Piše: Mike Eckel
Neki mitovi sežu vijekovima unazad.
Ovaj mit se vraća u 1990. - i nešto više od tri decenije kasnije nastavlja da formira centralnu pritužbu u ispitivačkom narativu ruskog predsjednika Vladimira Putina o vezama Moskve sa Zapadom.
U pitanju je širenje NATO-a – nezaliječena rana koja je, sa rusko-zapadnim odnosima na najnižem nivou od Hladnog rata, ponovo zagrebana i sada i javno krvari, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RFE/RL) na engleskom jeziku.
Vaš browser nepodržava HTML5
Čitamo vam: Da li je Zapad obećao Moskvi da se NATO neće proširiti? Pa, komplikovano je
Dovođenje tog pitanja u centar pažnje ovog puta nije uslijedilo nakon ljutite Putinove tirade već poslije izvještaja londonskog tink-tenka Čatam haus (Chatham House) objavljenog 13. maja, kojem je cilj bio da odagna mnoštvo onoga što je nazvao "mitovima i zabludama" koji su oblikovali zapadnjačka razmišljanja i spriječili uspostavu "stabilanog i podnošljivog odnosa sa Moskvom".
Posebno jedan "mit" je pokrenuo žestoku raspravu u mejl prepiskama, 'chat sobama' i na Tviteru (Twitter): "Rusiji je obećano da se NATO neće proširiti".
"SSSR nikada nije ponuđena formalna garancija o ograničenjima proširenja NATO-a poslije 1990.", napisao je Džon Lou (John Lough), istraživački saradnik koji je autor sekcije. "Moskva samo iskrivljuje istoriju da bi očuvala antizapadni konsenzus kod kuće."
Nikolaj Sokov, bivši ruski diplomata koji je bio u Ministarstvu inostranih poslova u Moskvi između 1987. i 1992. ne slaže se s tim. "Članak Četam hausa je veoma loš - zvuči kao djelo koje je proizvelo Odjeljenje za ideologiju Centralnog komiteta" Komunističke partije Sovjetskog Saveza, rekao je on za RFE/RL.
"Ipak, nismo morali da dođemo do toga i to pitanje je moglo da ostane mala skripta u istoriji koje ne mora da se rješava", rekao je on. "Više se radi o načinu proširenja NATO-a i argumentima koji se koriste za promovisanje proširenja."
I tako, više od dvije decenije nakon što je prvobitni 16-člani sastav NATO-a iz perioda Hladnog rata prvi put proširen da bi obuhvatio tri države bivšeg Varšavskog pakta, a s obzirom da je Putin spreman da potencijalno ostane na funkciji u 2030-tim, prošlost je itekako prisutna.
"Još uvijek raspravljamo o tome zato što zagovornici proširenja vjeruju da su postupili časno i pomogli milionima ljudi koji su bili pod sovjetskom dominacijom da ostvare svoju slobodu", rekao je Džim Goldgier (Jim Goldgeier), koji je 1990-ih bio u Savjetu za nacionalnu bezbjednost pod predsjednikom Bilom Klintonom (Bill Clinton).
"Ruski narativ je da ih je Zapad obmanuo i postupio na način da su izbačeni iz posthladnoratovske Evrope. Teško je premostiti te stavove a emocije su na visokom nivou, s obzirom da se nade od prije 30 godina da će Rusija biti dio Evrope nisu ostvarile", rekao je Goldgier za RFE/RL. "Dakle, ima onih koji žele da okrive Zapad, i onih koji žele okriviti Putina".
'Nije na dnevnom redu'
Za mnoge hladnoratovske naučnike, geneza narativa se prvenstveno može pratiti od posjete Džejmsa Bejkera (James Baker), američkog državnog sekretara pod predsjednikom Džordžom Bušom (George Bush), u februaru 1990. Moskvi, gdje se Bejker sastao sa sovjetskim liderom Mihailom Gorbačovom.
Berlinski zid srušen je tri meseca ranije, a zapadni lideri otvoreno su razgovarali o tome da li će podijeljena Njemačka biti ponovo ujedinjena, nešto čega se Moskva plašila - i ako se to desi, da li će snage NATO-a na kraju biti stacionirane u tadašnjoj Istočnoj Njemačkoj, nešto što je prestršilo Moskvu.
