Zanimljivo je da tek 17 posto građana Bliskog istoka ili 22 posto Evropljana odobrava politiku koju vodi administracija predsjednika Georga Busha. Najniži postotak razumijevanja za ono što u svijetu poduzima Bijela kuća danas je upravo među evropskim saveznicima SAD. Prema tom istraživanju, provedenom u Njemačkoj u siječnju 2007. godine, čak 78 posto građana te zemlje se ne slaže s politikom Georga Busha, 78 posto građana Francuske ne odobrava američku aktualnu politiku, u Španjolskoj 60 posto (prema istraživanju iz aprila 2007. godine), u Belgiji i Turskoj – 65 odnosno 67 posto. No, istodobno subsaharske zemlje su izrazito zadovoljne politikom Bijele kuće. Kako države regije vide politiku Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije prema Balkanu.
BOSNA I HERCEGOVINA - evropska budućnost nema alternativu
Bosna i Hercegovina dočekala je mir sporazumom u Daytonu. Međunarodna zajednica se nakon godina nesnalaženja, oklijevanja i vođenja politike čekanja odlučila aktivnije angažirati. Rat je prestao, no ratni ožiljci i danas su prisutni. Kako političari i građani u Bosni i Hercegovini vide politiku SAD i Evrope danas. Priredila Dženana Karabegović:
Članstvo Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji, konačni je cilj svih političkih opcija u zemlji. Iako među njima postoje različita mišljenja o načinu na koji način doći Unije, evropska budućnost BiH nema alternativu, ocjena je svih.
Ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Sven Alkalaj, kaže kako su Evropska unija i evroatlanske integracije dva paralelna procesa koja pružaju veliku nadu za BiH.
Iako je opredijeljenost SAD-a devedesetih godina prošlog vijeka bila usmjerena prema BIH, Evropska unija, s druge strane, je neminovnost, jer je Bosna i Hercegovina i kulturološki, geografski i istorijski dio Evrope, smatra Alkalaj:
«Da li je ona član kluba EU, to je druga stvar. Zato je neupitno da mi po svim karakteristikama pripadamo Evropi i da je to naš put. Saradnja sa Sjedinjenim Američkim Državama i politika koju vodimo u međunarodnoj zajednici sigurno da uvažava sve ove aspekte. To nije u suprotnosti, već je komplementarno. Sa EU imamo jednu agendu, s Amerikom drugu, međutim obje za dobrobit i razvoj BiH i demokratskih vrijednosti i vrijednosti na kojima počiva zapadna civilizacija.»
I savjetnik člana Predsjedništva BiH Nebojše Radmanovića za vanjsku politiku, Miroslav Vujičić, kaže kako put prema Evropskoj uniji nema alternativu. Ljudi nisu svjesni kakve se mogućnosti otvaraju pristupanjem Evropskoj uniji i finansijski gledano predpristupnim fondovima, navodi Vujičić:
«Politika EU sigurno utiče na dešavanja na Balkanu. Još uvijek smo u susjedstvu EU, a nadam se da ćemo uskoro biti ravnopravna članica EU. Sjedinjene Američke Države su u ovom trenutku najmoćnija ili jedna od najmoćnijih zemalja u svijetu i njihova politika utiče kako na balkansko poluostrvo, tako i na dešavanja u cijelom svijetu.»
I dok na nivou BiH 80 posto građana smatra da političari moraju istrajati na provođenju reformi kako bi se ubrzao put ka Evropskoj uniji, podrška građana NATO savezu je manja i iznosi oko 65 posto.
To potvrđuje i anketa u kojoj smo Banjalučane pitali kako doživljavaju politiku Evrope i SAD-a prema Bosni i Hercegovini:
«Amerikance mrzim iz dna duše. Ne samo da su nepravedni prema Bosni i Hercegovini nego i prema Srbiji. A Evropa unija je ista. Ona je poltron. Samo sluša ono što govore Amerikanci.»
«Zapad je uništio naš socijalistički poredak.»
