U Bosni i Hercegovini ponovo je aktuelizovano pitanje uvođenja kanala na hrvatskom jeziku u okviru javne radio-televizije.
Klub hrvatskog naroda u Domu naroda Parlamenta BiH i Hrvatski intelektualni zbor ponovo su pokrenuli pitanje izmjena Zakona o Javnom radiotelevizijskom sistemu BiH, odnosno osnivanju kanala na hrvatskom jeziku. Ovaj zakon usvojen je 2004. godine, ali bez glasova hrvatskih poslanika i delegata u Parlamentu BiH i ministara u bh. vladi. Od tada neprekidno ne prestaju zahtjevi hrvatskih političara da se u oskviru postojećeg RTV servisa pokrene kanal na hrvatskom jeziku. Zahtjev su podržali predstavnici Srba u državnom Parlamentu, dok su kategorično protiv bošnjački političari.
Politički predstavnici hrvatskog naroda ističu da se u BiH već pet godina provodi Zakon o javnom RTV sistemu koji je diskriminatoran jer Hrvati, poput druga dva konstitutivna naroda, nemaju kanal na svom jeziku. Ovaj zakon podrazumijeva postojanje tri javna servisa: državni, te dva entitetska, što za političke predstavnike Hrvata u BiH nije prihvatljivo.
Delegat u Domu naroda Parlamenta BiH Branko Zrno ističe da je pravo na jezik i informisanje na maternjem jeziku suvereno pravo jednog naroda koje aktuelni zakon ne poštuje:
„Diskriminirajući zato što ne podrazumijeva, a time ne poštuje elementarna prava i naroda i pojedinca. To je pravo na primanje informacija na jeziku koji on želi. Ako ova zemlja ustavno počiva na trojezičnoj praksi, onda je nelogično da se ta trojezična praksa u smislu prava ne provodi i u javnim emiterima. Mi ne diramo programske sheme, isključivo inzistiramo na pravu za informaciju na vlastitome jeziku.“
Profesor Sveučilišta u Mostaru Božo Žepić naglašava da je pravo na informisanje bitna pretpostavka demokratije, pa i sredstvo zaštite identiteta hrvatskog naroda. Međutim, to pravo Hrvati u BiH ne mogu sami ostvariti, nego im je potrebna pomoć drugih, napominje Žepić:
„Nažalost, takav je važeći zakon u javnom RTVsustavu BiH - ko ima entitet, ima i televiziju, i pravo na informiranje. On određuje redakcije, one određuju TV programe i njihove sadržaje, a u njima je različito zastupljeno korištenje njegova prava na vlastiti jezik. Pa tako slušamo emisije ’Govorimo srpskim’, ’Govorimo bosanski’, ali ne i one s nazivom ’Govorimo hrvatski’. Uz to, kadrovska zastupljenost u strukturi zaposlenih je izrazito negativna na štetu hrvatskog naroda.“
Ministar prometa i komunikacija BiH Rudo Vidović podsjetio je da je na osnovu parlamentarnih zaključaka iz prošle godine formirana posebna radna grupa Savjeta ministara BiH koja intenzivno radi na pripremama prijedloga izmjena postojećeg zakona:
„Tehnička moguća rješenja se mogu pronaći u budućem procesu digitalizacije. Naravno, zakonska rješenja i izmjene zakona ovise o političkoj volji predstavnika drugih naroda koji sjede u Vijeću ministara i u domovima. Ja čvrsto vjerujem da bi ovo što se bude tehnički pripremilo trebalo dobiti potporu i u Vijeću ministara i u domovima. Na taj način bi se zakonom omogućila izrada novog kanala na hrvatskom jeziku, ne osporavajući da to sutra bude stvorena u tehničkom smislu mogućnost i za, recimo, nacionalne manjine.“
Ovaj prijedlog zakona podržali su delegati iz srpskog naroda u državnom Parlamentu.
Protiv uspostave nacionalnog kanala od samog početka su bošnjački političari, koji ističu da je to put ka daljoj dezintegracije države BiH. Hazim Rančić, delegat Doma naroda Parlamenta BiH:
„Ovo je rušenje postojećeg sistema i servisa i rušenje postojećih emitera. Dakle, ja mogu postaviti pitanje njihove dosljednosti: da li sebe smatraju konstitutivnim na cijelom prostoru BiH, odnosno u sva tri emitera? Za mene je to nesporno. I zašto nisu tražili uspostavu nacionalnog kanala na sva tri emitera - i na BHTV i na FTV i na TVRS?“
Pitanje uvođenja kanala na hrvatskom jeziku u okviru javog RTV sistema u BiH je uvijek i političko i medijsko, podsjeća medijski ekspert iz Sarajeva Zoran Udovičić. On smatra da postoji puno profesionalnih razloga da se u BiH ne prave ekskluzivno nacionalni kanali, ali da sveprisutni politički zahtjev treba pažljivo ispitati i na kraju i riješiti:
„Ne može se ignorisati jedna situacija u kojoj se to stalno postavlja i stalno odgovarati da to nije podobno, da to nije dejtonski ili da je to antibosansko. Ja mislim da se mora odgovoriti medijskim načinom. Javni servis RTV je dužan da postigne ono što se u ovom zahtjevu ističe, a to je da jezik bude zaista ravnopravan, da kulture i tradicije svih naroda budu ravnomjerno prisutne.“
Pomoć je zatražena i od visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka, koji je zamoljen za iskoristi svoj autoritet i pomogne u izmjeni postojećeg Zakona o javnim emiterima u BiH.
