Hrvatska Vlada je nakon burnih reakcija odgodila primjenu svoje iznenadne odluke o smanjenju pristojbe Hrvatskoj radioteleviziji za 25 posto. Javni servis dobio je rok od 3 mjeseca za izradu prijedloga restrukturiranja, a priprema se i novi zakon. Prema prvim nacrtima, izvršna vlast pojačat će svoj utjecaj na glavni elektronski medij. Sve što se odvijalo od objave do odgode smanjenja pretplate bio je igrokaz koji je javnu televiziju još čvršće vratio u krilo majke - vladajuće stranke.
Na dan objave namjere Vlade da im smanji pristojbu, narodski – pretplatu, glavne informativne emisije Televizija je posvetila samoj sebi. Potpuno je uzurpirala javni prostor, demonstrirajući svoju manipulativnu moć. Redali su se filmski radnici, muzičari, umjetnici – sve odreda ovisnici od televizijske crkavice – i osuđivali vladinu namjeru jer je time, kao, ugrožena javna i kulturna funkciju. Potom su gledatelji mogli vidjeti slike demonstracija i demoliranja mađarske televizije. Od prije nekoliko godina. Onda je išao red brige za radna mjesta – javili su se pripadajući sindikati. Trenutačni v.d. ravnatelja, osoba bez biografije i profesionalnih referenci, nešto je govorio „kako smo upravo krenuli, ali nas manjak od 300 milijuna dovodi na rub propasti“, itd.
Sve je kulminiralo igrokazom donedavne glavne urednice Informativnog programa koja je ministru financija pokušala sjesti u krilo. Željela mu je, navodno, pokazati kako bi izgledala komercijalizacija javnog servisa. Pokazala je u stvari što je televizija danas - mjesto koje zrači agresijom, manipulacijom i lošim ukusom.
U toj galami nitko nije objasnio ni otkud pristojba, ni zašto je upravo tolika, koje je zakonsko uporište da bude vezana za plaće, ni kako se troši, ni što je za tu taksu javni servis obavezan građanima pružiti, niti tko to kontrolira. HRT, naime, nema financijskog nadzora. Nije se čulo ni zašto je HRT dužna više stotina milijuna kuna, niti zašto Vlada do sada uopće nije naplaćivala porez od HRT-a, a sada je jednokratnom voluntarističkom mjerom odlučila odrezati doista veliki novac.
A onda smo, nakon nekoliko dana galame, doznali i zašto. Odluka se odgađa, poručili su premijerka i osoba koja se predstavlja kao ravnatelj HRT-a. Kao da su rekli – šalili smo se. Jer koja ozbiljna vlada ukida preko noći 25 posto prihoda javnoj ustanovi i nakon 5 dana to povuče? Ono što se čulo kao dogovor, još više pobuđuje sumnju. U predstojeća tri ljetna mjeseca ubrzat će se restrukturiranje i u proceduru će ući novi zakon o HRT-u.
Restrukturiranje je posao koji nije urađen u protekla dva desetljeća, pa će ga teško za 3 mjeseca izraditi sadašnje slučajno v.d. ravnateljstvo. U ovdašnjim okolnostima restrukturiranje najčešće znači otpuštanje ljudi, a ne novi način organizacije, poslovanja i programske filozofije. Nije sporno da je u sustavu HRT-a zaposleno višestruko više ljudi nego što je potrebno, ali praksa proteklih desetljeća govori da je selekcija rađena po načelu političko-interesne podobnosti, a ne osmišljenog programa. Sadašnja uprava kuće, zajedno s nekompetentnim i krnjim Programskim vijećem, kojega vladajuća stranka odbija popuniti kako bi zadržala kontrolu nad njim, nije sposobna izraditi išta suvislo.
Izgovor je, dakle, proziran. A stvarnost je zorno prikazana na ekranu proteklih nekoliko dana.
Nakon skeča bivše urednice slijedilo je veličanstveno ulagivanje Vladi.
