U zimu 1977. Livia Chereches snimila je fotografije posljedica jednog od najgorih potresa u doba moderne Europe. Zatim su povijesni dijapozitivi u boji stajali u njezinom ormaru gotovo pola stoljeća.
Ova fotografija teško oštećenog stambenog bloka u središtu Bukurešta snimljena je 6. marta 1977., dva dana nakon što je potres razorio veći dio Rumunjske.
Rumunjski vojnik stoji u blizini računalnog centra Ministarstva prometa u Bukureštu.
Deseci tisuća zgrada uništeni su, a 1.578 ljudi je poginulo u Rumunjskoj tijekom katastrofe 1977. godine. Dodatno, više od 100 ljudi poginulo je u susjednoj Bugarskoj.
Središte potresa bilo je u planinskom području sjeverno od Bukurešta, ali je rumunjska prijestolnica ozbiljno oštećena.
Livia Chereches na fotografiji iz osamdesetih godina.
Livia Chereches snimila je sve ove fotografije dva dana nakon katastrofe, a zatim ih sljedećih 45 godina rijetko kome pokazivala. U kolovozu 2022. ponudila je rijetke dijapozitive u boji Azopanu, rumunjskom arhivu fotografija koji vode volonteri.
Edgar Szocs, jedan od osnivača Azopana, objavio je slike na Facebook stranici arhive 30. kolovoza. Kaže da su slike pogodile živu ranu jer je "potres još uvijek živ u sjećanju cijelog rumunjskog društva".
Chereches sada ima 72 godine, ali njezino sjećanje na potres i način na koji su te fotografije snimljene ostaje živo.
Šteta na palači Ploiesti
Chereches se kasno 4. ožujka 1977. opuštala gledajući televiziju, kada se desio potres. U 21.22 sati primjetila je da se "u kutu stana zid razdvaja na dva dijela", sjetila se tog dana u telefonskom razgovoru za Radio Slobodna Europa (RSE).
Dok je potres bio u tijeku Chereches je požurila na svoj balkon na šestom katu u zapadnom predgrađu Bukurešta, Drumul Taberei, kako bi vidjela nadrealni pogled.
"Bilo je čudno svjetlo, a ti veliki stambeni blokovi su se njihali", kaže ona. Na trenutak je mlada žena pomislila da je njezin život gotov.
Mnoštvo ljudi na ulici u blizini teško oštećene stambene zgrade u središtu Bukurešta.
Chereches je tada krenula u akciju, zgrabila ruksak koji je spakirala za vikend planinarenje i izvukla svoju jako uspaničenu kolegicu Adinu iz stana.
"Lift je bio otvoren ispred nas, ali nisam joj dopustlila da uđe", kaže Chereches. "Samo zato što sam iz iskustva znalao da sam brža od dizala."
Oštećena zgrada u Bukureštu koja je kasnije srušena.
Na ulici, Chereches se prisjeća gomile ljudi koji su stajali u svojim pidžamama u mraku.
"Pa zamislite, nema svjetla, nema struje, tišina", kaže ona. "Sve je stalo i u tom trenutku si izgubljen. Ne znaš je li cijeli svijet nestao i samo ti živiš ili se ovo dogodilo samo tebi, tvom susjedstvu. Ništa nismo znali. bilo vrlo, vrlo čudno."
Slušajući Radio Slobodna Europa na prijenosnom radio aparatu nepoznatog čovjeka, kaže ona, ljudi su ubrzo saznali da se radi o potresu, da ima mrtvih i da je većina štete načinjena u Bukureštu.
Radnici uklanjaju ruševine uništene zgrade u središtu Bukurešta.
Trenutni poriv bio je pronaći "nekoga koga poznajete, da budete blizu njih. Željeli ste bilo kakvu zaštitu", kaže Chereches.
Dok su hodali gradom prema kući Adininih roditelja, približile su se Gradskoj vijećnici u Bukureštu, kojom je tada upravljao vladajući komunistički režim.
"U Gradskoj vijećnici je bilo svjetla, možda iz generatora, a vojnici su dolazili i odlazili. Bilo je jako užurbano", sjeća se ona i kaže kako je htjela ući i tražiti informacije ali je nisu pustili.
Zatim su iza sljedećeg ugla svjedočile prvim prizorima tragedije.
Mnoštvo ljudi na mjestu nekih od srušenih zgrada.
"Vidjela sam tada ono što je ostala najgora uspomena koju sam pokušala zaboraviti. Bila je to stara, visoka zgrada, koja je gorjela. Potpuno se srušila. Već je bilo ljudi koji su iznosili mrtva tijela. Smrad je bio užasan. I još uvijek nije bilo organizirane pomoći", kaže. "Bilo je to nešto što su na odmah organizovali 'obični' ljudi. Ne znam tko. Vidjela sam samo da vade tijela iz ruševine."
Oštećena sinagoga koja je kasnije srušena.
Nevjerojatno, kada je su njih dvije stigle do kuće Adininih roditelja, rođaci su bili ponovno zaspali. Chereches vjeruje da je nonšalantni odgovor Adininih roditelja možda bio primjer instinkta za preživljavanje koji je neophodan u komunističkim zemljama gdje ako su vas vlasti iz nekog razloga uzele pod prismotru to vam može preokrenuti živote.
"Mislim da [Adinina majka] nije željela da bude viđena, nije željela dizati galamu. Nikada nisi znao koje je ponašanje dobro, a što loše. Bilo je bolje da te se ne primijeti."
Prodaja naranči. Piše "Naranče, vrlo slatke. 13 leja po kilogramu."
Sljedećeg dana, kaže, Chereches tragedija je naglo promijenila društvo.
"Na ulici su svi bili jako uslužni i ljubazni, kakve nikad nisam vidjela. Ljudi su bili spremni pomoći, spremni utješiti, pitati treba li nešto."
Ujutro nakon potresa poslastice koje su obično rezervirane za one s dobrim vezama bile su dostupne svima.
"Tog jutra, sjećam se da su trgovci otvarali i stavljali na police skrivene stvari. U to vrijeme bilo je rijetkosti koje niste mogli nabaviti, poput naranči, limuna, mineralne vode. Sada je sve bilo izloženo. Sve ste mogli kupiti."
Srušeni računalni centar Ministarstva prometa.
Dva dana nakon potresa, 6. ožujka, Cherechesin dečko vratio se s izleta u planine s njezinim fotoaparatom. Fotograf amater je tek tada mogao prošetati gradom i dokumentirati posljedice katastrofe, doduše iz daljine. Do tada su vlasti u potpunosti blokirale mnoge ulice u kojima je šteta bila najveća.
Kad se osvrne na fotografije, Chereches kaže: "Da budem iskrena, pomalo sam ponosna na sebe zbog toga koliko sam bila mirna i kako sam se ponašala."