Pišu: Sibirske realnosti RSE-a
Andrej Epov prevozi putnike do malog sibirskog sela Bukačača autobusom iz najbližeg većeg grada, regionalne prijestonice, Čite.
Smješteno duboko u tajgi, selo sa 1.200 stanovnika u Zabajkalskom Kraju na ruskom Dalekom istoku teško je dostupno a još je, kažu mještani, teže mjesto za život. Ruski rat protiv Ukrajine, koji je predsjednik Vladimir Putin pokrenuo u februaru i koji bjesni bez kraja na vidiku, samo je pogoršao probleme stanovnicima Bukačače, piše redakcija Radija Slobodna Evropa (RSE) na engleskom jeziku.
Značajan procenat vojno sposobnih muškaraca u selu je priključen vojsci prilikom mobilizacije Kremlja koju je Putin najavio u septembru. Među njima je, tvrde mještani, čovjek koji je vodio lokalnu pekaru i drugi koji dostavlja vodu starijim stanovnicima.
"Vlasti su zaboravile na Bukačaču. Sjetili su se toga tek sada, tokom mobilizacije", kaže Epov u pauzi između telefonskih poziva ljudi koji žele da rezervišu mjesto u njegovom autobusu.
Novinari Sibirskih realnosti RSE-a putovali su tamo kako bi iz prve ruke vidjeli uticaj Putinovog rata i mobilizacije na udaljena sela poput Bukačače, gdje su fabrike iz sovjetskog doba odavno zatvorene, a izgledi za karijeru mladih ljudi uglavnom leže u rudnicima uglja.
“Život u Bukačači je kao poslije rata”, kaže jedan stanovnik. "Postoji samo jedna razlika: oni će obnoviti Mariupolj, a mi smo živjeli u ruševinama i nastavićemo tako."
Epov je napravio poređenje između Bukačače i grada Mariupolja na istoku Ukrajine, koji su zauzele ruske snage nakon brutalne opsade koja je grad ostavila u ruševinama.
"Život u Bukačači je kao poslije rata", kaže Epov. "Postoji samo jedna razlika: oni će obnoviti Mariupolj, a mi smo živjeli u ruševinama i nastavićemo tako."
'Odvedeni su'
U sedmicama nakon Putinove vojne mobilizacije, iz Bukačače su se pojavile vijesti da je mještanin koji je isporučivao vodu stanovnicima sela angažovan za ruski rat protiv Ukrajine.
To je potvrdio lokalni zvaničnik Viktor Nadeljajev, koji je za portal Chita.ru rekao da su "vozači koje smo imali odvedeni" u mobilizaciji.
Nakon toga mnogi stariji ljudi u Bukačači, poput Natalije, primorani su da sami vuku kante vode iz bunara, pješice po nekoliko kilometara do kuće.
"Zima je, a nemamo čistače ulica, pa je ledeno. Nije lako vući kante", kaže Natalija, koja je govorila pod uslovom da se koristi samo njeno ime.
Stariji stanovnik Bukačače nosi kantu vode kući.
Kazala je da su mještani pokušali da nađu zamjenu, ali da su se ispostavili da su kandidati bili ili alkoholičari ili kolege penzioneri.
"Možete pregovarati s privatnim licima i oni će donijeti vodu – za 150 rubalja (2,50 dolara) po barelu. Ali odakle nam toliki novac?", ističe Natalija, koja je prije odlaska u penziju radila u lokalnoj trgovini.
Ona nema pozitivan stav o protestima ili postavljanju zahtjeva da se voda isporuči kućama, nazivajući takvo protivljenje javnosti uglavnom besmislenim i "zastrašujućim".
Natalija kaže da njena kćerka i unuk žive u gradu Černiševsku, oko 50 kilometara južno od Bukačače, i da se plaše da će on biti poslan da se bori u Ukrajini.
"Dvojica njegovih školskih kolega su poginuli u Ukrajini. Jedan je nedavno sahranjen. Bio je regrut", kazala je.