U terminu podnevnog 10-minutnog dnevnika u ponedjeljak je izravno prenošena redovita mjesečna konferencija za novinare predsjednice Vlade Jadranke Kosor u trajanju od 40 minuta. Na njoj premijerka nije iznijela apsolutno niti jednu informaciju koja u javnosti već nije bila poznata. Ista televizija prije godinu dana, po nalogu Vlade, nije prenosila dramatičnu ostavku tadašnjeg premijera Ive Sanadera, nije prenosila niti objavu odluke o izbacivanju iz HDZ-a istoga Sanadera, događaje od nesumnjivog javnog interesa. Sada izravno prenosi rutinsku mjesečnu presicu premijerke Kosor. Tako su se prenosile samo Tuđmanove presice u ratno vrijeme.
Istog dana, u ponedjeljak, 14. lipnja, u isto vrijeme kada je pemijerka držala svoju konferenciju i demagoški pritiskala sindikate, tisuću sindikalista na svesindikalnoj konferenciji donosili su odluku o ustrajavanju na referendumu kojim osporavaju izmjene Zakona o radu. Zašto Televizija nije izravno prenosila taj događaj, za građane neosporno važniji? Ali smo u istom Dnevniku čuli da je HDZ Istre protiv referenduma! Istoga dana Hrvatsko društvo ekonomista okupilo je sve zainteresirane stručnjake, pa i Vladine eksperte i savjetnike, na raspravu o vladinom gospodarskom programu. Taj je program struka ocijenila lošim, kao niz mjera koji udara na posljedice, a ne i na uzroke krize. „To je nastavak ekonomske politike iz 90-tih koja Hrvatsku vodi u sve veću zaduženost i proračunski deficit... koja stvara vlasnike imovine, a ne i poduzetnike“. Najavljene porezne izmjene nisu podržane. To mišljenje stručnjaka u eterima sustava HRT-a nije se moglo čuti, izvijestilo se banalno i površno, izbjegavajući suštinu, dakle, falsificiralo se.
I kao usput, večer prije, na prvom programu, u udarnom terminu, iz Splita je prenošen koncert u organizaciji privatnih udruga i Splitsko-dalmatinske županije u korist hrvatskih generala, osuđenih ili optuženih za ratne zločine. Uz pripadajući arsenal šovinističkih i huškačkih povika i izjava. Uz neizbježnog Thompsona. I uz govor predsjednika Programskog vijeća HRT-a. Veterana Domovinskog rata. U socijalizmu je stranka na vlasti žestoko pritiskala medije. Ali nije stavljala pripadnike SUBNOR-a za predsjednike umjetničkih ili programskih vijeća javnih i kulturnih ustanova. Barem ne u Hrvatskoj.
Samo u dva dana Vlada i HRT demonstrirali su o čemu se zapravo radi. O novom pokoravanju, u novim uvjetima.
Javni mediji u tranziciji su ugroženi
Ovakav rasplet stavio je u drugi plan stvarne probleme funkcioniranja javnih medija u tranziciji.
Pokušaji udruženja filmskih i dramskih umjetnika, glazbenika, nezavisnih producenata, novinarske organizacije da o njima progovore utopili su se i od televizije iskorišteni samo za potrebe njihovih parcijalnih interesa.
Činjenica je da je ovdašnji prostor, prostor nekadašnje Jugoslavije, imao relativno razvijenu medijsku scenu. Ona je bila produkt socijalističkog sustava, bila je nadzirana od strane vlasti, bila je kadrovski prenapuhana, prepuna birokracije, ali je imala zavidnu produkciju, umjetnički i kulturno relevantnu, kao i respektabilni odjek u javnosti. Bila je, u ograničenim uvjetima, dakako, pristojno tržišno orijentirana. Sadašnje novine mogu samo sanjati nekadašnje tiraže.
Istodobno, mediji su, a televizija posebno, zapravo jedno od rodnih mjesta kapitalizma na ovim prostorima. Rodio se u sivoj zoni i kada je došao na svjetlo dana, kao ozakonjeni sustav, sa sobom je donio logiku na kojoj je nastao, isti mentalni sklop, iste navike – grabežljivost.
