Najkraći put da se u Bosni i Hercegovini dođe do posla je veza - na prvom mjestu politička, a poslije toga rodbinska.
Čak 70 posto nezaposlenih u ovoj zemlji, prema nedavno urađenom istraživanju o stanju tržišta rada, je navelo kako su to dvije ključne stvari prilikom zaposlenja.
Gotovo nevjerovatno zvuči da je veza potrebna i kada konkurišete za mjesto prodavačice u nekom trgovačkom centru. Jedna Trebinjka za naš radio o tome kaže:
„Sada sam konkurisala u Bingu i, naravno, nisam primljena. Nije bio niko da stoji iza mene, znači, ni jedna politička partija da me podrži.“
Evo šta su nam odgovorili i ostali anketirani u Konjicu i Trebinju na pitanje - šta je najbitnije za dobijanje posla:
Vaš browser nepodržava HTML5
Kako dobiti posao u BiH
Niti jedan naš sagovornik nije rekao kako su struka ili obrazovanje važni da se dobije posao u Bosni i Hercegovini. I to znaju ne samo građani ove zemlje, već i oni koji su do jučer obnašali neku od funkcija. Fuad Kasumović, bivši ministar finansija BiH navodi primjer iz svog iskustva.
„U mom ministarstvu je pet radnih mjesta bilo raspisano, i šest mjeseci prije nego što je državna služba provela prijem tih radnika, ja sam znao pet kandidata koji će biti primljeni, i imenom i prezimenom to dostavio, znači šest mjeseci prije prijema, Tužilaštvu Bosne i Hercegovine. Nažalost, ni do danas se ništa nije desilo, a tih pet ljudi je nakon tih šest mjeseci primljeno“, kaže Kasumović.
Poražavajući su i podaci do kojih je došla Antikorupcijska mreža u Bosni i Hercegovini. U posljednjem istraživanju, obavljenom prije tri mjeseca, kako navodi Ervin Turbić, došli su do saznanja da ne postoji državna ustanova, niti javno preduzeće gdje je neko primljen putem konkursa, a da nije imao neku vrstu veze.
„Na primjer, u javnoj upravi imamo slučajeve gdje u Federaciji BiH rukovoditelji organa imaju diskreciono pravo sa liste uspješnih kandidata izabrati onu osobu koju žele. I to nikada nije prva po broju bodova. Znalo se dešavati da je to osoba sa 86-og mjesta“, navodi Ervin Turbić, predstavnik ACCOUNT-a.
Apsurd predstavlja činjenica da ovakav način zapošljavanja dozvoljava zakon. Naime, Ministarstvo za ljudska prava BiH nije zahtijevalo od javnih ustanova i javnih preduzeća da usaglase svoje interne akte sa zakonom o zabrani diskriminacije, koji definiše, između ostalog, zabranu diskriminacije u zapošljavanju i pristupu o radnim mjestima. To praktično znači da direktori uopšte nisu dužni raspisivati konkurse, već mogu „na svoju ruku“ primati na posao koga žele.
„Mi smo podnosili izvještaj o sumnji o počinjenju krivičnog djela tužiteljstvima, koja ne rade svoj posao. Oni konstatuju da su oni zaposlili u skladu sa svojim pravilnikom“, ističe Turbić.
Aleksa Milojević
Koliko bh. pravosuđe radi svoj posao, možda najbolje ilustruje podatak da je za sve ove godine samo jedna osoba na sudu uspjela dokazati da je bila najbolja za posao za kojeg je konkurisala, a da je rukovodilac izabrao nekoga po svom nahođenju. Ekonomski analitičar Aleksa Milojević o svemu kaže:
„Politički komiteti su preduzeća koja su u vlasništvu pojedinaca koji su vezani za vlast, a preduzeća su politički komiteti zbog toga što su to glasačka mjesta. Uslovnjavanja su na bazi vlasnika preduzeća, on uslovnjava radnike, radnici imaju porodice i prijatelje, tako da je taj neki demokratski potencijal u Bosni i Hercegovini na najnižem nivou.“
Vijeće ministara BiH početkom godine usvojilo je novu antikorupcijsku strategiju koja propisuje ukidanje diskrecionog prava zapošljavanja rukovodiocima u javnim ustanovama i preduzećima.
No, kako je u ovoj zemlji do sada doneseno na stotine strategija, a da niti jedna nije provedena, teško da će se i sa ovom nešto značajnije desiti u praksi, što pokazuje i podatak da za godinu dana, od donošenja, nije ni počela se provoditi.