Sarajevo u četvrtak “liječi rane” nakon nasilja i vandalizma ispoljenog na demonstracijama boračkih udruženja koje se dogodilo u srijedu i tokom susreta fudbalskih ekipa Sarajevo - Široki Brijeg. Juče je u bolnicama zbrinuto 99 povrijeđenih, ali je i danas bilo onih koji su se javljali zbog zdravstvenih problema. Samo dva pacijenta su ostala u bolnici - i oni su izvan životne opasnosti. Policija vrši uviđaj, do sada je privedeno tridesetak osoba zbog izazivanja nereda.
Zgrada federalne Vlade i stadion Koševo danas izgledaju kao poprišta velikog boja. Svuda tragovi vandalizma, i nasilja. Vladina zgrada je demolirana, gotovo svi prozori su polupani, na fasadi su vidljivi tragovi kamenovanja, kao i plamena s okolnih čuvarskih kuća. I na stadionu Koševo je mnogo polomljenih stolica, oštećene su lože, dijelovi ograde, a ispred zgrade Vlade cijeli dan traje uviđaj.
U bolnicu je juče primljeno 99 povrijeđenih sa oba mjesta gdje su se desili neredi, među kojim je 30 policajaca, navodi Biljana Jandrić, portaprol Kliničkog centra Koševo:
„Mislim da ovaj broj neće biti konačan, jer i u toku noći i danas u toku dana još uvijek dolaze. To je sporadično, ali još uvijek se javljaju.“
Šta i kako dalje? Gdje je tačka susreta između boračkih zahtjeva i strogih pravila MMF-a? Premijer Mustafa Mujezinović, dan poslije, kaže:
„Uredba koja je donesena u konačnici će negdje oko 20 posto korisnika ovih prava ostaviti bez tih prava, i to onih koji imaju najviša primanja. I to je jedini mogući izlaz. Sve ostale reforme vezane za boračku populaciju idu u 2011. godinu. Jednostavno ne možemo žrtvovati 2,300.000 ljudi - da njihovo finansijsko stanje i generalno situacija u zemlji budu ugroženi zbog ugrožavnja stend baj aranžmana.“
Zijad Bradić u ime svih udruženja ističe da su oni prihvatili reforme i umanjivanje primanja, ali da to očekuju i od drugih budžetskih korisnika:
„Što znači ako nema para dovoljno u budžetu, ne može ih biti ni za koga. Svi se moramo poravnati. Neka ovaj teret ove Bosne snose svi zajedno koji se nalaze na budžetu, a mi smo svoje pokazali kad je trebalo.“
Gdje je granica?
Analitičari raznih profila danas bi imali šta reći. Fadil Šero upozorava kako se politički problem, zapravo, pomjera u sociološki i kulturološki:
„To je naš odnos na javnoj sceni, pa tako kad je riječ i o demonstracijama od srijede. Ja pretpostavljam da je tu bilo nekih ljudi koji sigurno ne pripadaju njima, i jednostavno izmaklo je kontroli, a to ne bi trebalo da se događa. Maltene, boračke organizacije dolaze u situaciju da im se srozava njihov kredibilitet. Problem je Vlada koja treba da radi kako da proizvodi zakone koji se odnose na borce ili upravljaju resursima.“
Kako naći pravu mjeru u dostojnom položaju veterana rata i raspoloživog novca, pitanje je koje se postavlja i bez demonstracija. Profesor sarajevskog Univerziteta Ugo Vlaisavljević kaže:
„Ljudi koji imaju velike ratne zasluge, koji su čudom preživjeli ili koji su izgubili svoje najmilije predstavljaju populaciju koja izaziva za svaku politiku, za svaku državnu politiku posebnu pažnju i mora joj se posvetiti ta pažnja. Ali niko, niko, pa čak ni ta populacija kao član civilnog društva, ne može imati privilegiran položaj, iako je on za nas nešto naprosto što je prirodno i što očekujemo - privilegiran u tom smislu da može pribjeći nasilju, da može od sebe zahtijevati nešto što niko drugi, ni na koji način ne bi mogao postići.“
Otkud poriv za razbijanje, uništavanje i vandalizam, posebno kod mladih ljudi? Psiholog Ibrahim Prohić:
„Jedna erupcija agresivnosti i destrukcije je direktna, zakonomjerna posljedica društvenog konteksta. Psiholozi i sociolozi već desetak godina pitaju se gdje je granica socijalne izdržljivosti, dakle dokle ljudi mogu trpjeti, a da ništa ne preduzimaju. Po svemu sudeći da je ta granica u posljednje vrijeme dotaknuta. Ovo što smo jučer imali bila je samo demonstracija jednog društvenog stanja, dakle stanja bolesnog društva.“
Nakon što su se protesti završili nasiljem danas gotovo niko ne govori o tome da li su zahtjevi veterana rata bili opravdani i kakvi su uopšte bili. A mnogo je bilo onih koji su željeli povjeriti svoju muku.