Dok je u javnosti televizija funkcionirala kao jedan od stupova socijalističkog društva, šaljući s ekrana poruke o vrijednostima toga sustava, o samoupravljanju, solidarnosti, bratstvu i jedinstvu i slično, istodobno je pola televizije radilo „na crno“, privatno i ilegalno koristeći njezine tehničke i kadrovske resurse. Svi su to znali i tolerirali. Na televiziji su nastali prvi TV spotovi, reklame za velika socijalistička poduzeća; inženjeri, snimatelji, tehničari privatno su koristili tehniku matične kuće za filmove; prve videoteke nastale su tako da su se ilegalno presnimavali filmovi u TV kućama; novinari, voditelji i spikeri su „prekovremeno“, a zapravo protivno kodeksu, radili marketing za velika poduzeća; sportski novinari bili su prateće ekipe pojedinih klubova. Današnje velike privatne producentske kuće koje skupo prodaju svoj program javnoj televiziji proistekle su iz te iste kuće, koristeći njezine resurse. Slično je i u tiskovnim medijima. Vlasnici sadašnje najveće novinske korporacije iskoristili su „momentum“ koji im je omogućila pobjednička stranka na izborima, sklopili s njom pakt u najtežim vremenima, sudjelovali u velikoj privatizacijskoj operaciji zajedno s glavnim državnim tajkunom iz 1990-tih, Miroslavom Kutlom; s vremenom su ojačali i sada dijele lekcije o tržištu i tržišnom natjecanju javnoj televiziji.
Filmski redatelj Hrvoje Hribar to je slikovito opisao: „Najprije smo imali komunistički kolhoz, pa je 90-tih uvedena diktatura, onda je HRT postao praonica novca, a sve su promjene operetne“.
Izostao je kontinuirani razvoj i prirodna tranzicija, ozakonjena je divlja.
U tom neredu dogodila se i tehnološka revolucija, medijska slika u svijetu je promijenjena. Ne na bolje, što se tiče javne funkcije medija. Oni su postali okvir za reklame, sluge oglašivača. Kriza je učinila svoje, smanjio se marketinški kolač. Nastupio je bespoštedni rat među samim medijima.
Intencija preporuka EU o javnom TV servisu svodi se na to da dio novca za javne potrebe bude izvan neposredne kontrole vlasti. A te potrebe su okvirno definirane: informiranje, obrazovanje, kultura, zabava.
Javni mediji na ovim prostorima, nakon izravne političke kontrole, izloženi su „prilagođavanju“. Glavinjaju između vlasti, krupnog kapitala, interesnih lobija, vlastitih ograničenja.
Zakon koji im Vlada priprema još će čvršće odlučivanje vezati uz izvršnu vlast.
Ne treba zanemariti novinarsku želju da se pošteno radi svoj posao. Ona je uvijek bila klica napretka. Hoće li to uspjeti u okviru koji joj se priprema?
Na dan objave namjere Vlade da im smanji pristojbu, narodski – pretplatu, glavne informativne emisije Televizija je posvetila samoj sebi. Potpuno je uzurpirala javni prostor, demonstrirajući svoju manipulativnu moć. Redali su se filmski radnici, muzičari, umjetnici – sve odreda ovisnici od televizijske crkavice – i osuđivali vladinu namjeru jer je time, kao, ugrožena javna i kulturna funkciju. Potom su gledatelji mogli vidjeti slike demonstracija i demoliranja mađarske televizije. Od prije nekoliko godina. Onda je išao red brige za radna mjesta – javili su se pripadajući sindikati. Trenutačni v.d. ravnatelja, osoba bez biografije i profesionalnih referenci, nešto je govorio „kako smo upravo krenuli, ali nas manjak od 300 milijuna dovodi na rub propasti“, itd.
Sve je kulminiralo igrokazom donedavne glavne urednice Informativnog programa koja je ministru financija pokušala sjesti u krilo. Željela mu je, navodno, pokazati kako bi izgledala komercijalizacija javnog servisa. Pokazala je u stvari što je televizija danas - mjesto koje zrači agresijom, manipulacijom i lošim ukusom.
U toj galami nitko nije objasnio ni otkud pristojba, ni zašto je upravo tolika, koje je zakonsko uporište da bude vezana za plaće, ni kako se troši, ni što je za tu taksu javni servis obavezan građanima pružiti, niti tko to kontrolira. HRT, naime, nema financijskog nadzora. Nije se čulo ni zašto je HRT dužna više stotina milijuna kuna, niti zašto Vlada do sada uopće nije naplaćivala porez od HRT-a, a sada je jednokratnom voluntarističkom mjerom odlučila odrezati doista veliki novac.
