Piše: Kristyna Foltynova
Od kada je Moskva izvršila invaziju na Ukrajinu 24. februara nekoliko paketa sankcija koje ciljaju na ruske lukrativne energetske industrije (uglavnom naftu, gas i ugalj) nametnule su Sjedinjene Države, Evropska unija i druge države Zapada. Ove zemlje takođe poduzimaju napore da se oslobode zavisnosti od ruskih energenata.
Nakon što je došlo do granatiranja u blizini ukrajinske nuklearke u Zaporižju, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski je pozvao međunarodnu zajednicu da snažnije odgovori i zabrani izvoz Rusije iz još jednog sektora: nuklearne energije. Ali blokiranje i zamjena ruskih isporuka uranijama, reaktora i nuklearne tehnologije ostatku svijeta lakše je reći nego učiniti.
Evo kako Rusija igra ključnu ulogu u tokovima nuklearne energije u svijetu.
Ne radi se samo o rudama
Rusija je među pet država koje imaju najveće zalihe uranijuma. Procjenjuje se da ima oko 480.000 tona urajinuma, što je jednako osam procenata ukupnih globalnih rezervi.
Ipak, zemlja je relativno mali proizvođač sirovog uranijuma. U 2021. proizvela je oko pet procenata svjetskog uranijuma dobivenog rudarenjem.
Međutim, rudarenje uranijuma je samo jedna karika u nuklearnom procesu. Sirovi uranijum nije pogodan kao gorivo za nuklearne elektrane. Uranijum treba da se preradi u koncentrat, konvertuje u plin i onda obogati. U tom polju Rusija prednjači.
U 2020. godini bilo je svega nekoliko postrojenja za preradu koje su radile komercijalno, u Kanadi, Kini, Francuskoj i Rusiji. Rusija je bila najveći igrač, s gotovo 40 procenata ukupne svjetske infrastrukture za preradu uranijuma tako da je proizvela najveći dio uranijuma u gasovitom stanju (koji se zove uranov heksaflorid).
Isto se tiče o obogaćivanja uranijuma, narednog koraka u nuklearnom ciklusu. Prema podacima iz 2018. (koji su zadnji dostupni), kapacitet je proširen na šačicu ključnih protagonista, s Rusijom, koja je još jednom, odgovorna za najveći udio, oko 46 procenata.
Zato je Rusija značajan dobavljač i uranijuma i obogaćenog uranijuma. Prema podacima koji su posljednji dostupni, Evropska unija je u 2020. kupila 20 procenata prirodnog uranijuma i 26 procenata usluga obogaćivanja uranijuma iz Rusije. Sjedinjene Američke Države uvezle su oko 14 procenata uranijuma i 28 procenata svog obogaćenog uranijuma iz Rusije 2021. godine.
Da li je neko rekao nuklearni reaktori?
Nuklearni reaktori koji se proizvode u Rusiji poznati su kao VVER, što je akronim od ruski energetski reaktor voda-voda. Ovi reaktori koriste vodu i kao rashlađivač i kao posrednik i originalno su razvijeni u Sovjetskom Savezu. Postoji nekoliko verzija VVER-a (kao što je VVER-440 i VVER-1000), sa obimom energije kao jedne od značajnih razlika.
Trenutno, postoji 11 država gdje rade različiti tipovi VVER-a, uključujući Bugarsku, Češku Republiku, Mađarsku i Finsku. Povrh toga, druge zemlje kao što je Egipat, Turska i Argentina trenutno imaju te reaktore u izgradnji ili planiraju da ih izgrade.
Rusija se smatra svjetskim liderom kada se radi o izvozu razvoja nuklearki. Između 2012. i 2021., Rosatom je pokrenuo izgradnju 19 nuklearnih reaktora, 15 od njih je inicirano u inostranstvu, izvan granica Rusije.
To je daleko više od narednih najproduktivnijih davalaca usluga: Kine, Francuske i Južne Koreje. Iako je Kina započela s izgradnjom 29 reaktora u istom razdoblju, samo su dva od njih pokrenuta u inostranstvu. Francuska je počela da gradi dva reaktora u inostranstvu, a Južna Koreja četiri.
Ne zaboravite gorivo
Kako bi reaktori radili, nuklearkama treba redovna dostava nuklearnog goriva, obično određene vrste goriva. Tu se može uočiti sljedeći nivo zavisnosti od Rusije. Iako na tržištu postoji nekoliko snabdjevača, ruski TVEL kompanija za gorivo trenutno je jedini autorizovani dobavljač goriva koje je potrebno za VVER-440 reaktore.
