Ed Džozef (Ed Joseph), američki analitičar s dugim iskustvom na Balkanu, u izvještaju za američki Institut za mir – u kojem se zalaže za ubrzani prijem Bosne i Hercegovine u NATO – napisao je kako mu je i premijer Republike Srpske Milorad Dodik rekao kako je u razgovoru s američkim potpredsjednikom Bajdenom (Biden) u Sarajevu izjavio da bi “već danas” potpisao pristupanje tom vojnom savezu. Kad je s prošlonedjeljnog zasjedanja ministara spoljnih poslova NATO-a došla vijest kako Bosni i Hercegovini za sada neće biti ponuđen Akcioni plan za članstvo dok ne ispuni potrebne uslove Dodik je izjavio kako je “NATO sam sebi zatvorio vrata u BiH”.
To reagovanje pokazuje kako je i spremnost da se “već danas” prihvati članstvo u savezu bila zasnovana na dubokom nerazumijevanju jedne ključne činjenice u vezi s pristupanjem NATO-u: to nije nikakva nagrada ili privilegija već i sasvim ozbiljna međunarodna obaveza. U godinama proširenja saveza sa početnih 12 na današnjih 28 država članica uvijek se vodilo računa o tome da novoprimljene članice imaju ustavni i vojni kapacitet da doprinose ostvarivanju misije saveza. Dodik je 7. maja ove godine već demonstrirao ozbiljan nesporazum u vezi s jednom od ključnih pretpostavki članstva u NATO-u kad je izjavio kako srpski pripadnici bosanskohercegovačkog kontingenta uključenog u vježbe u okviru NATO-ovog Partnerstva za mir u Gruziji treba da ostanu kod kuće: entitetski premijer, naime, nema nikakvu ustavnu ulogu u lancu komandovanja oružanim snagama kao isključivoj nadležnosti države.
U Vašingtonu ima uticajnih glasova u prilog ubrzanom pridruženju Bosne i Hercegovine NATO-u, uključujući i predsjedavajućeg senatskog Komiteta za međunarodne odnose, bivšeg predsjedničkog kandidata Džona Kerija (John Kerry), koji kaže kako primjer uspješne reforme odbrane u kojoj je pod vodstvom NATO-a ostvarena integracija vojnih snaga može služiti kao model za “izgradnju efektivnih državnih institucija i pouzdano partnerstvo s NATO-om”. Kerijeva inicijativa za ubrzano stvaranje uslova za prijem Bosne i Hercegovine – pored ostalih kandidatkinja – izazvala je i zabrinutost bar jednog člana njegovog komiteta, republikanskog senatora iz Tenesija Boba Korkera (Corker), kako se u savez sve češće primaju uglavnom “korisnici usluga bezbjednosti” nespremni za puno članstvo i doprinos strateškim ciljevima saveza. Upravo tom temom – strategijom u novim i promijenjenim međunarodnim okolnostima – bavi se autoritativna radna grupa kojom predsjedava bivši državni sekretar Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright), koja za sebe kaže da je “kći Praga koja živi u Americi”, i koja ima životna iskustva s oba kraja istorijske uloge NATO-a koji je decenijama “Zapadu garantovao bebzjednost a Istoku nudio nadu”. Ona kaže kako je Balkan “nedostajući komadić slagalice za Evropu cijelu i slobodnu”. Na direktno pitanje jednog od senatora mora li prvo biti ustavna reforma pa onda prijem ili može prijem sada a reforma poslije, Olbrajtova je odgovorila: “Članstvo bi učvrstilo bezbjednost, svi se slažu da bi bilo korisno, ali u Bosni i Hercegovini je problem funkcionalna vlast”.
Na toj tački – funkcionalne vlasti – spotiču se i sva nastojanja za približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji: i NATO i EU kao članice i partnere mogu imati samo države, a ne i niže nivoe njihovog teritorijalnog organizovanja, i ne mogu prihvatiti da se u članstvo unosi i prtljag unutrašnjih neslaganja i sukobljavanja.
Zagovornici ubrzanog pridruženja Bosne i Hercegovine u Vašingtonu kažu kako bi stavljanje na sto konkretne ponude za članstvo u NATO-u potaklo i postizanje unutrašnje saglasnosti o promjenama neophodnim za funkcionalnost bosanske države. Oni se pozivaju i na izjavu bosanskohercegovačkog sagovornika koji im je rekao kako bi članstvo u NATO-u “uklonilo strah (od buduće obnove sukoba) iz bosanske jednačine”.
Njihova je procjena da bi u ispunjavanju uslova za članstvo u savezu morali ponešto da izgube, ali bi mnogo i dobili, nosioci obiju krajnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni: zagovornici opstanka Republike Srpske sve do mahanja idejom referenduma o njenoj nezavisnosti dobili bi garantije opstanka entiteta u zamjenu za pristanak na uspostavu funkcionalne države a zagovornici ukidanja entiteta morali bi se pomiriti sa stalnošću postojanja Republike Srpske ali bi dobili garantije stalnosti Bosne i Hercegovine osposobljenje za samostalno funkcionisanje u širem euroatlantskom kontekstu.
Alternativa nije nimalo privlačna: trajna nefunkcionalnost praćena produbljivanjem napetosti i ekonomske zaostalosti.
Ideja kako bi se NATO uslovljavanjem prijema Bosne i Hercegovine njenom funkcionalnošću kao države nekako mogao “sam isključiti” počiva na nerazumijevanju da se i za NATO, kao i za Evropsku Uniju, mora kvalifikovati ispunjavanjem uslova za članstvo. Za takvo šta ne postoje nikakvi unaprijed dati rokovi, jer bilo bi prirodnije da se žuri kandidatkinjama za prijem, ali strani posrednici su pokušali – i još pokušavaju – da potaknu postizanje domaće saglasnosti do proljeća znajući iz iskustva iz deset prethodnih bosanskih izbornih ciklusa da s približavanjem izbora dolazi vrijeme nadvikivanja o “ugroženosti” i “odbrani nacionalnih interesa” kad više nema uslova za neophodne kompromise na euroatlantskom putu.
