Ahto Lobjakas (priredila Sabina Čabaravdić)
Josip Broz Tito je simbol vremena u kojem je život bio bolji. On je karizmatična osoba, za razliku od Jaruzelskog i Brežnjeva, koji to nisu. Za poljskog se predsjednika čak može reći da je negativna ličnost. Brežnjev je nešto interesantnije poređenje jer je u njegovo vrijeme vladala izvjesna stabilnost, a prošlost je bio i Staljinov teror. Unatoč tome, ni on se ne može porediti s Titom, kaže Sabrina Ramet.
Ramet: Glavnu ulogu su imali partizani koje je vodio Tito i koji su se borili za jedinstvenu Jugoslaviju. Onda su tu bili četnici koji su htjeli veliku, etnički čistu Srbiju, te dvije takođe važne ličnosti: Antu Pavelića u Hrvatskoj i Milana Nedića u Srbiji – obojica nacistički kolaboracionisti. Te dvije marionetske države orjentirale su se na kult jedne države, nacionalne istorije i tradicije, sve zasnovano na rasizmu i manipulaciji istorijom. Ni Pavelić, ni Nedić nisu htjeli upravljati teritorijom cijele Jugoslavije. Oni su imali potpuno druge ciljeve. Samo su partizani htjeli jedinstvenu i cijelu Jugoslaviju što su dokazali i svojom borbom protiv albanskih iredentista na Kosovu , do kraja jula 1945, koji su htjeli pripojenje Albaniji.
Ramet: Ovo je veoma komplicirano pitanje. Tito je bio dio moskovskog aparata i izvjesno je vrijeme učio vještine vladanja. Kada je, međutim došlo do rata, Crvena armija je igrala malu ulogu u oslobođenju Jugoslavije, jedino njen sjeveroistočni dio. Sve ostalo je zasluga partizana. Dakle Jugoslavija je oslobođena zahvaljujući Titu i dijelom ratnoj sreći jer su nacisti povukli neke svoje trupe s tog područja na istočni front, pa su bili oslabljeni na Balkanu.
Usput, britanci su se (prije Amerikanaca) uvjerili da Titovi partizani vode oslobodilački rat, a četnici dvostruku igru. Nakon što su skoro tri godine pomagali četnike, Britanci su se preorjentirali na pomaganje partizana.
Ramet: Ja bih ipak rekla da je bilo obrnuto. Staljin je bio spreman napasti Tita. Ali jugoslavenske snage su bile neusporedivo manje od svega što je Staljin mogao „privesti“ u taj rat. Bilo je tu više razloga, ali najvažniji je po mom mišljenju da je Staljin očekivao da će ga Tito slijepo slijediti. Tito je međutim htio biti „svoj čovjek“, Staljinov prijatelj, ali ne i lutka na koncu. U jednom trenutku, Staljin je pozvao, bolje reći naredio Titu da dođe, ali je Josip Broz to odbio. Na sastanak je poslao Milovana Đilasa i Edvarda Kardelja. Naravno da je to naljutilo neprikosnovenog vladara istočnog bloka koji je počeo priprema za invaziju na Jugoslaviju. Prema zapisima mađarskog generala Bele Kiralija, napad, koji je trebalo izvršiti iz pravca Rumunjske, Bugarske i Mađarske, opozvan je u posljednjem sekundu. U tom su istom momentu, prema pisanju Kiralija, SAD zaprijetile da će intervenirati u Koreji. Staljin se, prema memoarima mađarskog oficira, povukao s jugoslavenskih granica jer nije sumnjao u to da će Amerikanci intervenirati i na Balkanu, pošto je u to vrijeme Jugoslavija bila mnogo važnija zemlja od Koreje.
Ramet: To je nešto na čemu se trebalo raditi i to u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Na tome se nije radilo ništa, a ekonomska i politička situacija se pogoršavala. I onda je na vlast stigao Slobodan Milošević sa svojim programom – centralizacija vlasti u Beogradu i on sam kao novi Tito. Njegov rezervni plan bio je pustiti Sloveniju, dio Hrvatske i možda Makedoniju da izađu iz Federacije, a ostatak staviti pod svoju vlast. Kad je taj plan aktivirao on je podrazumijevao uvoz oružja iz Rusije, izmještanje fabričkih pogona iz BiH u Srbiju, oduzimanje oružja od Teritorijalne odbrane u BiH i Hrvatskoj... Sve su to ključne pripreme za početak rata. Iskreno, kad pogledam unazad, mislim da je1971.godina bila posljednji momenat u kojem je Jugoslavija mogla promjeniti pravac i krenuti ka zapadnim, liberalnim demokratijama. Razgovarala sam s Latinkom Perović sedamdesetih, kada je bila sekretar Saveza komunista Srbije, a potom 2004.godine. Ona mi je tada kazala da hrvatsko „proljeće“ ranih sedamdesetih nije bilo separatistički pokret. Više je bilo pokušaj reforme postojećeg sistema, ali Tito ga je ugušio bojeći se da žele uzeti dio njegove moći.