RSE je putovao kako bi iz prve ruke vidio uticaj Putinovog rata i mobilizacije na udaljena sela poput Bukačače.
Za razliku od muškaraca iz Rusije koji su uključeni u mobilizaciju Kremlja, ruske vlasti su se obavezale da neće slati nove regrute da se bore u Ukrajini.
Kada je novinar spomenuo to obećanje Nataliji, ona je odgovorila: "To su samo riječi. U praksi, oni ih šalju".
Nakon Putinove mobilizacije, u Bukačači su ostale žene i penzioneri poput Natalije.
Još jedna mještanka, Irina, kaže da je njezin 27-godišnji sin Gera iskopavao ugalj kad je dobio poziv za regrutaciju.
"Kao i svi ostali, odveden je od kuće. Ukrcan u autobus i odvezen", rekla je Irina, koja je također navela samo svoje ime.
Irina kaže da se njen sin sada nalazi u južnom ruskom gradu Rostovu na Donu, gdje "transportuje opremu" na drugu stranu ukrajinske granice udaljenu oko 200 kilometara.
“Bio je neutralan prema temi rata, ali kad sam mu predložila da se pokuša spasiti od mobilizacije, odbio je", kaže Irina. "Rekao je da će se boriti ako domovina pozove. Nisam više pokušavala da ga ubijedim."
'Vidite koliko smo patriotski nastrojeni?'
Proratni grafiti, latinična slova 'Z' i 'V' koje su lojalisti Kremlja usvojili kao patriotske simbole ruske invazije na Ukrajinu, ispisani su na stanici školskog autobusa u Bukačači.
"Vidite koliko smo patriotski nastrojeni?", rekla je kroz smijeh Galina, mještanka koja je također govorila pod uslovom da se koristi samo njeno ime. "A niko ne spominje činjenicu da se stanica ne koristi više od godinu dana. Ranije je bila namijenjena za školski autobus. Sada nemamo vozača."
Proratni grafiti na stanici školskog autobusa u Bukačači.
Oko 200 učenika upisano je u lokalnu školu u Bukačači. Učiteljica istorije Jelena Gritsko kaže da među maturantima škole ima mnogo talentovanih učenika koji osvajaju nagrade na raznim takmičenjima.
Međutim, škola pati od akutnog nedostatka finansijskih sredstava i resursa, tvrdi Gritsko.
"Naš profesor fizičkog vaspitanja kupuje lopte o svom trošku... Većina računara je zastarjela i ne radi... I što je najvažnije, nemamo internet. U selu gotovo da i nema mobilne komunikacije, a interneta ima samo noću – i to ne uvijek", kaže ona.
Nedostatak pouzdanog interneta otežava ispunjavanje obaveznog nastavnog plana i programa, kaže Gritsko, ističući da to uključuje nove zahtjeve o tome kako podučavati o ratu u Ukrajini, koji Kremlj eufemistički naziva "specijalnom vojnom operacijom".
Polovina računara u školi u Bukačači ne radi.
"Morate da radite u skladu s posebnim priručnicima koji se preuzimaju na sedmičnoj osnovi. Ovo su igre, planovi lekcija. Ponekad ih možete preuzeti, nekada ne", rekla je.
Gritsko kaže da je oko 20-tak učenika te škole bilo angažovano za rat protiv Ukrajine, od kojih se devetero u međuvremenu vratilo.
'Selo neće imati hljeba'
Među onima koji se nisu vratili iz rata u Ukrajini je i vlasnik privatne pekare u Bukačači, na mjestu gdje je 1990-ih izgorjela državna pekara čije ruševine nikad nisu očišćene.
Prije nekoliko godina Vladislav Akhmadulin preuzeo je pekaru od svoje majke Tatjane Ahmaduline i oca koji su je otvorili prije dvije decenije.
"Pekarstvo je moj životni posao", kaže Ahmadulina. "Ali uskoro ću možda morati da zatvorim pekaru. Istina, tada će selo ostati bez hljeba. I već mi je fizički teško, a ne zna se hoće li se moj sin vratiti iz Ukrajine."