Bivši američki državni sekretar Džejms Bejker
Prema transkriptima koje su godinama kasnije objavile Sjedinjene Države i Rusija, Bejker je započeo temu argumentom da je bolje imati ujedinjenu Njemačku unutar političke i vojne strukture NATO-a nego izvan nje.
"Ni u jednom trenutku rasprave ni Bejker ni Gorbačov nisu postavili pitanje mogućeg proširenja članstva u NATO-u na druge zemlje Varšavskog pakta izvan Njemačke", rekao je Mark Krejmer (Kramer), direktor Projekta studija Hladnog rata u Dejvis centru Univerziteta Harvard (Davis Center), koji su pregledali transkripte s kojih je skinuta oznaka tajnosti i druge materijale.
"Zaista, nikada im ne bi palo na pamet da pokrenu pitanje koje nigdje nije bilo na dnevnom redu, ni u Vašingtonu, ni u Moskvi, ni u bilo kom drugom gradu u okviru Varšavskog pakta ili NATO-a", napisao je Krejmer u članku dnevnika iz aprila 2009.
Gorbačov se dan poslije sastanka s Bejkerom sastao sa kancelarom Zapadne Njemačke Helmutom Kolom (Kohl). Prema Krejmerovim istraživanjima, tema ujedinjenja Njemačke bila je istaknutija na dnevnom redu nego što je bila s Bejkerom. "Gorbačov nije tražio nikakva uvjeravanja o [proširenju NATO-a] i svakako ih nije ni dobio", napisao je Krejmer.
U konačnici, prema riječima Stivena Pajfera (Steven Pifer) bivšeg američkog ambasadora koji je u to vrijeme bio u Stejt departmentu, Sjedinjene Države, Francuska i Britanija su se, zajedno sa Njemačkom, složile da ne raspoređuju ne-njemačke snage NATO-a u bivšoj Istočnoj Njemačkoj.
Godine 1999., poslije ponovnog ujedinjenja Njemačke i povlačenja svih sovjetskih trupa iz istočne Evrope, NATO je primio tri države bivšeg Varšavskog pakta: Poljsku, Češku i Mađarsku.
Sovjetski lider Mihail Gorbačov (lijevo) i njemački kancelar Helmut Kol razmjenjuju nalivpera poslije potpisivanja ugovora u Bonu u novembru 1990.
Deset godina kasnije, u intervjuu njemačkom listu Bild, Gorbačov se požalio da je Zapad prevario Moskvu. "Mnogi ljudi na Zapadu potajno su trljali ruke i osjetili nešto poput pobjede - uključujući one koji su nam obećali: 'Nećemo se pomjeriti ni centimetar dalje na istok'", citiran je.
Gorbačov je kasnije očigledno promijenio priču, rekavši da se tema proširenja zapravo nikada nije pojavila 1989. "O temi 'proširenja NATO-a' nikada nije bilo riječi; nije pokrenuta tih godina. Govorim ovo s punim osjećajem odgovornosti.
Nijedna istočnoevropska zemlja nije pokrenula to pitanje, čak ni nakon što je Varšavski pakt prestao da postoji 1991.“, rekao je za list Kommersant u oktobru 2014.
Nije bilo moguće kontaktirati Gorbačova za komentar. Portparol nije odmah odgovorio na mejl.
'Duh sporazuma'
Prvi ruski predsjednik Boris Jeljcin bio je oprezan u pogledu proširenja NATO-a, ali se tome nije usprotivio, navodi se u tajnim bilješkama. "Razumijemo, naravno, da svaka moguća integracija istočnoevropih zemalja u NATO neće automatski dovesti do toga da se alijansa nekako okrene protiv Rusije", napisao je Jeljcin u pismu američkom predsjedniku Bilu Klintonu u septembru 1993. "Međutim, važno je uzeti u obzir kako bi naše javno mnijenje moglo da reaguje na taj korak."
No, Jeljcin je također naveo ono što je dao kao uvjeravanja data sovjetskim zvaničnicima tokom pregovora o ujedinjenju Njemačke, napisavši da "duh sporazuma o konačnom rješenju... isključuje opciju proširenja zone NATO-a na Istok."