Ponovo ministar vanjskih poslova, BiH Sven Alkalaj:
«Sigurno da je podrška u entitetu Republika Srpska manja. Međutim, podrška može varirati, ali opredijeljenost za taj put je trajna. Što smo više opredjeljeniji i što više otvaramo vrata, bliži smo vatri – pristupnim fondovima, sigurnosti koju BiH može dobiti približavanjem NATO-u. Taj jedan geopolitički kompleks između EU i SAD ima svoj kvalitet za BiH i svoju komplementarnost s BiH. Mislim da BiH kao mala zemlja, sa nepunih četiri miliona stanovnika, svoju vanjsku politiku treba da usmjerava u tom pravcu – da se oslanja na ove dvije velike grupacije s jedne i druge strane Atlantskog okeana.»
HRVATSKA - ni «proeuropska» ni «proamerička»
Među hrvatskim građanima prevladava mišljenje da se Hrvatska previše ponizno ponaša prema Europskoj uniji i Sjedinjenim Američkim Državama koje – prema njihovoj ocjeni – na ovim prostorima isključivo gledaju svoje interese i interese vlastitog kapitala. Stručnjaci procjenjuju da je ovog trenutka hrvatska vanjska politika više okrenuta Europi, ali zbog snažne uloge koju SAD imaju na međunarodnoj sceni, jako joj je stalo i do dobrih odnosa sa Washingtonom. Priredila Ankica Barbir Mladinović:
Načelno govoreći, hrvatska vanjska politika nije ni «proeuropska» ni «proamerička», ona je – hrvatska, ocjenjuje savjetnik hrvatskog predsjednika za međunarodne odnose, Tomislav Jakić:
«Međutim, kroz naše uključivanje u EU, mi smo proeuropski, a kroz naše uključivanje u Atlantski pakt mi pokazujemo i dodatnu želju za dobrim odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama.»
O isprepletenosti «euroatlantizma» govori i profesorica međunarodnih odnosa na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti, Lidija Čehulić, uz zaključak da je posljednjih petnaestak godina američki utjecaj na ovim prostorima bio snažniji od europskog:
«Amerika je ta koja je donijela mir na Balkan. Kad je Clinton odlučio intervenirati, nakon što su se pokazale sve slabosti ondašnje EU, i političke i ekonomske i vojne, na Balkanu je zavladao mir, odnosno utihnulo je oružje. Clinton je odlučio na neki način kazniti Srbiju, odnosno pokušati srušiti Miloševićev režim i izvršio tzv. humanitarnu intervenciju na Kosovu. Kada je američka administracija odlučila približiti tu regiju NATO-u, osnovana je Jadranska povelja. Evropa je pratila američku politiku. Na neki način ju je možda bilo sram i stid što ne uspijeva i što ne može riješiti probleme na jugoistoku Evrope, jer smo mi ipak dio Evrope, ta zadnja turbulentna regija Evrope koja još nije integrirana. Evropa nas je jednostavno prepuštala SAD i priznavala nadmoć SAD. Sjedinjene Američke Države su pokazale da je fokus njihovog interesa daleko od Evrope – u Aziji – ali da neće i da nisu voljne napustiti Evropu.»
Savjetnik hrvatskog predsjednika ističe kako nije tajna da Hrvatska, unatoč dobrim odnosima, i dalje ima rezerve o nekim aspektima američke politike, prije svega prema intervenciji u Iraku i ne izručivanju američkih državljana stalnom međunarodnom kaznenom sudu. A što se Balkana tiče:
«Rekao bih da je američka politika prema Balkanu odnosno jugoistočnoj Evropi, u globalu gledano, pozitivna, jer je usmjerena na to da se ovo područje stabilizira, pacificira i da postane područje normalnih odnosa među svim državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije. To se vidi i iz vrlo jasne izjave predsjednika Busha u Zagrebu, na Markovom trgu, kada je govorio o budućem mjestu demokratske Srbije u Evropi.»