Stoga se određene zemlje oslanjaju na ruske isporuke i mogle bi rizikovati privremeni prekid rada u svojim pogonima. Na primjer, Slovačka ima četiri takva nuklearna reaktora, Češka ima dva.
Westinghouse, američka nuklearna kompanija već traga za načinima kako da ponudi alternative za gorivo Evropi, ali trebaće vremena da se dobiju sve licence i dozvole. Pored toga, postoje zabrinutosti da gorivo iz Sjedinjenih Država može biti skuplje i nije jasno kako će Westinghouse rješiti pitanje rukovođenja otpadom.
Rusija je takođe u mogućnosti da isporučuje nisko obogaćeni uran visoke koncentracije (takođe poznat kao HALEU). To je vrsta goriva koja će biti potrebna za naprednije reaktore koje sada razvijaju mnoge kompanije širom Sjedinjenih Država. Glavna razlika u odnosu na gorivo koje se trenutno koristi je stepen obogaćivanja uranijuma. Umjesto obogaćenja uranijuma od 235 do 5 posto, nova generacija reaktora treba gorivo do 20 posto obogaćenja.
Prema Američkoj kancelariji za nuklearnu energiju, dostupnost HALEU-a ključna je za razvoj i postavljanje reaktora. Gorivo je sada dostupno u Sjedinjenim Državama u ograničenim količinama, a Washington traži opcije za finansiranje istraživanja i razvoja novih izvora goriva. U ovom trenutku, jedini dobavljač koji može da osigura gorivo u komercijalnim razmjerima je ruski Tenex (u vlasništvu ruske državne kompanije Rosatom).
Potraga za novim tržištima
Prodaja nuklearne tehnologije takođe je dio ruskih napora da ostvari uticaj i ubere profit u zemljama koje su nove za nuklearnu energiju. Jedan od razloga zašto zemlje žele da sarađuju sa Rusijom jeste taj što ona nudi "ukupni paket" rješenja. Rusija ne može samo da izgradi nuklearnu elektranu i dobavlja gorivo, već takođe obučava lokalne stručnjake, pomaže u pitanjima sigurnosti, vodi programe školarina i programe odlaganja radioaktivnog otpada.
Međutim, ponuda atraktivnih kredita vjerojatno je najmoćniji alat Rusije. Ti su zajmovi obično podržani državnim subvencijama i pokrivaju najmanje 80 posto troškova izgradnje. Na primjer, Rusija je već posudila 10 milijardi dolara Mađarskoj, 11 milijardi dolara Bangladešu i 25 milijardi dolara Egiptu - sve za izgradnju nuklearnih elektrana.
Rusija ima aktivne nuklearne reaktore u 11 zemalja, a još ih je u izgradnji ili se planiraju. Osim toga, Rusija je potpisala ili memorandume o razumijevanju ili međuvladine sporazume s najmanje 30 zemalja širom svijeta, uglavnom u Africi. Oni služe kao deklaracija o interesu za nuklearnu tehnologiju ili kao namjera saradnje na izgradnji nuklearnih postrojenja.
Neki stručnjaci upozoravaju da afričke zemlje možda nisu spremne za nuklearnu energiju, ali Rusija tvrdi da ta tehnologija predstavlja odgovor na sve veću potražnju kontinenta za električnom energijom.
Takođe treba napomenuti da afričke zemlje predstavljaju najveći glasački blok u Ujedinjenim nacijama (UN), što bi mogao biti još jedan razlog da Rusija ojačava svoje veze na tom kontinentu.
Budimpešta je 27. avgusta potvrdila da će ruski Rosatom početi graditi dva nova nuklearna reaktora u Mađarskoj.
Ova informacija došla je usred međusobnih optužbi Ukrajine i Rusije za granatiranje ukrajinske nuklearne elektrane Zaporižje. Zelenski je upozorio na opasnost od curenja radijacije i optužio Rusiju za "nuklearnu ucjenu".
U međuvremenu, Rusija je blokirala usvajanje konačnog dokumenta nakon jednomjesečne UN-ove revizije Sporazuma o neširenju nuklearnog naoružanja, rekavši da nedostaje "ravnoteže" zbog kritika ruske okupacije Zaporižja.