Sara Vagner, univerzitetski profesor iz SAD-a, došla je u Srebrenicu prije šest godina, odlučila da doktorsku disertaciju posveti identifikaciji žrtava genocida iz jula 1995. godine, stekla prijatelje i u ovaj grad se vraća često.
„Ja sam Sara Vagner, profesorica na univerzitetu u Grinzborou, u Sjevernoj Karolini. Završila sam doktorat na univerzitetu u Hardvardu. Svoj doktorat radila sam ovdje, u Srebrenici, na temu identifikacije putem DNK analize žrtava genocida u Srebrenici.“
Doktorirala na primjeru Srebrenice, Sara Vagner objavila je knjigu i čest je gost konferencija i tribina koje se organizuju u SAD. Naučila je i bosanski jezik, stekla mnogo prijatelja, i svake godine dođe u Srebrenicu:
„Spremala sam doktorat ovdje, u Srebrenici, prije šest godina. Istraživala sam temu povratak i onda sam polako, polako vidjela da ovdje ima tema koja je vrlo važna povratnicima i ljudima koji žive u regionu Podrinje. To je identifikacija putem DNK analize, identifikacija žrtava iz Srebrenice. Počela sam raditi ovdje, u Srebrenici i u Tuzli. U Tuzli sam bila stažista u Međunarodnoj komisiji za traženje nestalih. Također sam radila i sa udruženjem Žene Srebrenice. Išla sam na terene, da vidim kako ide proces identifikacije i koji uticaj je proces identifikacije imao ovdje u Srebrenici, gradu i opštini.“
Sara radi kao redovni profesor, ali je čest gost tribina i u Americi širi istinu o Srebrenici:
„Završila sam doktorat na Harvardu i poslije toga sam dobila stalni posao na Grinsboro Univerzitetu. Sada predajem i držim govore, ne samo iz antropologije. Po struci sam socijalni antropolog, to znači da nisam forenzičar, već se više bavim socijalnim odnosima, slučajevima, politikama itd. Mene interesuje kako da se život nastavi u gradu, kao na primjer u Srebrenici, poslije rata. Identifikacija žrtava genocida Srebrenice je bio jedan vrlo važan, bitan, i zanimljiv slučaj koji je pokazao kako se može preživjeti ovakvu tragediju i nastaviti život. Ponekad dobijem poziv da dođem i održim predavanje na temu Srebrenice, genocida, a posebno o procesu identifikacije, jer ovo što su u Bosni razvijali, ne samo Međunarodna komisija za traženje nestalih, već i Federalna komisija za traženje nestalih, je nešto posebno. Nema nigdje na svijetu takav proces koji će početi sa DNK analizom i završiti identifikacijom. To je nešto u okviru biotehnologije, to je nešto vrlo novo.“
Sara svake godine bar jednom dođe u Srebrenicu:
„Imam sreću da sam dobila univerzitetsku stipendiju da putujem u Srebrenicu i Tuzlu, ne samo da nastavim istraživanje, nego i da posjetim ljude, prijatelje s kojima sam živjela i radila šesnaest mjeseci, od 2003. do 2004. godine. U tom pogledu imam puno sreće.“
Sara se raduje svakom dolasku u Srebrenicu, ali obraduju se i njeni domaćini ponovnom susretu. Razmišlja da jednog dana dođe ovdje i da bude profesor na nekom od stranih fakulteta kojih ima u Bosni i Hercegovini.
Doktorirala na primjeru Srebrenice, Sara Vagner objavila je knjigu i čest je gost konferencija i tribina koje se organizuju u SAD. Naučila je i bosanski jezik, stekla mnogo prijatelja, i svake godine dođe u Srebrenicu:
„Spremala sam doktorat ovdje, u Srebrenici, prije šest godina. Istraživala sam temu povratak i onda sam polako, polako vidjela da ovdje ima tema koja je vrlo važna povratnicima i ljudima koji žive u regionu Podrinje. To je identifikacija putem DNK analize, identifikacija žrtava iz Srebrenice. Počela sam raditi ovdje, u Srebrenici i u Tuzli. U Tuzli sam bila stažista u Međunarodnoj komisiji za traženje nestalih. Također sam radila i sa udruženjem Žene Srebrenice. Išla sam na terene, da vidim kako ide proces identifikacije i koji uticaj je proces identifikacije imao ovdje u Srebrenici, gradu i opštini.“
Sara radi kao redovni profesor, ali je čest gost tribina i u Americi širi istinu o Srebrenici:
„Završila sam doktorat na Harvardu i poslije toga sam dobila stalni posao na Grinsboro Univerzitetu. Sada predajem i držim govore, ne samo iz antropologije. Po struci sam socijalni antropolog, to znači da nisam forenzičar, već se više bavim socijalnim odnosima, slučajevima, politikama itd. Mene interesuje kako da se život nastavi u gradu, kao na primjer u Srebrenici, poslije rata. Identifikacija žrtava genocida Srebrenice je bio jedan vrlo važan, bitan, i zanimljiv slučaj koji je pokazao kako se može preživjeti ovakvu tragediju i nastaviti život. Ponekad dobijem poziv da dođem i održim predavanje na temu Srebrenice, genocida, a posebno o procesu identifikacije, jer ovo što su u Bosni razvijali, ne samo Međunarodna komisija za traženje nestalih, već i Federalna komisija za traženje nestalih, je nešto posebno. Nema nigdje na svijetu takav proces koji će početi sa DNK analizom i završiti identifikacijom. To je nešto u okviru biotehnologije, to je nešto vrlo novo.“
Sara svake godine bar jednom dođe u Srebrenicu:
„Imam sreću da sam dobila univerzitetsku stipendiju da putujem u Srebrenicu i Tuzlu, ne samo da nastavim istraživanje, nego i da posjetim ljude, prijatelje s kojima sam živjela i radila šesnaest mjeseci, od 2003. do 2004. godine. U tom pogledu imam puno sreće.“
Sara se raduje svakom dolasku u Srebrenicu, ali obraduju se i njeni domaćini ponovnom susretu. Razmišlja da jednog dana dođe ovdje i da bude profesor na nekom od stranih fakulteta kojih ima u Bosni i Hercegovini.