Prostor snažnijem američkom utjecaju u regiji dodatno je, kaže profesorica Čehulić, otvorila i sama Europska unija, jer nema jedinstvenu vanjsku politiku, niti jedinstvenu politiku prema ovim prostorima:
«Kad je potpisan Dejtonski sporazum, nakon što su završili oružani sukobi, činilo se da je jedino područje prema kojem bi Evropljani u praksi mogli pokazati snagu svoje zajedničke vanjske i sigurnosne politike upravo područje Balkana i područje Bliskog Istoka. No, Evropa nije uspjela održati svoje jedinstvo i iskristalizirati svoju zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Naravno da je to s jedne strane otvorilo vrata Washingtonu, s druge strane se od Washingtona i očekivalo da nešto učini i nakon toga je Evropa uskočila, odnosno slijedila Ameriku. Prema tome, mislim da se povijest euroatlantskih odnosa ponavlja. Zlobnici bi mogli reći da isto tako kako su Evropljani nakon II svjetskog rata molili Amerikance da dođu na evropski kontinent i pomognu, tako sada iščekuju, očekuju i priželjkuju da Amerikanci naprave prvi korak, a da nakon toga Evropljani dalje razvijaju, opet sukladno vlastitim interesima, odnosa sa, ne regijom Balkana, nego sa pojedinim zemljama na području Balkana.»
Kako Europsku uniju i Ameriku, te njihov odnos prema Hrvatskoj doživljavaju hrvatski građani. Prenosimo dio mišljenja slučajno zaustavljenih Zagrepčana:
«Mislim da se više radi o interesu nego što im je stalo do nas.»
«Mi više trebamo njima nego oni nama. Međutim, ova naša vlast se prema njima cijelo vrijeme drži veoma ponizno.»
«Dobar je primjer ZERP-a. Europa nije pristala na nastavak pregovora dok Hrvatska nije ukinula ZERP. A po mom mišljenju, ZERP je trebao svakako zadržati.»
«Mene jedino zabrinjavaju Slovenci. Nisam znao da će se tako ponašati. Zamislite, oni hoće da jedu našu ribu.»
«Mi imamo dobru zemlju koja stoji pusta dok mi jedemo kelj iz Amerike. Ne treba nama ni Evropa ni NATO.»
«Amerikanci sve određuju. Kako oni kažu tako svi u Evropi naprave. Uzmite primjer Kosova. Svi su rekli da neće priznati, međutim kad su Amerikanci priznali, priznali su i svi ostali.»
«Ja bih volio da smo mi više svoji. Međutim, da nema pritisaka iz Evrope, mi nikada ne bi sudili svojim zločincima, naše pravosuđe nikada ne bi dostiglo nivo na kojem bi trebalo biti, dakle ne bi bilo neovisno, i korupcija bi naprosto pojela zemlju. I sada je zastrašujuća, međutim, ipak, pod tim pritiscima EU nekako koračamo.»
SRBIJA - put u samoizolaciju?
U Srbiji je euroentuzijazam sve niži i antiamerikanizam sve snažniji. Može li drugačije? Gdje su uzroci takvog odnosa javnosti i politike? Da li je Srbija odlučila na put u samoizolaciju ili, kao i druge države regije, svoju budućnost vidi u eurotalantskim integracijama? Iz Beograda, Radovan Borović:
Istoričar Čedomir Antić kaže da je nemoguće govoriti o odnosima i politici SAD i EU prema Srbiji bez podsjećanja na istorijske činjenice iz nedavne prošlosti. Beograd je, kao nekadašnji politički centar bivše Jugoslavije, vodio politiku nezameranja, pa se početkom devedesetih godina u Srbiji upravo od politike tih zemalja očekivalo mnogo. Greška srpskog rukovodstva je bila u tome što nije blagovremeno razumelo da je propast Jugoslavije nezaustavljiva i da protiv Sjedinjenih Američkih Država ne može voditi rat, kaže Antić:
«Mi smo bili neka vrsta Zapada-Istoka. Imali smo neku vrstu posebnosti, što se kasnije menja – kroz sankcije, kroz rat i kroz jednu prilično dvoličnu politiku Sjedinjenih Američkih Država. Dovoljno je pročitati knjigu lorda Owena pa videti kako su se SAD odnosile prema ratu u bivšoj Jugoslaviji. Međutim, bez obzira na to i posebno bombardovanje 1999. godine, mržnja građana prema Americi nije duboka. Veliki broj građana Srbije se na neki način seća i starih odnosa prema SAD i prema Zapadnoj Evropi. Isto tako su svesni činjenice da smo mi, ipak, deo evropskog sveta i deo svetskog Zapada.»
