Piše: Ines Šaškor
Komentar: Mišljenja izrečena u ovom tekstu ne odražavaju nužno stavove RSE
Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović u utorak, 9. siječnja, boravi u radnom posjetu Ankari. S turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom razgovarat će, prema najavama iz Zagreba, o stanju na jugoistoku Evrope, posebno u Bosni i Hercegovini, odnosima između EU i Turske, te o ulozi Ankare u upravljanju migracijama.
Razgovarat će se, prema istim najavama, o ulozi dviju zemalja u poticanju Hrvata i Bošnjaka u BiH na dijalog i dogovor, posebice o izbornom zakonodavstvu uoči izbora u listopadu.
Na Pantovčaku očekuju i da će Grabar-Kitarović i Erdogan razgovarati i o mogućem održavanju trilateralnog sastanka Hrvatska – BiH – Turska na najvišoj razini u prvom tromjesečju ove godine.
Nakon Ankare, hrvatska predsjednica će sredinom mjeseca posjetiti Bosnu i Hercegovinu.
Iz najave je jasno da je BiH glavna tema posjeta.
Za Miru Kovača, predsjednika vanjskopolitičkog odbora Sabora i bivšeg ministra vanjskih poslova, nema nikakve dvojbe i što je cilj: "Hrvatskoj kao garantu Ustava BiH je izuzetno važno da pridobijemo Tursku za izmjene izbornog zakona, kako bi Hrvati koji su tamo državotvorni narod bili i ravnopravni".
Hrvatski čelnici, dakle, ne odustaju. Prihvatili su mišljenje Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine (HDZ BiH) da je izmjena izbornog zakonodavstva "pitanje svih pitanja" i uvjet ravnopravnosti Hrvata u susjednoj državi, te ga ustrajno zagovaraju na svim međunarodnim susretima. Time je službeni Zagreb sam sebi vezao ruke i sveo se na glasnogovornika partikularne politike. Politike koja ne vodi integraciji već dezintegraciji najbližeg susjeda.
Cijela višegodišnja kampanja oko izbornog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini i pitanje osiguranja nacionalnog predstavništva svodi se na zadržavanje iste privilegirane strukture moći. One iste koja i u Hrvatskoj perpetuira klijentelizam i korupciju i otežava njezinu punu integraciju u Evropu.
Položaj Hrvata u BiH svakako je legitimna tema za razgovore. Između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Razgovori o tome u Ankari, kao i u bilo kojoj drugoj metropoli, internacionaliziraju problem. Zagreb vjerojatno očekuje posredovanje turskog predsjednika kojega aktualna bošnjačka nomenklatura doživljava kao svoga zaštitnika. To je priznavanje vlastite nemoći i ponižavanje susjeda.
Što se nudi zauzvrat? Ta quid pro quo politika ne obećava boljitak.
- Šaškor: Hrvatska i BiH sve dalje
- 'Ustašama' na 'islamiste'
- Vraća li se Turska sa neootomanskim ambicijama na Balkan?
Istodobno, Zagreb nikada nije ozbiljno problematizirao položaj Hrvata u Republici Srpskoj, niti ga je stavio na dnevni red razgovora s Beogradom, na primjer.
Distanciranje od politike iz razdoblja 1990-tih čini se da je u Hrvatskoj napušteno. Već smo više puta naglašavali na ovom mjestu – u ratno vrijeme, kada je politika Franje Tuđmana imala doista veliku potporu hrvatske javnosti, jedan segment te politike nikada nije bio podržavan, a to je upravo politika prema Bosni i Hercegovini. Teritorijalne pretenzije, razni pregovori o podjeli te zemlje i osobito hrvatsko-bošnjački rat sa strašnim zločinima nailazili su na veliki i stvarni otpor.
Nakon Tuđmanove smrti, nova vlast, lijevo-liberalna koalicija, a potiho i sam HDZ (za vrijeme Ive Sanadera i Jadranke Kosor) praktički su se distancirali od stare politike.