Američki predsjednik Bil Klinton (desno) sastaje se sa ruskim predsjednikom Borisom Jeljcinom u novembru 1999.
Četiri godine kasnije, u pokušaju da ukažu na zabrinutosti Moskve, NATO i Rusija potpisali su Osnivački akt NATO- Rusija, politički sporazum u kojem se, između ostalog, navodi da "NATO i Rusija jedni druge ne smatraju protivnicima". NATO i Rusija složili su se 2002. da osnuju zajedničko savjetodavno vijeće, navodno kao mjesto za rješavanje nesuglasica. Međutim, mnogi u Moskvi smatraju da je vijeće neefikasno.
Zatim, dvije godine kasnije, NATO je doživio najveću ekspanziju u svojoj istoriji, primivši još sedam istočnoevropskih zemalja, uključujući baltičke države Estoniju, Letoniju i Litvaniju, koje su bile republike Sovjetskog Saveza i pod vladavinom Moskve. Mada to nije bio prvi put da jedna članica NATO-a graniči s Rusijom ili Sovjetskim Savezom, sada bi trupe članice NATO-a potencijalno mogle da se nalaze na samo 625 kilometara od Moskve.
Godine 2007., na Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji, godišnjem skupu na visokom nivou zvaničnika, diplomata i eksperata sa obje strane Atlantika, Putin je žestoko prigovorio protiv NATO-a, kao i Sjedinjenih Država, optužujući alijansu za dvoličnost i prijetnje Rusiji.
"Mislim da je očigledno da ekspanzija NATO-a nema veze sa modernizacijom same alijanse ili sa očuvanjem bezbjednosti u Evropi. Naprotiv, to predstavlja ozbiljnu provokaciju koja smanjuje nivo međusobnog povjerenja", rekao je on.
Ruski predsjednik Vladimir Putin drži govor na 43. Minhenskoj konferencija o bezbjednosnoj politici u februaru 2007.
"Šta se desilo sa uvjeravanjima koja su naši zapadni partneri dali poslije raspada Varšavskog pakta? Gdje su te deklaracije danas?", Putin je upitao – opasku koja je izazvala češkanja po glavi, jer se debata gotovo isključivo fokusirala na izjave date prije raspada Varšavskog pakta. "Gde su te garancije?"
Godinu dana poslije Putinovog govora, na samitu u Bukureštu u aprilu 2008., NATO je odbio da ponudi Gruziji i Ukrajini brz put ka članstvu, ali je pružio uvjeravanja dvjema zemljama da će se na kraju pridružiti alijansi.
Četiri mjeseca kasnije Rusija je izvršila invaziju na Gruziju, uništavajući njene oružane snage, okupiravši dva regiona koja su već imala skoro potpunu autonomiju i ponižavajući tadašnjeg predsjednika zemlje Mihaila Sakašvilija, koji je otvoreno pozvao Gruziju da se pridruži NATO-u.
Godine 2014, nakon što je Rusija zauzela ukrajinsko poluostrvo Krim i opremila, finansirala, i pružila vojnu podršku separatističkim borcima u istočnoj Ukrajini, što je podstaklo rat koji traje i danas, NATO je otkazao bilo kakve konsultacije sa Rusijom.
Ubrzo nakon što je ruski parlament odobrio preuzimanje Krima, Putin je u govoru rekao da je Rusija ponižena širenjem NATO-a. "Lagali su nas mnogo puta, donosili odluke iza naših leđa, postavljali ispred ostvarene činjenice", tvrdio je.
'Prodaja narativa'
Među onima koji su podgrijavali ruske tvrdnje o obećanjima bio je i posljednji američki ambasador u Sovjetskom Savezu Džek Metlok (Jack Matlock), koji je više puta isticao, kako u svjedočenju u Kongresu, tako i u skorije vrijeme – da je Gorbačov dobio uvjeravanja da se, ako se Njemačka ujedini i ostane u NATO-u, granice NATO-a neće pomjerati ka istoku.
