U petak, 12. kolovoza na javnoj televiziji sučelili su se lideri vodećih hrvatskih stranka Socijaldemokratske partije (SDP) i Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Zoran Milanović i Andrej Plenković. Nekoliko dana prije početka službene izborne kampanje, ona je praktički započela. Parlamentarni izbori su za mjesec dana, 11. rujna.
Odmah po sučeljavanju objavljene su i prve ankete. Većina analitičara prednost daje Milanoviću. Ankete najutjecajnijih portala i tiskanih medija također. Tako Jutarnji list Milanoviću daje prednost s 58 posto glasova, Večernji list 57,5 posto, portali Index.hr 66 posto, Net.hr 53 posto, Televizija N1 čak 78 posto.
Kod ovakvih anketa presudno je prethodno političko opredjeljenje, može utjecati i organizirano glasanje stranačkih aktivista, tako da ih treba uzimati s rezervom. Ali jesu nekakav pokazatelj.
Obojica glavnih pretendenata za mjesto budućeg hrvatskog premijera predstavili su se kao ozbiljni političari, rasprava je bila tolerantna i bez uvreda. Javni dijalog je uspostavljen. HDZ je prethodnih 13 godina odbijao takvu vrstu sučeljavanja, svjestan svoje dijaloške inferiornosti. Stvari su se promijenile, što je dobro za demokratski proces. Ova rasprava otvorila je put predstojećoj kampanji koju ćemo – možda – preživjeti bez gađenja.
Sadržajno, TV debata nije donijela ništa novo.
Obojica protaganista ušla su u debatu s vlastitim ciljevima. Zoran Milanović imao je za cilj predstaviti se kao osoba s premijerskim iskustvom, znanjima i vještinama. U nastupu je bio izrazito pripremljeniji. Dojam je kvario nametanjem te svoje pripremljenosti. Po stavovima koje je zastupao bilo je jasno da se obraća biračkom tijelu i izvan svog matičnog, socijaldemokratskog.
Andrej Plenković imao je teži zadatak. Kao tek izabrani lider HDZ-a, koji – a da se to ne vidi - želi promijeniti nacionalističku matricu stranke koja ju je dovela u ćorsokak, obraćao se pretežno svome biračkom tijelu, želeći ga učvrstiti. Bio je uočljivo slabiji u gospodarskim temama, neke političke je, također uočljivo, zaobilazio.
Takvi ciljevi debate bili su najvidljiviji u raspravama oko tzv. svjetonazorskih pitanja. Obojica su zapravo vrdala u odgovorima. Milanović sigurno nije usrećio svoje biračko tijelo odgovorima o ustanku u Srbu ili o pozdravu Za dom spremni. Reći da je spomenik u Srbu obnovila HDZ-eva Vlada, ili da je ustaški pozdrav Za dom spremni već sankcionirao Ustavni sud kao neprihvatljiv jest točno, ali je nedovoljno. Stav je sakrio između redova. Pri tome nije važno što se o tome više puta javno izjašnjavao.
Spomenik Miri Barešiću u Hrvatskoj
Osnovno načelo TV debate je – Hic Rhodus, hic salta. Sa svoje strane, Plenković je u odgovoru na ta pitanja kao i ono o spomeniku teroristi Miri Barešiću pao ispod nivoa svojih prethodnika Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Ostao je u Karamarkovoj brazdi. Nije se izjasnio o pozdravu Za dom spremni, Barešića je proglasio domoljubom, a ubojstvo ambasadora Rolovića u Švedskoj u kojemu je Barešić sudjelovao, neželjenom posljedicom otmice. Pripišimo ovakva Plenkovićeva objašnjenja, za sada, opisanoj potrebi da se učvrsti u vlastitoj stranci.
U vrlo suženom izboru tema iz vanjske politike, protagonisti su opet upućivali ciljane poruke – Milanović potencijalnom elektoratu, Plenković međunarodnoj zajednici. Tako je Milanović zaoštravao prema Srbiji u pizanju famozne nadležnosti za ratne zločine i pokazivao naglašenu brigu za Hrvate u Bosni i Hercegovini, a Plenković inzistirao na općim vanjskopolitičkim načelima i ostavljao dojam osobe dijaloga. Bilo koji od njih dvojice, ako postane premijer, ostat će u okvirima opće euroatlanske politike, u to ne treba sumnjati.
Rasprava o gospodarskim i socijalnim politikama, osim spomenute bolje pripremljenosti Milanovića, zapravo najviše obeshrabruje. Dvije najveće političke stranke kreću se sličnim stazama. Ne vide se stvarni dubinski potezi u ekonomskoj politici koji bi preokrenuli negativne trendove. HDZ je k tome šire ruke u nuđenju nerealnih obećanja. Manji porezi, više sredstava lokalnoj samoupravi, bolje mirovine, veće porodiljske naknade, nema koncesija za autoceste, nema ukidanja bolnica, nema gašenja rafinerija, više poljoprivredi. Odakle? I kako vratiti skoro četiri milijarde eura dospjelog duga 2017. godine? To nismo čuli. Milanović je samo izustio – novi reprogram. Plenković ni toliko. Ali pod kojim uvjetima nova zaduženja i može li se to uopće više podnijeti. Što je osim prodaje imovine izvor? Poboljšanje poduzetničke klime i slične fraze nisu odgovor.
Stanje u gospodarstvu i u državnoj blagajni je točka koja u skoroj budućnosti može ove dvije stranke približiti više nego što se sada, neposredno uoči izbora, čini. Počekajmo.
Za sada, izborna utrka može krenuti. Prvim TV duelom dvije najveće stranke željele su pokazati da se i dalje njih pita. Ostali, osobito Most kao treća najjača politička grupacija, moraju prilagoditi svoju kampanju.
A građani, negdje između godišnjih odmora, Olimpijade i stranačkih kampanja, uglavnom pogledavaju u svoje sve tanje novčanike. Pristojni političari su svakako dobitak. Još da nešto za građane i učine.