Politički predstavnici hrvatskog naroda ističu da se u BiH već pet godina provodi Zakon o javnom RTV sistemu koji je diskriminatoran jer Hrvati, poput druga dva konstitutivna naroda, nemaju kanal na svom jeziku. Ovaj zakon podrazumijeva postojanje tri javna servisa: državni, te dva entitetska, što za političke predstavnike Hrvata u BiH nije prihvatljivo.
Delegat u Domu naroda Parlamenta BiH Branko Zrno ističe da je pravo na jezik i informisanje na maternjem jeziku suvereno pravo jednog naroda koje aktuelni zakon ne poštuje:
„Diskriminirajući zato što ne podrazumijeva, a time ne poštuje elementarna prava i naroda i pojedinca. To je pravo na primanje informacija na jeziku koji on želi. Ako ova zemlja ustavno počiva na trojezičnoj praksi, onda je nelogično da se ta trojezična praksa u smislu prava ne provodi i u javnim emiterima. Mi ne diramo programske sheme, isključivo inzistiramo na pravu za informaciju na vlastitome jeziku.“
Profesor Sveučilišta u Mostaru Božo Žepić naglašava da je pravo na informisanje bitna pretpostavka demokratije, pa i sredstvo zaštite identiteta hrvatskog naroda. Međutim, to pravo Hrvati u BiH ne mogu sami ostvariti, nego im je potrebna pomoć drugih, napominje Žepić:
„Nažalost, takav je važeći zakon u javnom RTVsustavu BiH - ko ima entitet, ima i televiziju, i pravo na informiranje. On određuje redakcije, one određuju TV programe i njihove sadržaje, a u njima je različito zastupljeno korištenje njegova prava na vlastiti jezik. Pa tako slušamo emisije ’Govorimo srpskim’, ’Govorimo bosanski’, ali ne i one s nazivom ’Govorimo hrvatski’. Uz to, kadrovska zastupljenost u strukturi zaposlenih je izrazito negativna na štetu hrvatskog naroda.“
Ministar prometa i komunikacija BiH Rudo Vidović podsjetio je da je na osnovu parlamentarnih zaključaka iz prošle godine formirana posebna radna grupa Savjeta ministara BiH koja intenzivno radi na pripremama prijedloga izmjena postojećeg zakona:
„Tehnička moguća rješenja se mogu pronaći u budućem procesu digitalizacije. Naravno, zakonska rješenja i izmjene zakona ovise o političkoj volji predstavnika drugih naroda koji sjede u Vijeću ministara i u domovima. Ja čvrsto vjerujem da bi ovo što se bude tehnički pripremilo trebalo dobiti potporu i u Vijeću ministara i u domovima. Na taj način bi se zakonom omogućila izrada novog kanala na hrvatskom jeziku, ne osporavajući da to sutra bude stvorena u tehničkom smislu mogućnost i za, recimo, nacionalne manjine.“
Ovaj prijedlog zakona podržali su delegati iz srpskog naroda u državnom Parlamentu.
Protiv uspostave nacionalnog kanala od samog početka su bošnjački političari, koji ističu da je to put ka daljoj dezintegracije države BiH. Hazim Rančić, delegat Doma naroda Parlamenta BiH:
„Ovo je rušenje postojećeg sistema i servisa i rušenje postojećih emitera. Dakle, ja mogu postaviti pitanje njihove dosljednosti: da li sebe smatraju konstitutivnim na cijelom prostoru BiH, odnosno u sva tri emitera? Za mene je to nesporno. I zašto nisu tražili uspostavu nacionalnog kanala na sva tri emitera - i na BHTV i na FTV i na TVRS?“
Pitanje uvođenja kanala na hrvatskom jeziku u okviru javog RTV sistema u BiH je uvijek i političko i medijsko, podsjeća medijski ekspert iz Sarajeva Zoran Udovičić. On smatra da postoji puno profesionalnih razloga da se u BiH ne prave ekskluzivno nacionalni kanali, ali da sveprisutni politički zahtjev treba pažljivo ispitati i na kraju i riješiti:
„Ne može se ignorisati jedna situacija u kojoj se to stalno postavlja i stalno odgovarati da to nije podobno, da to nije dejtonski ili da je to antibosansko. Ja mislim da se mora odgovoriti medijskim načinom. Javni servis RTV je dužan da postigne ono što se u ovom zahtjevu ističe, a to je da jezik bude zaista ravnopravan, da kulture i tradicije svih naroda budu ravnomjerno prisutne.“
Pomoć je zatražena i od visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH Valentina Inzka, koji je zamoljen za iskoristi svoj autoritet i pomogne u izmjeni postojećeg Zakona o javnim emiterima u BiH.