Nedavna istraživanja javnog mnenja su pokazala da je opcija popularnosti politike EU prema Srbiji kontinuirano beležila visoku podršku, ali je pitanje saradnje sa Severoatlantskom alijansom u konstantno niskom procentu. Građani Srbije NATO doživljavaju kao američku vojnu ispostavu u svetu. Međutim i podrška politici EU prema Srbiji se poslednjih meseci smanjila za nekoliko procenata, kaže – analizirajući nedavno istraživanje – politički analitičar, Đorđe Vukadinović:
«Taj procenat se uvek kretao od nekih 66 do 72 posto. Ovog puta je taj procenat manji. Ne dramatično, ali ipak upadljivo manji – nekih 63 procenta. Izgleda da se niz postupaka koji su dolazili iz Brisela ipak odrazio i na ovaj evroentuzijazam građana Srbije u velikom procentu.»
Pojedini analitičari su skloni tvrdnji da je potpuno gospodarenje Balkanom, na kome Srbija drži ključni uticaj, uvek bio predmet geopolitičkog imperativa velikih sila. Građani Beograda su ovako odgovorili na pitanje da li podržavaju politiku EU i SAD prema Srbiji:
«Ja sam na strani te politike. Mislim da je dobra.»
«Uopšte mi se ne sviđa, zato što sve rade u svoju korist, protiv nas. Gde ćete više od ovoga s Kosovom? Oduzimaju vam vlastitu teritoriju.»
«Kolonijalne sile, bile i ostale. Mi samo tražimo da nas puste na miru. Ne morate stalno da nas maltretirate. Bilo sa istoka, bilo sa zapada, stalno ovuda tutnjaju.»
Nadolazeći parlamentarni izbori su ključni i odlučujući faktor za budućnost Srbije. Ostaje pitanje kako će Srbija pomiriti težnju ka evrointegracijama i istovremeno zahlađivanje političkih odnosa sa pojedinim zemljama zbog priznavanja nezavisnosti Kosova od strane vodećih zemalja EU i Sjedinjenih Američkih Država. Istoričar Čedomir Antić:
«Ja ne verujem da će ovi izbori pokazati da se promenio odnos javnosti prema EU i prema SAD, bez obzira na 17. februar koji je, bez obzira što mislili o pravu albanskog naroda na Kosovu da stvori nezavisnu državu, ipak bio jedan presedan, naročito u odnosu na jednu vrlo nepoštenu politiku Sjedinjenih Američkih Država tokom devedesetih godina prema zapadnom Balkanu. Mislim da Srbija nije ništa više antiamerički nastrojena nego neke druge proevropske zemlje. Posebno bih ukazao na činjenicu da u Grčkoj postoji mnogo jači antiamerički pokret, čak i antizapadni, nego u Srbiji, a Grčka u mnogo čemu svoj uspeh zasniva upravo na vezama sa zapadnom Evropom i Sjedinjenim Američkim Državama.»
KOSOVO - poštovanje prema SAD i zemljama EU
Na Kosovu se Sjedinjene Američke Države smatraju najzaslužnijima za današnji status Kosova. Tako i građani i političari imaju izrazito pozitivan stav prema politici američke administracije. Što se pak Rusije tiče, na Kosovu, uza sve ograde, smatraju da su u pozadini odnosa Moskve prema ovom dijelu Balkana i globalni interesi. Iz Prištine, Gzim Baxhaku:
Građani Kosova imaju izuzetno poštovanje prema Sjedinjenim Američkim Državama i zemljama EU. Ponašanje Rusije se ocenjuje neprihvatljivim, ali se smatra pokušajem da se Rusija, preko Kosova, na velika vrata vrati na međunarodnu scenu kao značajan činilac u međunarodnim odnosima.
Profesor međunarodnih odnosa i diplomatije na Pravnom fakultetu u Prištini, Arif Riza, kaže da su odnosi između Kosova i SAD na najvišem nivou, kao i sa najvećim delom zapadnoevropskih zemalja, posebno onima koje su članice Kontakt grupe za Kosovo. ¨¨
Filmski producent, Džemal Sokoli, kaže kako su Albanci na Kosovu duševno vezani za Ameriku:
«Amerika nam je pomogla u mnogim aspektima. Pomogla nam je i da stvorimo državu. Ta pomoć je došla do izražaja posebno neposredno pre i nakon 1999. godine, kada su SAD odigrale odlučujuću ulogu na političkom planu, ali i konkretno u pomoći građanima Kosova.»