Ramet: Korijeni su u jednopartijskom sistemu, kontroliranim medijima, koji nisu bili tako čvrsto stisnuti kao u istočnim zemljama, ali ipak...I tu je naravno crkva koja je bila veoma odvojena od vlasti. Sticao se osjećaj da je vlast nelegitimna, a takav osjećaj stvara nezadovoljstvo i ogorčenje. U federalnom sistemu gdje je moć podijeljena na šest, ili čak osam dijelova, upravo se ti kanali koriste za izražavanje nezadovoljstva. Nelegitimnost je proizvela tenzije koje su se uokvirile u etničke linije. Ja bih rekla da su međunacionalni problemi proizišli iz nelegitimnosti sistema. To je naravno pojednostavljivanje stvari, ali i suština.
*****
Pročitajte i ovo:
Fenomen "Titomanije"
Istine i zablude o Titu
Tito - 30 godina poslije
Independent: Titovo nasljeđe je na Balkanu još živo
Josip Broz Tito je simbol vremena u kojem je život bio bolji. On je karizmatična osoba, za razliku od Jaruzelskog i Brežnjeva, koji to nisu. Za poljskog se predsjednika čak može reći da je negativna ličnost. Brežnjev je nešto interesantnije poređenje jer je u njegovo vrijeme vladala izvjesna stabilnost, a prošlost je bio i Staljinov teror. Unatoč tome, ni on se ne može porediti s Titom, kaže Sabrina Ramet.
RFE: Jugoslavija je poslije II svjetskog rata bila vođena čvrstom Titovom rukom. Ali kao multietnička zemlja, što je bio i ostatak Austro-ugarskog cartsva, na neki je način pripadala prošlim vremenima. Koliko je ponovno uspostavljanje Jugoslavije bila Titova zasluga, akoliko dio ukupnih istorijskih kretanja?
Ramet: Glavnu ulogu su imali partizani koje je vodio Tito i koji su se borili za jedinstvenu Jugoslaviju. Onda su tu bili četnici koji su htjeli veliku, etnički čistu Srbiju, te dvije takođe važne ličnosti: Antu Pavelića u Hrvatskoj i Milana Nedića u Srbiji – obojica nacistički kolaboracionisti. Te dvije marionetske države orjentirale su se na kult jedne države, nacionalne istorije i tradicije, sve zasnovano na rasizmu i manipulaciji istorijom. Ni Pavelić, ni Nedić nisu htjeli upravljati teritorijom cijele Jugoslavije. Oni su imali potpuno druge ciljeve. Samo su partizani htjeli jedinstvenu i cijelu Jugoslaviju što su dokazali i svojom borbom protiv albanskih iredentista na Kosovu , do kraja jula 1945, koji su htjeli pripojenje Albaniji.
RFE: Kada je tridesetih godina prošloga stoljeća Tito živio u Sovjetskom savezu, radio je navodno za tamošnju tajnu policiju. 1948. godine kazao je istorijsko "Ne" Staljinu i uspostavio najnezavisniji socijalistički poredak nakon II svjetskog rata. Koliko je Tito izazvao razlaz sa Staljinom?
Ramet: Ovo je veoma komplicirano pitanje. Tito je bio dio moskovskog aparata i izvjesno je vrijeme učio vještine vladanja. Kada je, međutim došlo do rata, Crvena armija je igrala malu ulogu u oslobođenju Jugoslavije, jedino njen sjeveroistočni dio. Sve ostalo je zasluga partizana. Dakle Jugoslavija je oslobođena zahvaljujući Titu i dijelom ratnoj sreći jer su nacisti povukli neke svoje trupe s tog područja na istočni front, pa su bili oslabljeni na Balkanu. Usput, britanci su se (prije Amerikanaca) uvjerili da Titovi partizani vode oslobodilački rat, a četnici dvostruku igru. Nakon što su skoro tri godine pomagali četnike, Britanci su se preorjentirali na pomaganje partizana.