Čak je i Tomislav Karamarko, najdesniji HDZ-ov lider do sada, kao razlog razlaza s HDZ-om naveo neslaganje s politikom prema Bosni i Hercegovini (u biografskoj knjizi Ivice Đikića o Stipi Mesiću Domovinski obrat).
Tomislav Karamarko nije se slagao s politikom prema BiH
Najglasniji zagovornici emancipacije od tuđmanovske politike prema BiH bili su predsjednici Stipe Mesić i Ivo Josipović. Ulazak u NATO i Evropsku uniju bila je prigoda da Hrvatska definira svoju novu regionalnu politiku i da se proaktivnom politikom, razvojem i suradnjom, nametne kao lider demokratskog preobražaja regije.
To se nije dogodilo.
Nova desna Vlada, ovaj put Andreja Plenkovića, uz aktivnu asistenciju predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, malo pomalo vratila se u Tuđmanovu brazdu. Tome su svakako pogodovale i međunarodne okolnosti, obnova hladnoratovskih odnosa i konfrontacija velikih sila koje su svaka za sebe na Balkanu imale i imaju vlastite ciljeve.
Unutarnja stagnacija i blokada svih institucija u samoj BiH također su pridonijele lutanjima u politici.
Hrvatska desnica u tim je turbulentnim zbivanjima prepoznala priliku za povratak jednom od svojih fundamentalnih ciljeva – prekrajanje, ili bar paternalizam nad BiH.
Događaji kojima smo svjedočili u posljednje vrijeme – preuzimanje mirovina pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u hrvatski državni proračun, nacionalističko histeriziranje zbog presuda Haškog tribunala šestorici lidera bivše "Herceg-Bosne", kao i opetovano pretjerivanje hrvatske predsjednice zbog pojava islamskog fundamentalizma u BiH – samo su ilustracija toga povratka na staru politiku.
Bh. logoraši promatraju izricanje presude Jadranku Prliću i ostalima u Haškom sudu, Sarajevo
Ono što osobito zabrinjava je pasivnost javnog mnijenja u Hrvatskoj. Slabašna oporba uopće ne zamjećuje promjene državne politike, dapače ponekad im i sekundira.
Tako, član Socijaldemokratske partije (SDP) i član vanjskopolitičkog odbora Sabora, Domagoj Hajduković vjeruje da turski predsjednik Erdogan "uz dobru volju" mnogo može učiniti u BiH.
"Prije svega kao medijator i onaj koji će, uz Hrvatsku i uz Srbiju, biti jedan od jamaca stabilnosti Bosne i Hercegovine", smatra Hajduković.
Još prije desetak godina SDP se zalagao da Hrvatska i Srbija zajedno i dobrovoljno odustanu od dijela Dejtonskog sporazuma koji im osigurava posebnu poziciju u BiH i time i na djelu iskažu privrženost cjelovitosti i integritetu te zemlje. Danas se i ta stranka ponaša kao filijala Dragana Čovića i Milorada Dodika.
Ove jeseni navršava se 25 godina od pisma što su ga šestero hrvatskih intelektualaca uputili Franji Tuđmanu s pozivom na ostavku. Politika prema Bosni i Hercegovini bila je među glavnim razlozima.
"Zbog vašeg patronata nad vodstvom 'Hrvatske zajednice Herceg-Bosne' i HVO, Hrvatska je izložena optužbama i sramoti pred cijelim civiliziranim svijetom... postali smo taoci uskogrudne politike trenutne hercegovačke oligarhije, koja nas uvodi u sukobe s Muslimanima, ostavlja na cjedilu dvije trećine Hrvata u BiH i dopušta propast tradicionalne hrvatske komponente multikulturnog identiteta Bosne", stajalo je u pismu.
Potpisali su ga: Vlado Gotovac, Ivo Banac, Krsto Cviić, Slavko Goldstein, Vesna Pusić i Ozren Žunec.
Danas, na vidiku, nema sličnih pisama.