Naši sagovornici smatraju da je ponašanje Rusije zapravo pokušaj da se vrati na svetsku političku scenu kao značajan činilac. Profesor Riza kaže da o tome svedoči i činjenica da je Rusija pre nekoliko godina povukla svoj kontigent KFOR-a sa Kosova:
«Da je bila zainteresovana za rešavanje kosovskog pitanja, Rusija ne bi povukla svoje vojnike iz misije KFOR-a.»
Gospodin Sokoli podseća da Rusija ima svoje probeleme – nije rešila pitanje ljudskih prava, a ima problem Čečenije i drugih oblasti koje bi se htele odvojiti:
«Kada je u pitanju Kosovo, Rusija ne brine mnogo o Srbiji. Srbija se sa svim posvađala, a Putin se ponaša kao da je ruski car.»
Raspoloženje građana Kosova prema SAD i zapadnoevropskim zemljama najbolje pokazuje činjenica da su sve prištinske ulice i javne ustanove okićene američkim i zastavama EU. Ruske zastave se mogu videti jedino na severu Kosova.
MAKEDONIJA - kulminacija antigrčkog raspoloženja
Makedonija je početkom travnja ostala bez pozivnice za NATO zbog veta koje je uložila Grčka. Skoplje i Atena već se godinama spore oko imena. O tome kako javnost u Makedoniji vidi politika Zapada govori Blagoja Kuzmanovski, šef biroa Radija Slobodna Evropa u Skoplju:
«Raspoloženje u Makedoniji prema međunarodnoj zajednici bi se moglo podeliti na pre i posle Samita NATO pakta u Bukureštu. Mnoge stvari u Makedoniji se sada dele na taj način. Moglo bi se reći da je kulminiralo antigrčko raspoloženje. Internetom kruže pozivi za bojkot grčkih proizvoda u Makedoniji, otkazuju se turistički aranžmani. Paralelno s tim se može primetiti i izvesno antievropsko raspoloženje, jer su na Samitu NATO pakta u Bukureštu mnoge članice EU bile na strani Grčke ili su bile indiferentne u tom sporu između Skoplja i Atine. S druge strane, relacija prema Sjedinjenim Američkim Državama je poprimila sasvim suprotan oblik. Naime, u Makedoniji se politika Washingtona i predsjednika Busha doživljava kao veoma prijateljska, jer podržava makedonski stav u sporu sa Grčkom. Dakle, odnos prema pojedinim zemljama se odvija od toga kako su se ponijele u Bukureštu – da li su podržale Grčku ili Makedoniju.»
CRNA GORA - Zapad dobar kad nam odgovara, ne valja kad ne ide u prilog našim očekivanjima
«Zapad» je pojam koji se u Crnoj Gori, prije svega, doživljava kao simbol visokog standarda, političke stabilnosti i vojne i ekonomske moći. Uočljivo je, međutim, da se zapadnjački vrijednosni sistem prihvata i primjenjuje selektivno. Iz Podgorice, Esad Krcić:
Riječ «Zapad» u Crnoj Gori predstavlja izraz koji objedinjava dvije cjeline, koje su koliko slične toliko i različite. Sjedinjene Američke Države i zemlje Zapadne Evrope predstavljaju najrazvijeniji dio čovječanstva, naročito po pitanju dostignutog nivoa demokratije, građanske svijesti, ali i u oblasti ekonomije i poštovanja ljudskih prava.
Zapad je dobar kad nam odgovara, a ne valja kada ne ide u prilog našim očekivanjima i namjerama, kaže Momčilo Radulović, generalni sekretar Evropskog pokreta u Crnoj Gori. Umjesto da sopstveni mentalni sklop prilagodimo utvrđenim vrijednostima, često se dešava obrnuto:
«Mi vrlo ambivalentno tumačimo njihove vrijednosti. Ono što kod nas većina javnog mnijenja i ljudi pojedinačno ne razumiju, to je da su vrijednosti jednom date i teško promjenljive u EU i u društvima EU, da se neki moralni, lični i zajednički kodeksi poštuju jer su takvi i da se vrlo teško i mukotrpno mijenjaju. Kod nas su, međutim, kodeksi i pravila vrlo prilagodljivi.»
