Oslobođeni ruski aktivista za ljudska prava govori o životu u zatvoru

Oleg Orlov, oslobođeni ruski aktivista

Veteran borbe za ljudska prava u Rusiji, Oleg Orlov rekao je da se još nije prilagodio na slobodu nakon što je oslobođen prošle sedmice iz ruskog zatvora u najvećoj razmjeni zatvorenika Rusije i Zapada od Hladnog rata.

Orlov, jedan od najiskusnijih i uvaženih aktivista za ljudska prava rekao je Radiju Slobodna Evropa (RSE) da je davao intevju za intervjuom nakon oslobađanja 1. avgusta i dolaska u Njemačku i da nije imao vremena da razmisli o svemu što se desilo.

"Proveo sam cijeli dan pričajući, pričajući, pričajući, ali, naravno, samo hodanje ulicom je sreća."

Pročitajte i ovo: Ko su razmijenjeni zatvorenici?

Orlov je bio jedan od 16 ljudi koji su oslobođeni u istorijskoj razmjeni u kojoj je takođe osmoro Rusa vraćeno u svoju domovinu. On je za RSE govorio iz Berlina, gdje sada živi u egzilu i navikava se na život koji je potpuno drugačiji od svega što je mislio da će biti.

Kada je zamišljao svoju slobodu, to je uvijek bilo negdje u Rusiji, gdje je zamišljao sebe kako ide na jezero ili neko drugo omiljeno mjesto u prirodi, bere gljive ili leži na svojoj dači i gleda u nebo.

"To je bila moja ideja slobode", rekao je on, još uvijek zamišljajući da će jednog dana otići na jezera Karelije, na sjeverozapadu Rusije, gdje će gledati zalazak sunca.

Rekao je da su on i zatvorenik Aleksej Malerevski, koga je identifikovao kao političkog zatvorenika, imali nekoliko razgovora u zatvorskoj ćeliji o mogućnosti razmjene zatvorenika. Znali su za pozive na razmjenu zatvorenika, ali su sumnjali da će se to ikada dogoditi.

"Da, zato, naravno, niko zaista nije vjerovao u razmjenu", rekao je Orlov, koji je u februaru osuđen za višestruko diskreditovanje ruske vojske i 30 mjeseci zatvora, što je presuda koja je potvrđena u julu.

Ispričao je kako je odbio da potpiše peticiju kojom se traži pomilovanje od ruskog predsjednika Vladimira Putina, a koja mu je predstavljena neposredno prije puštanja na slobodu, rekavši da je to za njega "interno traumatično", jer vjeruje da je odbijanjem da potpiše definitivno zatvorio vrata svog oslobađanja.

On je objasnio da je, kada je zatvorski službenik pitao da li je siguran da neće potpisati zahtjev za pomilovanje, rekao da jeste, i da vjeruje da to znači da će morati da odsluži cijelu kaznu.

Upitan šta mu je nedostajalo dok je bio u zatvoru, rekao je da je "veliki nedostatak kretanja" i da je sve bezbojno osim sive i braon boje. Dodao je da je hrana mogla biti "toliko neukusna, jednolična, a ponekad, očigledno, pripremljena sa lošim uljem, da je izazvala želudac".

Rekao je da je u dobrim odnosima sa zatvorenicima i da je to smatrao srećom. Bili su "veoma različiti ljudi", ali on je sa njima mogao da nađe zajednički jezik i uvijek je bilo moguće razgovarati o nečemu ili igrati društvene igre.

Iako se često postupalo okutno i grubo prema zatvorenicima, to nije bila namjerna okrutnost usmjerena prema zatvorenicima, rekao je on. To je bila tradicionalna "okrutnost koju je diktirao sam sistem".

Sistem nije usmjeren na humano postupanje, a još manje na korekciju, rekao je on. To je korektivni sistem, ali "tu nema korekcije".