RFE Ali što je dovelo do razlaza sa Staljinom? Tito je čak dva puta bio na ivici rata sa Sovjetskim savezom.
Ramet: Ja bih ipak rekla da je bilo obrnuto. Staljin je bio spreman napasti Tita. Ali jugoslavenske snage su bile neusporedivo manje od svega što je Staljin mogao „privesti“ u taj rat. Bilo je tu više razloga, ali najvažniji je po mom mišljenju da je Staljin očekivao da će ga Tito slijepo slijediti. Tito je međutim htio biti „svoj čovjek“, Staljinov prijatelj, ali ne i lutka na koncu. U jednom trenutku, Staljin je pozvao, bolje reći naredio Titu da dođe, ali je Josip Broz to odbio. Na sastanak je poslao Milovana Đilasa i Edvarda Kardelja. Naravno da je to naljutilo neprikosnovenog vladara istočnog bloka koji je počeo priprema za invaziju na Jugoslaviju. Prema zapisima mađarskog generala Bele Kiralija, napad, koji je trebalo izvršiti iz pravca Rumunjske, Bugarske i Mađarske, opozvan je u posljednjem sekundu. U tom su istom momentu, prema pisanju Kiralija, SAD zaprijetile da će intervenirati u Koreji. Staljin se, prema memoarima mađarskog oficira, povukao s jugoslavenskih granica jer nije sumnjao u to da će Amerikanci intervenirati i na Balkanu, pošto je u to vrijeme Jugoslavija bila mnogo važnija zemlja od Koreje.
RFE Tito je Jugoslaviju pretvorio u najliberalniju socijalističku verziju , bio je poveznica između Istoka i Zapada, granice su bile otvorene za putovanja...Što mislite da li je Jugoslavija vremenom mogla prerasti u demokratiju zapadnog tipa, možda čak i članica EU?
Ramet: To je nešto na čemu se trebalo raditi i to u ranim osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Na tome se nije radilo ništa, a ekonomska i politička situacija se pogoršavala. I onda je na vlast stigao Slobodan Milošević sa svojim programom – centralizacija vlasti u Beogradu i on sam kao novi Tito. Njegov rezervni plan bio je pustiti Sloveniju, dio Hrvatske i možda Makedoniju da izađu iz Federacije, a ostatak staviti pod svoju vlast. Kad je taj plan aktivirao on je podrazumijevao uvoz oružja iz Rusije, izmještanje fabričkih pogona iz BiH u Srbiju, oduzimanje oružja od Teritorijalne odbrane u BiH i Hrvatskoj... Sve su to ključne pripreme za početak rata. Iskreno, kad pogledam unazad, mislim da je1971.godina bila posljednji momenat u kojem je Jugoslavija mogla promjeniti pravac i krenuti ka zapadnim, liberalnim demokratijama. Razgovarala sam s Latinkom Perović sedamdesetih, kada je bila sekretar Saveza komunista Srbije, a potom 2004.godine. Ona mi je tada kazala da hrvatsko „proljeće“ ranih sedamdesetih nije bilo separatistički pokret. Više je bilo pokušaj reforme postojećeg sistema, ali Tito ga je ugušio bojeći se da žele uzeti dio njegove moći.
RFE Da li biste nerješene međuetničke odnose označili glavnim izvorištem krvavog rata u bivšoj Jugoslaviji?
Ramet: Korijeni su u jednopartijskom sistemu, kontroliranim medijima, koji nisu bili tako čvrsto stisnuti kao u istočnim zemljama, ali ipak...I tu je naravno crkva koja je bila veoma odvojena od vlasti. Sticao se osjećaj da je vlast nelegitimna, a takav osjećaj stvara nezadovoljstvo i ogorčenje. U federalnom sistemu gdje je moć podijeljena na šest, ili čak osam dijelova, upravo se ti kanali koriste za izražavanje nezadovoljstva. Nelegitimnost je proizvela tenzije koje su se uokvirile u etničke linije. Ja bih rekla da su međunacionalni problemi proizišli iz nelegitimnosti sistema. To je naravno pojednostavljivanje stvari, ali i suština.
*****
Pročitajte i ovo:
Fenomen "Titomanije"
Istine i zablude o Titu
Tito - 30 godina poslije
Independent: Titovo nasljeđe je na Balkanu još živo