Književnik, Budimir Dubak, smatra da je sam izraz «Zapad» veoma star i složen pojam. Bojim se da je danas krajnje uprošćen, jer se pri njegovom pomenu isključivo misli na EU i Ameriku, kaže Dubak, koji podsjeća na tezu engleskog filozofa i matematičara Bertranda Rusella da je «Grčka kolijevka zapadne civilizacije»:
«I mi na ovim balkanskim prostorima, uključujući Crnu Goru, historijski baštinimo, kroz vijekove pa i milenije, sve ono što je stvoreno u tim kulturama, pa i u velikoj zapadnoevropskoj civilizaciji, čija je kolijevka u Grčkoj. Međutim, ni Grčka nije samorodna i samonikla civilizacija i kultura, već je i ona pretrpjela značajne utjecaje – sa istoka, iz Perzije, Egipta i tako dalje. Prema tome i danas kada govorimo o Zapadu, na djeluje je jedno već ostvareno planetarno selo, gdje se prožimaju mnoge civilizacije, kulture i religije. Nijedan narod i nijedna država ne može da se opredijeli samo za jedan koncept, politički, ekonomski, kulturni, duhovni i tako dalje, već mora da bude otvoreno društvo, mora da bude otvorena prema svim značajnim vrijednostima koje dolaze iz svijeta, iz planetarne civilizacije.»
Prilično dobru ilustraciju poimanja Zapada može predstavljati i nedavno realizovano istraživanje podgoričkog Centra za demokratiju i ljudska prava, po čijim se rezultatima vidi da u Crnoj Gori pristalica učlanjenja u EU ima skoro 80 posto, neopredijeljenih je oko 12 posto, dok protivnika eurointegracije nema ni 10 posto. Što se tiče učlanjenja u NATO, odnos snaga je nešto drukčiji. Za integraciju u Atlantski savez je trećina građana, neopredijeljenih je oko 24 posto, dok ostatak od četrdesetak procenata predstavljaju protivnici učlanjenja u NATO. Momčilo Radulović iz Evropskog pokreta kaže da se u Crnoj Gori evropske vrijednosti prihvataju selektivno:
«Mi se deklarativno zalažemo za mnogo toga. Međutim u praksi, u svakodnevnom životu, vrlo često odstupamo od toga.»
Radulović smatra da je sada percepcija američke politike nešto drukčija u odnosu na ranije. Sada i u Crnoj Gori ima nezadovoljnih politikom Amerike u Iraku i Afganistanu, za razliku od prethodnog perioda kada je odnos prema SAD bio opredjeljivan isključivo kroz unutrašnja pitanja:
«Na američku politiku se gleda iz dva ugla. Jedan je ugao prosrpski orijentisanog glasačkog tijela, a drugi je ugao procrnogorskog glasačkog tijela. Prvi je na američku politiku gledao sa više pozitivnih tendencija, dok je ovaj drugi ugao na američku politiku gledao kroz prizmu NATO-a, bombardovanja 1999. godine i tako dalje, dakle na prilično negativan način.»
Književnik, Budimir Dubak, smatra da su kultura i tradicija Rusije i istorijski nešto udaljenije Vizantije, neopravdano zapostavljene. Kao što vizantijska kultura i tradicija direktno izrasta iz starogrčke civilizacije, tako se i Rusija, nakon pada Carigrada, proglasila legitimnim nasljednikom Vizantije, kaže Dubak:
«Čuvena je izjava monaha Filoteja iz 15. vijeka da je Moskva treći Rim i da četvrtog Rima neće biti. Prema tome, bojim se da je razumijevanje Zapada i Zapadne Evrope krajnje pojednostavljeno. Kroz fraze i gotove formule se prikriva neznanje o jednom ogromnom duhovnom nasljeđu koje ona predstavlja.»