Međutim, Volfgang Išinger (Wolfgang Ischinger), bivši njemački ambasador i zamjenik ministra spoljnih poslova koji je sada šef Minhenske bezbjednosne konferencije, rekao je da su sporazumi o ponovnom ujedinjenju Njemačke, uključujući ugovor iz 1990. poznat kao 'Sporazum 2+4', koji je formalno otvorio put da dvije zemlje ponovo postanu jedna, nije spominjao proširenje NATO-a.
"Rusija je bila prilično uspješna u prodaji narativa da im je, u zamjenu za prihvatanje ujedinjenja Njemačke putem 'Sporazuma 2+4', obećano da neće biti proširenja NATO-a", rekao je Išinger za RFE/RL. "Rusija se predstavlja kao žrtva."
Volfgang Išinger daje izjave na 56. Minhenskoj bezbjednosnoj konferenciji u februaru 2020.
"O kakvim god se obećanjima o neproširenju moglo raspravljati ... 1990. godine, teška činjenica je da je Rusija prihvatila proširenje, s detaljnim uslovima i u pisanoj formi, kada je dogovoren Osnivački akt NATO-a i Rusije", naveo je Išinger u mejlu.
"Kasnije ruske tvrdnje da su 1990. data različita obećanja jednostavno nisu relevantne. U stvari, ovo je propaganda, i to s lošom namjerom!"
Sokov, bivši diplomata koji je sada u bečkom Centru za razoružanje i neširenje oružja, rekao je da je najveće pitanje bilo to što se proširenjem NATO-a moglo "upavljati" kako bi se nesporazumi sveli na najmanju moguću mjeru.
Propuštena šansa?
Početna ekspanzija, u 1999., došla je u vrijeme NATO bombardovanja Jugoslavije, čiji je cilj bio da se zaustavi napredovanje srpskih snaga protiv kosovskog stanovništva. Ogorčenje Rusije zbog kampanje kristalizovano je odlukom tadašnjeg premijera Jevgenija Primakova da u znak protesta okrene svoj avion na putu za SAD iznad Atlantskog okeana. Američka invazija na Irak 2003. bila je još jedna akcija koja je izazvala gnjev Moskve.
"Pogrešno je odbacivati ruske zabrinutosti", rekao je Sokov.
Osnivački akt iz 1997. bio je dobronamjeran, kao što je bilo i sa stvaranjem Vijeća NATO-a i Rusije 2002. Međutim, on je ustvrdio da ti sporazumi "nikada nisu uspjeli", dodajući da alijansa često preduzima akcije koje utiču na rusku ili regionalnu bezbjednost bez konsultacija sa Moskvom.
"Procedura koja se umjesto toga koristi je da NATO donese odluku i onda pokušava da ubijedi Rusiju da je odluka dobra i da je treba prihvatiti. Ovo posljednje je formula za katastrofu", rekao je on. "Snažno vjerujem da je bilo moguće i proširiti NATO i izbjeći sukobe. Šansa je propuštena i danas vidimo sve veće pogoršanje sukoba, a pitanje o garancijama koje je dao Bejker nije ništa drugo do simbol."
Međutim, za druge naučnike problem leži uglavnom u Moskvi, s načinom na koji Putin i Kremlj doživljavaju istoriju proširenja NATO-a i način na koji je predstavljaju ruskoj javnosti i Zapadu. "Ideja da je NATO dao i prekršio obećanje da neće prihvatiti nijednu novu zemalja članicu u istočnoj Evropi jedna je od suštinskih ideja koja pokreće rusko viđenje neprijateljskog Zapada", rekao je Keir Džajls (Keir Giles), savjetnik i koautor izvještaja Četam hausa.
I to se vjerovatno neće promijeniti u skorije vrijeme.
U članku iz 2014. za Brukings instituciju (Brookings Institution), Pajfer, bivši ambasador, predvidio je da će za Putina "navodno obećanje Zapada da neće proširivati alijansu nesumnjivo ostati standardni element njegovog anti-NATO spina“.
"Tako je zato što se to veoma dobro uklapa sa slikom kojom ruski lider nastoji da oslika ogorčenu Rusiju koju su drugi iskoristili i sve više izolovali - ne zbog njenih postupaka, već zbog mahinacija obmanjujućeg Zapada", rekao je Pajfer.