(Komentar *)
Deklaracija o zajedničkom jeziku još nije službeno ni predstavljena, a komentari stižu s najviših adresa. Negativni. Hrvatski premijer Andrej Plenković izjavio je: "Kako bih to podržavao? Tko to može podržati u Hrvatskoj? Hrvatski jezik je jezik Republike Hrvatske definiran našim Ustavom. Hrvatski jezik je jedan od službenih jezika EU. Za mene je to jedino bitno. O nekim neformalnim inicijativama mislim da na ozbiljan način ne moramo uopće trošiti riječi".
Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek pretpostavlja da se radi o političkoj inicijativi.
"Problematiziranje pitanja postojanja 'četiriju političkih' jezika na prostoru nekadašnje hrvatsko-srpske/srpsko-hrvatske jezične prakse, što se nameće kao osnovna namjera ovoga projekta, klasično je izvrtanje teza jer je 'srpsko-hrvatski ili hrvatsko-srpski jezik' zapravo politički konstrukt, nastao kao rezultat određene ideologije i državne politike koji u praksi nikada nije realiziran", riječi su ministrice Obuljen Koržinek.
Ona priznaje jezične sličnosti, a mogućnost sporazumijevanja smatra "dodanom vrijednošću".
Munjevita reakcija s najviših službenih adresa, i to od strane političara koji slove za umjerene konzervativce, nije nimalo slučajna. Nastoje usmjeriti javni diskurs, s pravom naslućujući ostrašćenu reakciju radikalne desnice. Nije trebalo dugo čekati.
Bivši ministar kulture i neformalni lider krajnje desnice Zlatko Hasanbegović Deklaraciju je nazvao "vukovskim vapajem jugoslavenskih nacionalista za izgubljenom domajom".
Etiketa je nalijepljena, predstava može početi.
Tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku, koja će, ponavljamo, tek biti javno predstavljena, pojavio se u nekim medijima. Inicijatori su je i dodatno obrazložili. Ona je nastala kao rezultat rada oko 30 stručnjaka, mahom lingvista, a do sada ju je podržalo oko 200 znanstvenika, književnika, publicista, novinara, umjetnika iz Hrvatske, Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, redom osoba visokih profesionalnih referenci u svojim oblastima djelovanja.
Osnovno je polazište da se u te četiri države govori jedan, zajednički standardni jezik policentričnog tipa. Ova lingvistički legitimna i znanstveno zasnovana teza, a po mnogima sporna, temelj je promišljanja o slobodi izbora i ukidanju svih oblika jezične diskriminacije i segregacije. Imenovanje jezika, prema mišljenju potpisnika Deklaracije, je slobodno, te "svaka država, nacija, etnonacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika".
Snježana Kordić: Temelj nesporazuma je u shvaćanju o podudarnosti nacije i jezika
Deklaracija nedvojbeno otvara najkrupnija pitanja jezične teorije i prakse na ovim prostorima. Izjava hrvatskog premijera kako na tu neformalnu inicijativu ne treba ''na ozbiljan način uopće trošiti riječi'' samo je (loša) PR doskočica. Njezini potpisnici napisali su više knjiga i dobili više meritornih svjetskih nagrada, nego što su ih mnogi od onih koji će o tome govoriti i pročitali.
Lingvistica na čijim se znanstvenim istraživanjima temelji Deklaracija, Snježana Kordić, podsjeća da je temelj nesporazuma u shvaćanju o podudarnosti nacije i jezika. To je u 21. stoljeću deplasirano, tvrdi, a to je i osnova nacionalističke isključivosti. Policentrični jezici su i engleski, njemački, španjolski, arapski i mnogi drugi.
Za književnicu Olju Savićević Ivančević Deklaracija je "pokušaj da se jeziku prizna da je važan i velik."
"Treba omogućiti kvalitetnu produkciju, podržati domaće autore, a ne onemogućavati ih u radu, te stvoriti novu generaciju čitatelja. Inače, ne vidim razloga da za 30 ili 50 godina itko ozbiljan stvara ili prati književnost, kazalište, film na jezicima lokalnog dosega koji svoj utjecaj namjerno sužavaju, kada se to isto može raditi na nekom velikom stranom jeziku", navodi Savićević Ivančević.
Književnik i novinar Ante Tomić potpisao je Deklaraciju zato što se ona "suprotstavlja užasnom, idiotskom, neljudskom stanju u kojemu je danas naš jezik."
"Potpisao sam je jer ona pomirljivo i prijateljski priznaje svakoga, jer afirmira različitosti, dozvoljava da jedna stvar može imati više imena, da mi svi govorimo istim jezikom, koji se od mjesta do mjesta različito zove, negdje je hrvatski, negdje srpski, negdje bosanski, a negdje crnogorski", pojašnjava Tomić.
Ante Tomić potpisao je Deklaraciju zato što se ona "suprotstavlja užasnom, idiotskom, neljudskom stanju u kojemu je danas naš jezik."
Ili, lapidarno, Slobodan Šnajder: "Nemojmo mistificirati u pogledu razlika jednog, zajedničkog polivalentnog jezika, ali ih isto tako nemojmo nasilno brisati."
Inicijatori i potpisnici Deklaracije još nisu objavili što misle učiniti s ovim dokumentom.
Iz Instituta za hrvatski jezik dobili su odbijenicu i prije objave.
"Mislim da je riječ o potpuno promašenoj akciji koja ni na koji način ne može utjecati na činjenicu da je u Republici Hrvatskoj službeni jezik hrvatski, te da je hrvatski jezik službeni jezik EU", izjavio je ravnatelj Instituta Željko Jozić.
Nismo zamijetili da Deklaracija udara na bilo koji Ustav, pa ni na hrvatski.
Udara na tupu misao, na intelektualnu lijenost i oportunizam. Kada književnici čije knjige čitamo, iza kojih stoje milijunske naklade, kažu da nešto s jezikom nije u redu, što nam je za činiti?
Za početak, počnimo čitati, slušati i razgovarati.