„Sa četveročlanom familijom, bez ikakvih primanja, stambeno nezbrinut – jednostavno psihički te ubija da ne znaš više šta da radiš. Izlaze mi često i na san borbe i ratovi i pogibije mojih prijatelja. Nit sam zaposlen - 40 maraka invalidnine imam, prava nikakva nemam, gdje god da se obratim, niti imam posao, niti sam stambeno obezbjeđen. Ništa, da te bog sačuva.“
Zgrada federalne Vlade i stadion Koševo danas izgledaju kao poprišta velikog boja. Svuda tragovi vandalizma, i nasilja. Vladina zgrada je demolirana, gotovo svi prozori su polupani, na fasadi su vidljivi tragovi kamenovanja, kao i plamena s okolnih čuvarskih kuća. I na stadionu Koševo je mnogo polomljenih stolica, oštećene su lože, dijelovi ograde, a ispred zgrade Vlade cijeli dan traje uviđaj.
U bolnicu je juče primljeno 99 povrijeđenih sa oba mjesta gdje su se desili neredi, među kojim je 30 policajaca, navodi Biljana Jandrić, portaprol Kliničkog centra Koševo:
„Mislim da ovaj broj neće biti konačan, jer i u toku noći i danas u toku dana još uvijek dolaze. To je sporadično, ali još uvijek se javljaju.“
Šta i kako dalje? Gdje je tačka susreta između boračkih zahtjeva i strogih pravila MMF-a? Premijer Mustafa Mujezinović, dan poslije, kaže:
„Uredba koja je donesena u konačnici će negdje oko 20 posto korisnika ovih prava ostaviti bez tih prava, i to onih koji imaju najviša primanja. I to je jedini mogući izlaz. Sve ostale reforme vezane za boračku populaciju idu u 2011. godinu. Jednostavno ne možemo žrtvovati 2,300.000 ljudi - da njihovo finansijsko stanje i generalno situacija u zemlji budu ugroženi zbog ugrožavnja stend baj aranžmana.“
Zijad Bradić u ime svih udruženja ističe da su oni prihvatili reforme i umanjivanje primanja, ali da to očekuju i od drugih budžetskih korisnika:
„Što znači ako nema para dovoljno u budžetu, ne može ih biti ni za koga. Svi se moramo poravnati. Neka ovaj teret ove Bosne snose svi zajedno koji se nalaze na budžetu, a mi smo svoje pokazali kad je trebalo.“
Gdje je granica?
Analitičari raznih profila danas bi imali šta reći. Fadil Šero upozorava kako se politički problem, zapravo, pomjera u sociološki i kulturološki:
„To je naš odnos na javnoj sceni, pa tako kad je riječ i o demonstracijama od srijede. Ja pretpostavljam da je tu bilo nekih ljudi koji sigurno ne pripadaju njima, i jednostavno izmaklo je kontroli, a to ne bi trebalo da se događa. Maltene, boračke organizacije dolaze u situaciju da im se srozava njihov kredibilitet. Problem je Vlada koja treba da radi kako da proizvodi zakone koji se odnose na borce ili upravljaju resursima.“
Kako naći pravu mjeru u dostojnom položaju veterana rata i raspoloživog novca, pitanje je koje se postavlja i bez demonstracija. Profesor sarajevskog Univerziteta Ugo Vlaisavljević kaže:
„Ljudi koji imaju velike ratne zasluge, koji su čudom preživjeli ili koji su izgubili svoje najmilije predstavljaju populaciju koja izaziva za svaku politiku, za svaku državnu politiku posebnu pažnju i mora joj se posvetiti ta pažnja. Ali niko, niko, pa čak ni ta populacija kao član civilnog društva, ne može imati privilegiran položaj, iako je on za nas nešto naprosto što je prirodno i što očekujemo - privilegiran u tom smislu da može pribjeći nasilju, da može od sebe zahtijevati nešto što niko drugi, ni na koji način ne bi mogao postići.“
Otkud poriv za razbijanje, uništavanje i vandalizam, posebno kod mladih ljudi? Psiholog Ibrahim Prohić:
„Jedna erupcija agresivnosti i destrukcije je direktna, zakonomjerna posljedica društvenog konteksta. Psiholozi i sociolozi već desetak godina pitaju se gdje je granica socijalne izdržljivosti, dakle dokle ljudi mogu trpjeti, a da ništa ne preduzimaju. Po svemu sudeći da je ta granica u posljednje vrijeme dotaknuta. Ovo što smo jučer imali bila je samo demonstracija jednog društvenog stanja, dakle stanja bolesnog društva.“
Nakon što su se protesti završili nasiljem danas gotovo niko ne govori o tome da li su zahtjevi veterana rata bili opravdani i kakvi su uopšte bili. A mnogo je bilo onih koji su željeli povjeriti svoju muku.
„Sa četveročlanom familijom, bez ikakvih primanja, stambeno nezbrinut – jednostavno psihički te ubija da ne znaš više šta da radiš. Izlaze mi često i na san borbe i ratovi i pogibije mojih prijatelja. Nit sam zaposlen - 40 maraka invalidnine imam, prava nikakva nemam, gdje god da se obratim, niti imam posao, niti sam stambeno obezbjeđen. Ništa, da te bog sačuva.“