U Sarajevu je tokom opsade ubijeno više od 1000 djece. Ubijana su u kućama, školama, na igralištima, u majčinom krilu... U atmosferi straha bez vode, struje i hrane, djetinjstva su prekidana gelerima granata, ili kroz okular snajpera koji je ciljao upravo djecu.
Četrnaest godina roditelji su čekali na spomenik koji će za sva vremena podsjećati na užase kroz koje su tokom najduže opsade jednog grada nakon Drugog svjetskog rata prošli njegovi stanovnici. Ponajprije oni najmlađi čiji se život ugasio mnogo prije nego što su shvatili zbog čega ih ubijaju.
Tačno u podne uz zvuke sirena i bez ijedne izgovorene riječi u Velikom parku u centru Sarajeva, otvoreno je Spomen obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva u periodu od 1992 – 1995. godine. Nijedna ne bi bila dovoljna da opiše užase i tugu kroz koje su roditelji ubijenih sarajevskih mališana prošli.
Sin Emire Džidić poginuo je 1993 godine. Kobnog decembarskog dana bio je s djevojkom. Geler granate ubio ga je odmah, dok je djevojka preminula na putu za bolnicu. Pomiješanih emocija Emira danas suznih očiju stoji ispred spomenika.
“Danas mi je i sretan i tužan dan. Sretna sam zato što se obilježava ovo, da se nikad i nikome ne ponovi ovo, da naša djeca i njihova djeca ne dočekaju što samo mi dočekali ’92. Stradanja, ubijanja nevine djece. Tužno mi je. I teško mi je pričati. Mog djeteta nema. Bol koji osjećam nikad neće prestati.”
Četrnaest godina roditelji su čekali na spomenik koji će za sva vremena podsjećati na užase kroz koje su tokom najduže opsade jednog grada nakon Drugog svjetskog rata prošli njegovi stanovnici. Ponajprije oni najmlađi čiji se život ugasio mnogo prije nego što su shvatili zbog čega ih ubijaju.
U Sarajevu je tokom opsade ubijeno više od 1000 djece. Ubijana su u kućama, školama, na igralištima, u majčinom krilu...
U atmosferi straha bez vode, struje i hrane, djetinjstva su prekidana gelerima granata, ili kroz okular snajpera koji je ciljao upravo djecu.
Najmlađe žrtve opsade bile su bebe stare samo nekoliko sati ubijene u granatiranju sarajevskog porodilišta Zehra Mujdović 25 maja 1992. godine.
Spomen obilježje djeci ubijenoj u opkoljenom Sarajevu djelo je umjetnika Mensuda Keče. Spomenik okružuje bronzani prsten prečnika deset metara, i u svom središtu ima dvije staklene figure. S jedne strane predstavljaju nedovršene kule od pijeska, poput onih kakve u igri grade djeca, no s druge, strane simbolika je zastrašujuća – veći dio koji se naginje prema manjem predstavlja majku koja pokušava zaštiti dijete. U bronzani prsten utisnuta su stopala braće, sestara ili najbližih rođaka ubijenih sarajevskih mališana.
Za sada će na spomeniku biti uklesana imena 520 djece, dok će ostala biti naknadno dodata kako se budu prikupljali podaci.
Za opsadu Sarajeva pred haškim Tribunalom na doživotni zatvor osuđen je gereral Sarajevsko romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić, a njegov nasljednik Dragomir Milošević na 33 godine zatvora. Slobodan Milošević kojeg se u Hagu također teretilo za teror nad Sarajevom nije dočekao presudu, dok se Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske sudi. General Vojske Republike Srpske Ratko Mladić je u bjektstvu.
Brojne kontroverze pratile su samu gradnju spomenika od njegovog naziva, preko, po mnogima previsoke cijene koja je plaćena za njegovu gradnju, pa do samog izgleda koji je izazvao i veliku polemiku u javnosti. No roditelji su uporno podržavali rješenje koje je izabrano između 21 ponuđenog.
