na nju nasjedaju hrvatski javni djelatnici, novinari i anarhisti koji Hrvatsku nisu željeli, sanjali, a kamoli branili''.
Lako ćemo za ''javne djelatnike, novinare i anarhiste'', ali što ćemo, na primjer s pokojnim kardinalom Franjom Kuharićem, tadašnjim predsjednikom Hrvatske biskupske konferencije koji je s Tuđmanom ozbiljno zahladio odnose zbog – politike prema Bosni i Hercegovini? Potpuno pristajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj uz HDZ-ovu interpretaciju rata u BiH dio je sveopćeg nastojanja hrvatskog državnog establišmenta da se hercegbosanska tragična avantura naknadno opravda, rehabilitira i legitmira.
A ako se odluka Haškog suda unaprijed ne prihvaća, put za neku novu varijantu Herceg Bosne je otvoren.