Ako se ova pekara u privatnom vlasništvu zatvori, selo bi moglo ostati bez svježeg hljeba.
Ahmadulina kaže da je njen sin mobilisan krajem septembra, nakon što je primio poziv u trenutku kada je dostavljao brašno u pekaru iz Černiševska.
"Tražio je dopuštenje da donese tovar brašna u selo. Odbili su. Morali smo sami pronaći vozača i iznijeti brašno odatle", ispričala je Ahmadulina.
Kaže kako je njen sin, koji je prethodno služio vojsku, smatrao da mu je dužnost da se prijavi.
"Po mom mišljenju, to nije dužnost nego strah od toga kako će vas komšije gledati ako odbijete", rekla je Ahmadulina. "Sada stvarno žalim što sam ga poslušala. Nisam trebala. Ipak, pokušat ću ga vratiti. Pisat ću tužilaštvu. Plašim se, naravno. Plašim se za svog sina."
Kaže da je njen sin o svom trošku kupio zalihe za svoju službu, "čak i rezervne dijelove za oklopni transporter!"
"Rekao je da im tamo ne daju ništa što je u vladinoj nadležnosti", kazala je Ahmadulina.
'Pretvaraju se kao da nas ni ne čuju'
Nadežda i Nikolaj Ogarkov rođeni su u Bukačači, a upoznali su se u sada zatvorenoj fabrici metalne galanterije i od tada su zajedno.
"Krajem oktobra proslavili smo 50 godina zajedničkog života", ističe Nadežda.
Kažu da je njihov 24-godišnji unuk, Aleksandar Ogarkov, radio u lokalnoj rudarskoj firmi do prošlog ljeta, ali da je posao išao "vrlo loše", što ga je nagnalo da ode u Vladivostok, gdje je odslužio vojni rok.
"Tamo je mobilisan", rekao je Nikolaj. "Nikad nam ništa nije rekao o tome. Zvao je jednom i rekao da ga vode u Ukrajinu. Proveo je sedam dana na obukama i to je bilo to. On je u ratu već mjesec dana."
Sada zatvorena fabrika metalne galanterije u Bukačači.
Dok par razgovara s novinarom, Nikolaj ubacuje ugalj u peć.
"Znate li što se dogodilo s ugljem?" - pita Nadežda. "Porodice mobilisanih muškaraca dobijaju drva ili ugalj. Nama je rečeno da nemamo pravo ni na šta, da nemamo pravo na pomoć vlasti. Jer, vidite, Aleksandra je mobilisala vojna kancelarija u Vladivostoku. Rekli smo upravi: ‘Ali on je prijavljen u Bukačači.’ A oni se prave kao da nas ni ne čuju."
'Umiremo kao muhe'
U Bukačači postoje dva groblja. Andrej, lokalni penzioner, obilazi jedno od njih koje je duboko u šumi i na kojem se nalazi spomenik japanskim vojnicima koji su ondje pokopani.
Prije otprilike dvije decenije, prisjeća se Andrej, potomci tih japanskih vojnika došli su na to područje kako bi vratili ostatke svojih predaka.
"Iskopali smo ostatke, a Japanci su ih odnijeli kući. Tada smo za svoj rad bili plaćeni dolarima", rekao je Andrej.
Drugo groblje u Bukačači brzo se punilo, kako kaže, čak i prije nego što je Putin pokrenuo svoju ničim izazvanu invaziju na Ukrajinu u februaru.
"Zbog vađenja uglja u našem kraju, mjesto nije, da tako kažemo, za život. Mi umiremo kao muhe i bez rata", kazao je Andrej. "A uskoro ćemo morati da pokopamo mlade ljude - one koje će donijeti iz Ukrajine. Vidite, već su pripremili parcelu za nove ukope.”
Andrej pokazuje prema snijegom prekrivenom groblju.
"Rekli su da će, ako ne bude dovoljno prostora, izdvojiti više."