Zaki Laidi (Financial Times), prevela: Biljana Jovićević
Nikola Sarkozi se bori za političko preživljavanje, nakon što je postao prvi aktuelni predsjednik Francuske koji je već u prvom krugu glasanja pao na drugo mjesto. Na prvi pogled reklo bi se da je izubio podršku birača zato što je bio previše drzak, previše hiperaktivan i previše sklon da mijenja Francusku. Istina je zapravo drugačija. Sarkozi je imao suviše malo samopouzdanja da bi uopšte uspio da inspiriše nekoga u Francuskoj. Što je još važnije, umjesto da kaže javnom mnjenju da u globalizovanom svijetu država nije svemoćna, težio je laskanju Francuzima, držeći se već poznatih mantri o državnom volunatrizmu.
Naravno, Sarkozi je dijelio breme svake evropske vlade od 2008. - duboku krizu, spori odgovor Evrope na krizu, nemogućnost stvaranje štednje bez rasta, i osjećaj da niko ne može vjerovati više ni jednoj evropskoj zemlji. U francuskom sistemu, centralizovanom na vrhu a feudalnom po regionima, sa političkom kulturom konfrontacije prije nego sklonosti cenzusu, i zemlji u kojoj je kult države već više od dvije decenije smijenio kult Boga, efekti krize automatski su podignuti na najviši novo.
I pored toga Sarkozi je usložio taj teret. On nije bio zadovoljan da bude predsjednik republike. Želio je da bude i predsjednik i premijer i ministar i novinar, jednako prijatelj moćnih i dobar drug Francuzima. Želio je i tvrdio da ima mišljenje o svemu, a opet nikada nije smatrao da treba da se drži datih obećanja. Sistematski je zbunjivao impulsivnošću i odgovaranjem na sve, u javnom i privatnom životu.
Sarkozi je bio dekoncentrisani monarh. Dok su Francuzi bili spremni da izaberu monarhističkog predsjednika, u zamjenu su od njega očekivali da će nosi kraljevski plašt sa distancom i poželjnim nivoom hladne glave koju bi mogao okrenuti kako treba u teškim vremenima. Sarkozi je pak postao neko ko je upleten u sve probleme do posljednjeg detalja, ostavljajući svoje ministre u strahu da će biti oštro izazvani od preopterećenog predsjednika i njegovog kabineta.
No, ono što Sarkoziju najviše nedostajalo je politička kohezija. Zato što je bio opsjednut trenutnim rezultatima, raznim objavama, potrebom da impresionira svoje sagovornike i željom da dokaže da je stalno u akciji, izgubio je osjećaj za bilo kakavu stratešku viziju. Rezultat je ogroman jaz između njegovih riječi i djela.
Još važnije, nije uspio da se konfrontira realnim problemima sa kojima se Francuska suočava. Čim je preuzeo funkciju 2007., s jasnim već naznakama da rast usporava, on je dao ekstravagantnu izjavu da "ako nema rasta, ja ću ga donijeti u svaki kutak i pukotinu". Na brutalnu i šokantnu krizu 2008., on je odgovorio još većim retoričkim voluntarizmom. U govorima o tome, Sarkozi je došao na poziciju usvajanja stavova ekstremno lijeve opozicije o finansijskom kapitalizmu, bankama i krupnim bogatašima koji uživaju na štetu “običnih ljudi“. U velikom je stilu dao je Francuzima iluziju da se država konačno vratila sebi, ali to je dovelo tek do nekoliko konkretnih akcija.
Era "sarkoizma" je okončana
Socijalna nejednakost nije bila toliko velika kako su mnogi vjerovali, upravo zbog redistributivne moći Francuske države. Kriza iz 2008., je pak dala Sarkoziju jedinstvenu priliku da preokrene svoju fiskalnu politiku. No on je propustio, vođen idejom odbrane pobjednika, a zanemarivanjem društvenih gubitnika. Čak i je i njegova savršeno opravadana penziona reforma prošla veoma loše u javnosti.