Obilazeći počasni krug oko spomenika roditelji su stavljali po jednu bijelu ružu u znak sjećanja na djecu koje više nema i čija prekinuta igra danas opominje. Opomenu svijetu, 9. maja na Dan pobjede nad fašizmom, sa Spomenika ubijenoj djeci poslalo je i 500 mališana iz sarajevskih osnovnih škola uz stihove Đorđa Balaševića.
“Samo da rata ne bude,
ludila među ljudima,
veliki nude zablude,
plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude
da rata ne bude.”
Tačno u podne uz zvuke sirena i bez ijedne izgovorene riječi u Velikom parku u centru Sarajeva, otvoreno je Spomen obilježje ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva u periodu od 1992 – 1995. godine. Nijedna ne bi bila dovoljna da opiše užase i tugu kroz koje su roditelji ubijenih sarajevskih mališana prošli.
Sin Emire Džidić poginuo je 1993 godine. Kobnog decembarskog dana bio je s djevojkom. Geler granate ubio ga je odmah, dok je djevojka preminula na putu za bolnicu. Pomiješanih emocija Emira danas suznih očiju stoji ispred spomenika.
Danas mi je i sretan i tužan dan. Sretna sam zato što se obilježava ovo, da se nikad i nikome ne ponovi ovo, da naša djeca i njihova djeca ne dočekaju što samo mi dočekali ’92.
Četrnaest godina roditelji su čekali na spomenik koji će za sva vremena podsjećati na užase kroz koje su tokom najduže opsade jednog grada nakon Drugog svjetskog rata prošli njegovi stanovnici. Ponajprije oni najmlađi čiji se život ugasio mnogo prije nego što su shvatili zbog čega ih ubijaju.
U Sarajevu je tokom opsade ubijeno više od 1000 djece. Ubijana su u kućama, školama, na igralištima, u majčinom krilu...
U atmosferi straha bez vode, struje i hrane, djetinjstva su prekidana gelerima granata, ili kroz okular snajpera koji je ciljao upravo djecu.
Najmlađe žrtve opsade bile su bebe stare samo nekoliko sati ubijene u granatiranju sarajevskog porodilišta Zehra Mujdović 25 maja 1992. godine.
Najmlađe žrtve opsade bile su bebe stare samo nekoliko sati ubijene u granatiranju sarajevskog porodilišta Zehra Mujdović 25 maja 1992. godine.
Za sada će na spomeniku biti uklesana imena 520 djece, dok će ostala biti naknadno dodata kako se budu prikupljali podaci.
Za opsadu Sarajeva pred haškim Tribunalom na doživotni zatvor osuđen je gereral Sarajevsko romanijskog korpusa Vojske Republike Srpske Stanislav Galić, a njegov nasljednik Dragomir Milošević na 33 godine zatvora. Slobodan Milošević kojeg se u Hagu također teretilo za teror nad Sarajevom nije dočekao presudu, dok se Radovanu Karadžiću, bivšem predsjedniku Republike Srpske sudi. General Vojske Republike Srpske Ratko Mladić je u bjektstvu.
Brojne kontroverze pratile su samu gradnju spomenika od njegovog naziva, preko, po mnogima previsoke cijene koja je plaćena za njegovu gradnju, pa do samog izgleda koji je izazvao i veliku polemiku u javnosti. No roditelji su uporno podržavali rješenje koje je izabrano između 21 ponuđenog.
Obilazeći počasni krug oko spomenika roditelji su stavljali po jednu bijelu ružu u znak sjećanja na djecu koje više nema i čija prekinuta igra danas opominje. Opomenu svijetu, 9. maja na Dan pobjede nad fašizmom, sa Spomenika ubijenoj djeci poslalo je i 500 mališana iz sarajevskih osnovnih škola uz stihove Đorđa Balaševića.
“Samo da rata ne bude,
ludila među ljudima,
veliki nude zablude,
plaše nas raznim čudima
i svakoj bajci naude
da rata ne bude.”