To reagovanje pokazuje kako je i spremnost da se “već danas” prihvati članstvo u savezu bila zasnovana na dubokom nerazumijevanju jedne ključne činjenice u vezi s pristupanjem NATO-u: to nije nikakva nagrada ili privilegija već i sasvim ozbiljna međunarodna obaveza. U godinama proširenja saveza sa početnih 12 na današnjih 28 država članica uvijek se vodilo računa o tome da novoprimljene članice imaju ustavni i vojni kapacitet da doprinose ostvarivanju misije saveza. Dodik je 7. maja ove godine već demonstrirao ozbiljan nesporazum u vezi s jednom od ključnih pretpostavki članstva u NATO-u kad je izjavio kako srpski pripadnici bosanskohercegovačkog kontingenta uključenog u vježbe u okviru NATO-ovog Partnerstva za mir u Gruziji treba da ostanu kod kuće: entitetski premijer, naime, nema nikakvu ustavnu ulogu u lancu komandovanja oružanim snagama kao isključivoj nadležnosti države.
U Vašingtonu ima uticajnih glasova u prilog ubrzanom pridruženju Bosne i Hercegovine NATO-u, uključujući i predsjedavajućeg senatskog Komiteta za međunarodne odnose, bivšeg predsjedničkog kandidata Džona Kerija (John Kerry), koji kaže kako primjer uspješne reforme odbrane u kojoj je pod vodstvom NATO-a ostvarena integracija vojnih snaga može služiti kao model za “izgradnju efektivnih državnih institucija i pouzdano partnerstvo s NATO-om”. Kerijeva inicijativa za ubrzano stvaranje uslova za prijem Bosne i Hercegovine – pored ostalih kandidatkinja – izazvala je i zabrinutost bar jednog člana njegovog komiteta, republikanskog senatora iz Tenesija Boba Korkera (Corker), kako se u savez sve češće primaju uglavnom “korisnici usluga bezbjednosti” nespremni za puno članstvo i doprinos strateškim ciljevima saveza. Upravo tom temom – strategijom u novim i promijenjenim međunarodnim okolnostima – bavi se autoritativna radna grupa kojom predsjedava bivši državni sekretar Madlejn Olbrajt (Madeleine Albright), koja za sebe kaže da je “kći Praga koja živi u Americi”, i koja ima životna iskustva s oba kraja istorijske uloge NATO-a koji je decenijama “Zapadu garantovao bebzjednost a Istoku nudio nadu”. Ona kaže kako je Balkan “nedostajući komadić slagalice za Evropu cijelu i slobodnu”. Na direktno pitanje jednog od senatora mora li prvo biti ustavna reforma pa onda prijem ili može prijem sada a reforma poslije, Olbrajtova je odgovorila: “Članstvo bi učvrstilo bezbjednost, svi se slažu da bi bilo korisno, ali u Bosni i Hercegovini je problem funkcionalna vlast”.
Na toj tački – funkcionalne vlasti – spotiču se i sva nastojanja za približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj Uniji: i NATO i EU kao članice i partnere mogu imati samo države, a ne i niže nivoe njihovog teritorijalnog organizovanja, i ne mogu prihvatiti da se u članstvo unosi i prtljag unutrašnjih neslaganja i sukobljavanja.
Zagovornici ubrzanog pridruženja Bosne i Hercegovine u Vašingtonu kažu kako bi stavljanje na sto konkretne ponude za članstvo u NATO-u potaklo i postizanje unutrašnje saglasnosti o promjenama neophodnim za funkcionalnost bosanske države. Oni se pozivaju i na izjavu bosanskohercegovačkog sagovornika koji im je rekao kako bi članstvo u NATO-u “uklonilo strah (od buduće obnove sukoba) iz bosanske jednačine”.
Njihova je procjena da bi u ispunjavanju uslova za članstvo u savezu morali ponešto da izgube, ali bi mnogo i dobili, nosioci obiju krajnosti na bosanskohercegovačkoj političkoj sceni: zagovornici opstanka Republike Srpske sve do mahanja idejom referenduma o njenoj nezavisnosti dobili bi garantije opstanka entiteta u zamjenu za pristanak na uspostavu funkcionalne države a zagovornici ukidanja entiteta morali bi se pomiriti sa stalnošću postojanja Republike Srpske ali bi dobili garantije stalnosti Bosne i Hercegovine osposobljenje za samostalno funkcionisanje u širem euroatlantskom kontekstu.
Alternativa nije nimalo privlačna: trajna nefunkcionalnost praćena produbljivanjem napetosti i ekonomske zaostalosti.
Ideja kako bi se NATO uslovljavanjem prijema Bosne i Hercegovine njenom funkcionalnošću kao države nekako mogao “sam isključiti” počiva na nerazumijevanju da se i za NATO, kao i za Evropsku Uniju, mora kvalifikovati ispunjavanjem uslova za članstvo. Za takvo šta ne postoje nikakvi unaprijed dati rokovi, jer bilo bi prirodnije da se žuri kandidatkinjama za prijem, ali strani posrednici su pokušali – i još pokušavaju – da potaknu postizanje domaće saglasnosti do proljeća znajući iz iskustva iz deset prethodnih bosanskih izbornih ciklusa da s približavanjem izbora dolazi vrijeme nadvikivanja o “ugroženosti” i “odbrani nacionalnih interesa” kad više nema uslova za neophodne kompromise na euroatlantskom putu.