Sarkozijev neuspjeh rezultat je straha političke elite da kaže potpunu istinu o dubokim transformacijama u svijetu i shodno tome uticaju tih promjena na francuski model, sve u kombinaciji sa odsustvom strateške vizije kako da se Francuskoj obezbijedi novi socijalni balans i identitet. Francuska je imala jaku averziju prema liberalizmu više od dva vijeka, ali nije uspjela ni u izgradnji nekog alternativnog modela koji će omogućiti usvajnje globalizacije bez odbacivanja sopstvene istorije. Sarkozi nije bio u stanju da savlada tu prepreku.
Politika „skakanja s teme na temu" nekada ga je vodila ka promociji liberalnih reformi, ponekad ka veličanju državnog voluntarizma, ponekad ka promociji vrijednosti francuskih kulturnih razlika, a nekad da iznosi potpuno ksenofobične stavove. Na kraju ništa od toga nije bilo važno jer njegova politika nije dala nikakave rezultate. A kada uporedite Francusku i Njemačku vidite da se sa privrednim rastom, nezaposlenošću i tržištem Njemačka mnogo efikasnije bori od Francuske nakon pet godina „Sarkoizma“.
Odbacivanje politike Nikole Sarkozija reflektuje se i na njegove lične i neuspjehe u politici. To je takođe kolektivno izražavnje borbe Francuske da razvije novi politički identitet kao odgovor na globalizaciju. Za ljevicu će ovo biti dobra pouka da ne izgubi osjećaj za realnost. Era "sarkoizma" je po svemu sudeći okončana. Ali problemi koji su doveli do njegovog nesupjeha su tu i ostaju.
*Autor je profesor političkih nauka i urednik Telos website-a.
Nikola Sarkozi se bori za političko preživljavanje, nakon što je postao prvi aktuelni predsjednik Francuske koji je već u prvom krugu glasanja pao na drugo mjesto. Na prvi pogled reklo bi se da je izubio podršku birača zato što je bio previše drzak, previše hiperaktivan i previše sklon da mijenja Francusku. Istina je zapravo drugačija. Sarkozi je imao suviše malo samopouzdanja da bi uopšte uspio da inspiriše nekoga u Francuskoj. Što je još važnije, umjesto da kaže javnom mnjenju da u globalizovanom svijetu država nije svemoćna, težio je laskanju Francuzima, držeći se već poznatih mantri o državnom volunatrizmu.
Naravno, Sarkozi je dijelio breme svake evropske vlade od 2008. - duboku krizu, spori odgovor Evrope na krizu, nemogućnost stvaranje štednje bez rasta, i osjećaj da niko ne može vjerovati više ni jednoj evropskoj zemlji. U francuskom sistemu, centralizovanom na vrhu a feudalnom po regionima, sa političkom kulturom konfrontacije prije nego sklonosti cenzusu, i zemlji u kojoj je kult države već više od dvije decenije smijenio kult Boga, efekti krize automatski su podignuti na najviši novo.
I pored toga Sarkozi je usložio taj teret. On nije bio zadovoljan da bude predsjednik republike. Želio je da bude i predsjednik i premijer i ministar i novinar, jednako prijatelj moćnih i dobar drug Francuzima. Želio je i tvrdio da ima mišljenje o svemu, a opet nikada nije smatrao da treba da se drži datih obećanja. Sistematski je zbunjivao impulsivnošću i odgovaranjem na sve, u javnom i privatnom životu.
Sarkozi je bio dekoncentrisani monarh. Dok su Francuzi bili spremni da izaberu monarhističkog predsjednika, u zamjenu su od njega očekivali da će nosi kraljevski plašt sa distancom i poželjnim nivoom hladne glave koju bi mogao okrenuti kako treba u teškim vremenima. Sarkozi je pak postao neko ko je upleten u sve probleme do posljednjeg detalja, ostavljajući svoje ministre u strahu da će biti oštro izazvani od preopterećenog predsjednika i njegovog kabineta.
