Uoči ulaska u Evropsku uniju Hrvatska je odlučila strogo poštovati zakon o dvojezičnosti - i sva mjesta, koja to žele i imaju uslove, dobit će u idućih nekoliko mjeseci dvostruke natpise na jeziku i pismu nacionalne manjine koja prevladava na tom području. Najveći otpor iskazuje se prema ćirilici. Hrvatska desnica traži desetogodišnji moratorij, a Srbi povratnici, uglavnom, su ravnodušni i smatraju da ima „prečih problema“ od dvojezičnih tabli.
„Tabla je - tabla, a posao je -posao! Samo da je posla, ništa drugo, bilo na ćirilici ili latinici, nije bitno.“
Rezignirani stav 30-ogodišnjeg Predraga Momčilović iz Vojnića, dijeli protjerana Hrvatica Nina iz Mrkonjić Grada, koja u Vojniću živi od od „Oluje“:
„Neke druge stvari su važnije i vrijednije nego dvojezično pismo. Posao i standard, to je po meni prioritet.“
„Ma mogu napisati i na japanskom, meni je svejedno“, dodaje Ninin susjed Mate.
Slično doseljenom Hrvatu Mati govori i 60-ogodišnja Mila, Srpkinja povratnica iz Malešević Sela:
„Meni je važno da ja dobijem mirovinu, da imam to zeru zdravlja, da imam svoj mir, da me nitko ne dira i da ja nikoga ne diram. Ništa mi ne mora da piše - ja kući znam doći.“
Puno bi im, kažu, draže bilo da im uvedu više autobusa, da ne moraju kilometrima pješačiti do prvog dućana ili ambulante:
„Šest kilometara i 300 metara ja imam od autobusa do moje kuće!“
„Nema nijedne trgovine. Ako ću ići u trgovinu, treba doći ovdje u Vojnić, 10, 15 kilometara iz Krstinja i Sinjca gore, a nema ni prevoza baš.“
„Samo utorkom i petkom. To je žalosno. Ne smijemo biti bolesni nego utorkom i petkom!“
Slične priče mogu se zabilježiti u većini povratničkih mjesta Like, Korduna, Dalmatinske zagore. Predstojnik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer podsjeća da je riječ uglavnom o starijem i niskoobrazovanom stanovništvu, kojem je, uz ugroženu egzistenciju i općenito loše uvjete života, zagarantirano pravo na dvojezičnost ovog trenutka doista manje važno:
Prema najnovijem popisu stanovništva, u Hrvatskoj ima oko 20 općina i gradova u kojima pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva, što je uvjet za uvođenje dvojezičnih natpisa. Uz gradove Vukovar i Vrbovsko, to su Plaški, Krnjak, Vojnić,Vrginmost, Donji Lapac,Vrhovine, Udbina, Šodolovci, Jagodnjak, Erdut, Dvor, Donji Kukuruzari, Biskupija, Civljane, Kistanje, Markušica,Trpinja i Gračac.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac kaže da na nekim zgradama tih općina već duže vrijeme stoje table na latinici i ćirilici:
„Treba ići korak dalje i treba istaći dvojezične table sa nazivima mjesta i nazivima ulica i gradova.To treba biti doprinos međusobnom poštovanju, međusobnom priznavanju i međusobnoj toleranciji.“
Na nedavnom prijemu Srpskog narodnog vijeća, uoči pravoslavnog Božića, premijer Zoran Milanović jasno je poručio da će osigurati provođenje zakona koji manjinama jamče dvojezičnost svugdje gdje čine više od trećine stanovništva:
„Kako mogu biti protiv prava nekoga da bude drukčiji i da koristi svoje pismo, pisalo to u zakonu ili ne pisalo?“
Dosad se dvojezičnost u Hrvatskoj uglavnom poštovala u Istri, sa talijanskim jezikom i pismom, pa čak i tamo gdje Talijani ne čine trećinu stanovništva, zatim u Slavoniji i Baranji – mađarski, češki i slovački jezik, no ćirilica je postala simbol ratnog razaranja i mnogi je ne žele na tablama ni 20 godina nakon rata. Najveći otpor pružaju desne stranke i dio braniteljskih udruga, osobito u Vukovaru. Hrvatska stranka prava Dr. Ante Starčević pokrenula je i peticiju kojom traži desetogodišnji moratorij na uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru. Predsjednik tamošnje pravaške podružnice Marijan Pavliček kaže da su dosad prikupili više od 3.000 potpisa, očekuju 4,5 tisuće, a potpisivanje će trajati još desetak dana:
„Kao prvo, najnoviji popis stanovništva iz 2011. ne pokazuje pravo stanje u Vukovaru jer je nekoliko tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine samo fiktivno prijavljeno u Vukovaru, a u biti žive na području Republike Srbije. Drugo, ratne rane su još presvježe u Vukovaru. Još se nekoliko stotona branitelja i civila vode kao nestali, pa je apsurd da u ovom gradu heroju pojave ćirilica i srpski jezik kao službeni.“
No,vukovarski Srbi žele dvojezičnost, zakonski na to imaju pravo i u Vukovaru ponovo iskre antagonizmi sa nacionalnim predznakom:
„Ja jesam Srbin, ali ako smo mi tu domicilni i ima nas većina, red da imamo i svoje pismo.“
Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir kaže:
„Vukovar je grad kojem treba ekonomska pomoć, grad gdje svi žive teško - i uvođenje dvojezičnosti u taj grad će samo stvoriti nove podjele među ljudima koji tamo žive, otvoriti rane, koje su još uvijek svježe, i dovesti do nemira.“
Sve to govori da priči o ćirilici i dvojezičnosti u Hrvatskoj, koju jedni žele, drugi ne žele, trećima nije važna jer imaju većih problema i ne shvaćaju njezino značenje, još nije kraj - iako se cijeli politički vrh zalaže za njezinu dosljednu primjenu.
„Uvođenje službene dvojezičnosti nije uopće više pitanje za raspravu i peticije u zemlji u kojoj je to već regulirano ustavnim zakonom. Ako idemo u Europsku uniju, na koju se pozivaju i te stranke koje organiziraju peticiju, onda se moramo prilagoditi što govori zakon“, zaključuje predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer.
************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
„Tabla je - tabla, a posao je -posao! Samo da je posla, ništa drugo, bilo na ćirilici ili latinici, nije bitno.“
Rezignirani stav 30-ogodišnjeg Predraga Momčilović iz Vojnića, dijeli protjerana Hrvatica Nina iz Mrkonjić Grada, koja u Vojniću živi od od „Oluje“:
„Neke druge stvari su važnije i vrijednije nego dvojezično pismo. Posao i standard, to je po meni prioritet.“
„Ma mogu napisati i na japanskom, meni je svejedno“, dodaje Ninin susjed Mate.
Slično doseljenom Hrvatu Mati govori i 60-ogodišnja Mila, Srpkinja povratnica iz Malešević Sela:
„Meni je važno da ja dobijem mirovinu, da imam to zeru zdravlja, da imam svoj mir, da me nitko ne dira i da ja nikoga ne diram. Ništa mi ne mora da piše - ja kući znam doći.“
Puno bi im, kažu, draže bilo da im uvedu više autobusa, da ne moraju kilometrima pješačiti do prvog dućana ili ambulante:
„Šest kilometara i 300 metara ja imam od autobusa do moje kuće!“
„Nema nijedne trgovine. Ako ću ići u trgovinu, treba doći ovdje u Vojnić, 10, 15 kilometara iz Krstinja i Sinjca gore, a nema ni prevoza baš.“
„Samo utorkom i petkom. To je žalosno. Ne smijemo biti bolesni nego utorkom i petkom!“
Slične priče mogu se zabilježiti u većini povratničkih mjesta Like, Korduna, Dalmatinske zagore. Predstojnik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer podsjeća da je riječ uglavnom o starijem i niskoobrazovanom stanovništvu, kojem je, uz ugroženu egzistenciju i općenito loše uvjete života, zagarantirano pravo na dvojezičnost ovog trenutka doista manje važno:
Aleksandar Tolnauer
„Kad ljudi zapadnu u depresivna stanja, kad su rezignirani i razočarani onda im je, kako kažu stari Zagrepčani, više 'vuršt' (svejedno) i levoga i desnoga i prava i neprava, kad nema posla i ne vide perspektivu. Ljudi su apsolutno rezignirani, apsolutno frustrirani - i to ne samo 'manjinci' nego i Hrvati. “Prema najnovijem popisu stanovništva, u Hrvatskoj ima oko 20 općina i gradova u kojima pripadnici srpske manjine čine više od trećine stanovništva, što je uvjet za uvođenje dvojezičnih natpisa. Uz gradove Vukovar i Vrbovsko, to su Plaški, Krnjak, Vojnić,Vrginmost, Donji Lapac,Vrhovine, Udbina, Šodolovci, Jagodnjak, Erdut, Dvor, Donji Kukuruzari, Biskupija, Civljane, Kistanje, Markušica,Trpinja i Gračac.
Predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac kaže da na nekim zgradama tih općina već duže vrijeme stoje table na latinici i ćirilici:
„Treba ići korak dalje i treba istaći dvojezične table sa nazivima mjesta i nazivima ulica i gradova.To treba biti doprinos međusobnom poštovanju, međusobnom priznavanju i međusobnoj toleranciji.“
Na nedavnom prijemu Srpskog narodnog vijeća, uoči pravoslavnog Božića, premijer Zoran Milanović jasno je poručio da će osigurati provođenje zakona koji manjinama jamče dvojezičnost svugdje gdje čine više od trećine stanovništva:
„Kako mogu biti protiv prava nekoga da bude drukčiji i da koristi svoje pismo, pisalo to u zakonu ili ne pisalo?“
Dosad se dvojezičnost u Hrvatskoj uglavnom poštovala u Istri, sa talijanskim jezikom i pismom, pa čak i tamo gdje Talijani ne čine trećinu stanovništva, zatim u Slavoniji i Baranji – mađarski, češki i slovački jezik, no ćirilica je postala simbol ratnog razaranja i mnogi je ne žele na tablama ni 20 godina nakon rata. Najveći otpor pružaju desne stranke i dio braniteljskih udruga, osobito u Vukovaru. Hrvatska stranka prava Dr. Ante Starčević pokrenula je i peticiju kojom traži desetogodišnji moratorij na uvođenje dvojezičnosti u Vukovaru. Predsjednik tamošnje pravaške podružnice Marijan Pavliček kaže da su dosad prikupili više od 3.000 potpisa, očekuju 4,5 tisuće, a potpisivanje će trajati još desetak dana:
„Kao prvo, najnoviji popis stanovništva iz 2011. ne pokazuje pravo stanje u Vukovaru jer je nekoliko tisuća pripadnika srpske nacionalne manjine samo fiktivno prijavljeno u Vukovaru, a u biti žive na području Republike Srbije. Drugo, ratne rane su još presvježe u Vukovaru. Još se nekoliko stotona branitelja i civila vode kao nestali, pa je apsurd da u ovom gradu heroju pojave ćirilica i srpski jezik kao službeni.“
No,vukovarski Srbi žele dvojezičnost, zakonski na to imaju pravo i u Vukovaru ponovo iskre antagonizmi sa nacionalnim predznakom:
„Ja jesam Srbin, ali ako smo mi tu domicilni i ima nas većina, red da imamo i svoje pismo.“
Predsjednica Saveza udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja Ljiljana Alvir kaže:
„Vukovar je grad kojem treba ekonomska pomoć, grad gdje svi žive teško - i uvođenje dvojezičnosti u taj grad će samo stvoriti nove podjele među ljudima koji tamo žive, otvoriti rane, koje su još uvijek svježe, i dovesti do nemira.“
Sve to govori da priči o ćirilici i dvojezičnosti u Hrvatskoj, koju jedni žele, drugi ne žele, trećima nije važna jer imaju većih problema i ne shvaćaju njezino značenje, još nije kraj - iako se cijeli politički vrh zalaže za njezinu dosljednu primjenu.
„Uvođenje službene dvojezičnosti nije uopće više pitanje za raspravu i peticije u zemlji u kojoj je to već regulirano ustavnim zakonom. Ako idemo u Europsku uniju, na koju se pozivaju i te stranke koje organiziraju peticiju, onda se moramo prilagoditi što govori zakon“, zaključuje predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Aleksandar Tolnauer.
************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.