A onda smo, nakon nekoliko dana galame, doznali i zašto. Odluka se odgađa, poručili su premijerka i osoba koja se predstavlja kao ravnatelj HRT-a. Kao da su rekli – šalili smo se. Jer koja ozbiljna vlada ukida preko noći 25 posto prihoda javnoj ustanovi i nakon 5 dana to povuče? Ono što se čulo kao dogovor, još više pobuđuje sumnju. U predstojeća tri ljetna mjeseca ubrzat će se restrukturiranje i u proceduru će ući novi zakon o HRT-u.
Restrukturiranje je posao koji nije urađen u protekla dva desetljeća, pa će ga teško za 3 mjeseca izraditi sadašnje slučajno v.d. ravnateljstvo. U ovdašnjim okolnostima restrukturiranje najčešće znači otpuštanje ljudi, a ne novi način organizacije, poslovanja i programske filozofije. Nije sporno da je u sustavu HRT-a zaposleno višestruko više ljudi nego što je potrebno, ali praksa proteklih desetljeća govori da je selekcija rađena po načelu političko-interesne podobnosti, a ne osmišljenog programa. Sadašnja uprava kuće, zajedno s nekompetentnim i krnjim Programskim vijećem, kojega vladajuća stranka odbija popuniti kako bi zadržala kontrolu nad njim, nije sposobna izraditi išta suvislo.
Izgovor je, dakle, proziran. A stvarnost je zorno prikazana na ekranu proteklih nekoliko dana.
Nakon skeča bivše urednice slijedilo je veličanstveno ulagivanje Vladi.
U terminu podnevnog 10-minutnog dnevnika u ponedjeljak je izravno prenošena redovita mjesečna konferencija za novinare predsjednice Vlade Jadranke Kosor u trajanju od 40 minuta. Na njoj premijerka nije iznijela apsolutno niti jednu informaciju koja u javnosti već nije bila poznata. Ista televizija prije godinu dana, po nalogu Vlade, nije prenosila dramatičnu ostavku tadašnjeg premijera Ive Sanadera, nije prenosila niti objavu odluke o izbacivanju iz HDZ-a istoga Sanadera, događaje od nesumnjivog javnog interesa. Sada izravno prenosi rutinsku mjesečnu presicu premijerke Kosor. Tako su se prenosile samo Tuđmanove presice u ratno vrijeme.
Istog dana, u ponedjeljak, 14. lipnja, u isto vrijeme kada je pemijerka držala svoju konferenciju i demagoški pritiskala sindikate, tisuću sindikalista na svesindikalnoj konferenciji donosili su odluku o ustrajavanju na referendumu kojim osporavaju izmjene Zakona o radu. Zašto Televizija nije izravno prenosila taj događaj, za građane neosporno važniji? Ali smo u istom Dnevniku čuli da je HDZ Istre protiv referenduma! Istoga dana Hrvatsko društvo ekonomista okupilo je sve zainteresirane stručnjake, pa i Vladine eksperte i savjetnike, na raspravu o vladinom gospodarskom programu. Taj je program struka ocijenila lošim, kao niz mjera koji udara na posljedice, a ne i na uzroke krize. „To je nastavak ekonomske politike iz 90-tih koja Hrvatsku vodi u sve veću zaduženost i proračunski deficit... koja stvara vlasnike imovine, a ne i poduzetnike“. Najavljene porezne izmjene nisu podržane. To mišljenje stručnjaka u eterima sustava HRT-a nije se moglo čuti, izvijestilo se banalno i površno, izbjegavajući suštinu, dakle, falsificiralo se.
I kao usput, večer prije, na prvom programu, u udarnom terminu, iz Splita je prenošen koncert u organizaciji privatnih udruga i Splitsko-dalmatinske županije u korist hrvatskih generala, osuđenih ili optuženih za ratne zločine. Uz pripadajući arsenal šovinističkih i huškačkih povika i izjava. Uz neizbježnog Thompsona. I uz govor predsjednika Programskog vijeća HRT-a. Veterana Domovinskog rata. U socijalizmu je stranka na vlasti žestoko pritiskala medije. Ali nije stavljala pripadnike SUBNOR-a za predsjednike umjetničkih ili programskih vijeća javnih i kulturnih ustanova. Barem ne u Hrvatskoj.