Zato što je bio opsjednut trenutnim rezultatima, raznim objavama, potrebom da impresionira svoje sagovornike i željom da dokaže da je stalno u akciji, Sarkozi je izgubio osjećaj za bilo kakavu stratešku viziju. Rezulatat je ogroman jaz između njegovih riječi i djela.
No, ono što Sarkoziju najviše nedostajalo je politička kohezija. Zato što je bio opsjednut trenutnim rezultatima, raznim objavama, potrebom da impresionira svoje sagovornike i željom da dokaže da je stalno u akciji, izgubio je osjećaj za bilo kakavu stratešku viziju. Rezultat je ogroman jaz između njegovih riječi i djela.
Još važnije, nije uspio da se konfrontira realnim problemima sa kojima se Francuska suočava. Čim je preuzeo funkciju 2007., s jasnim već naznakama da rast usporava, on je dao ekstravagantnu izjavu da "ako nema rasta, ja ću ga donijeti u svaki kutak i pukotinu". Na brutalnu i šokantnu krizu 2008., on je odgovorio još većim retoričkim voluntarizmom. U govorima o tome, Sarkozi je došao na poziciju usvajanja stavova ekstremno lijeve opozicije o finansijskom kapitalizmu, bankama i krupnim bogatašima koji uživaju na štetu “običnih ljudi“. U velikom je stilu dao je Francuzima iluziju da se država konačno vratila sebi, ali to je dovelo tek do nekoliko konkretnih akcija.
Era "sarkoizma" je okončana
Socijalna nejednakost nije bila toliko velika kako su mnogi vjerovali, upravo zbog redistributivne moći Francuske države. Kriza iz 2008., je pak dala Sarkoziju jedinstvenu priliku da preokrene svoju fiskalnu politiku. No on je propustio, vođen idejom odbrane pobjednika, a zanemarivanjem društvenih gubitnika. Čak i je i njegova savršeno opravadana penziona reforma prošla veoma loše u javnosti.
Nikola Sarkozi na predizbornom skupu u Nici, 20. april 2012.
Sarkozijev neuspjeh rezultat je straha političke elite da kaže potpunu istinu o dubokim transformacijama u svijetu i shodno tome uticaju tih promjena na francuski model, sve u kombinaciji sa odsustvom strateške vizije kako da se Francuskoj obezbijedi novi socijalni balans i identitet. Francuska je imala jaku averziju prema liberalizmu više od dva vijeka, ali nije uspjela ni u izgradnji nekog alternativnog modela koji će omogućiti usvajnje globalizacije bez odbacivanja sopstvene istorije. Sarkozi nije bio u stanju da savlada tu prepreku.
Politika „skakanja s teme na temu" nekada ga je vodila ka promociji liberalnih reformi, ponekad ka veličanju državnog voluntarizma, ponekad ka promociji vrijednosti francuskih kulturnih razlika, a nekad da iznosi potpuno ksenofobične stavove. Na kraju ništa od toga nije bilo važno jer njegova politika nije dala nikakave rezultate. A kada uporedite Francusku i Njemačku vidite da se sa privrednim rastom, nezaposlenošću i tržištem Njemačka mnogo efikasnije bori od Francuske nakon pet godina „Sarkoizma“.
Odbacivanje politike Nikole Sarkozija reflektuje se i na njegove lične i neuspjehe u politici. To je takođe kolektivno izražavnje borbe Francuske da razvije novi politički identitet kao odgovor na globalizaciju. Za ljevicu će ovo biti dobra pouka da ne izgubi osjećaj za realnost. Era "sarkoizma" je po svemu sudeći okončana. Ali problemi koji su doveli do njegovog nesupjeha su tu i ostaju.
*Autor je profesor političkih nauka i urednik Telos website-a.