Samo u dva dana Vlada i HRT demonstrirali su o čemu se zapravo radi. O novom pokoravanju, u novim uvjetima.
Javni mediji u tranziciji su ugroženi
Ovakav rasplet stavio je u drugi plan stvarne probleme funkcioniranja javnih medija u tranziciji.
Pokušaji udruženja filmskih i dramskih umjetnika, glazbenika, nezavisnih producenata, novinarske organizacije da o njima progovore utopili su se i od televizije iskorišteni samo za potrebe njihovih parcijalnih interesa.
Činjenica je da je ovdašnji prostor, prostor nekadašnje Jugoslavije, imao relativno razvijenu medijsku scenu. Ona je bila produkt socijalističkog sustava, bila je nadzirana od strane vlasti, bila je kadrovski prenapuhana, prepuna birokracije, ali je imala zavidnu produkciju, umjetnički i kulturno relevantnu, kao i respektabilni odjek u javnosti. Bila je, u ograničenim uvjetima, dakako, pristojno tržišno orijentirana. Sadašnje novine mogu samo sanjati nekadašnje tiraže.
Istodobno, mediji su, a televizija posebno, zapravo jedno od rodnih mjesta kapitalizma na ovim prostorima. Rodio se u sivoj zoni i kada je došao na svjetlo dana, kao ozakonjeni sustav, sa sobom je donio logiku na kojoj je nastao, isti mentalni sklop, iste navike – grabežljivost.
Dok je u javnosti televizija funkcionirala kao jedan od stupova socijalističkog društva, šaljući s ekrana poruke o vrijednostima toga sustava, o samoupravljanju, solidarnosti, bratstvu i jedinstvu i slično, istodobno je pola televizije radilo „na crno“, privatno i ilegalno koristeći njezine tehničke i kadrovske resurse. Svi su to znali i tolerirali. Na televiziji su nastali prvi TV spotovi, reklame za velika socijalistička poduzeća; inženjeri, snimatelji, tehničari privatno su koristili tehniku matične kuće za filmove; prve videoteke nastale su tako da su se ilegalno presnimavali filmovi u TV kućama; novinari, voditelji i spikeri su „prekovremeno“, a zapravo protivno kodeksu, radili marketing za velika poduzeća; sportski novinari bili su prateće ekipe pojedinih klubova. Današnje velike privatne producentske kuće koje skupo prodaju svoj program javnoj televiziji proistekle su iz te iste kuće, koristeći njezine resurse. Slično je i u tiskovnim medijima. Vlasnici sadašnje najveće novinske korporacije iskoristili su „momentum“ koji im je omogućila pobjednička stranka na izborima, sklopili s njom pakt u najtežim vremenima, sudjelovali u velikoj privatizacijskoj operaciji zajedno s glavnim državnim tajkunom iz 1990-tih, Miroslavom Kutlom; s vremenom su ojačali i sada dijele lekcije o tržištu i tržišnom natjecanju javnoj televiziji.
Filmski redatelj Hrvoje Hribar to je slikovito opisao: „Najprije smo imali komunistički kolhoz, pa je 90-tih uvedena diktatura, onda je HRT postao praonica novca, a sve su promjene operetne“.
Izostao je kontinuirani razvoj i prirodna tranzicija, ozakonjena je divlja.
U tom neredu dogodila se i tehnološka revolucija, medijska slika u svijetu je promijenjena. Ne na bolje, što se tiče javne funkcije medija. Oni su postali okvir za reklame, sluge oglašivača. Kriza je učinila svoje, smanjio se marketinški kolač. Nastupio je bespoštedni rat među samim medijima.
Intencija preporuka EU o javnom TV servisu svodi se na to da dio novca za javne potrebe bude izvan neposredne kontrole vlasti. A te potrebe su okvirno definirane: informiranje, obrazovanje, kultura, zabava.
Javni mediji na ovim prostorima, nakon izravne političke kontrole, izloženi su „prilagođavanju“. Glavinjaju između vlasti, krupnog kapitala, interesnih lobija, vlastitih ograničenja.
Zakon koji im Vlada priprema još će čvršće odlučivanje vezati uz izvršnu vlast.
Ne treba zanemariti novinarsku želju da se pošteno radi svoj posao. Ona je uvijek bila klica napretka. Hoće li to uspjeti u okviru koji joj se priprema?