Više od tri godine prošlo je od kada je Bosna i Hercegovina potpisala i ratificirala UN-ovu Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom. Na državnom i entitetskim nivoima usvojen je niz zakona o pravima i zaštiti ove populacije, međutim, u praksi malo toga je urađeno. Njihova prava još uvijek se u velikoj mjeri krše. Većina institucija i ustanova nije otklonila ni one najbanalnije, arhitektonske barijere, a pravo političkog i javnog djelovanja, te zapošljavanja još je u povoju. Ovo je generalna ocjena iz prvog državnog izvještaja o provođenju Konvencije u BiH, koji su pod pritiskom bh. vlasti potpisale 2009. godine, a ratificirale godinu kasnije.
Fizičke barijere i pristup institucijama i dalje su veliki problem osobama sa invaliditetom u BiH. Većina obrazovnih, ali i drugih institucija nema prilagođen prilaz za djecu u kolicima. Zbog toga djeca sa posebnim potrebama ili ostaju kod kuće ili su njihovi roditelji preuzeli teret školovanja.
Kako bi njegov 13-ogodišnji sin Arnes, koji je u kolicima, mogao pohađati redovno nastavu, Eldin Selimspahić je svojim sredstvima izgradio prilaz školi:
„Prva barijera – stepenice. Kako bi moje dijete imalo dobro školovanje i uslove, ja sam uložio svoj novac i obezbijedio svom djetetu prilaz školi.“
Zbog nedostatka stručnog kadra Eldin je nekoliko puta preuzeo ulogu ličnog asistenta na nastavi kako njegovo dijete ne bi zaostajalo za svojim vršnjacima:
„Došao sam u takav začaran krug da moram da izaberem ili dijete ili privatan biznis.“
Iako je proces inkluzije u bh. obrazovnim ustanovama na papirima davno počeo, djeca sa posebnim potrebama onemogućena su redovno pohađati nastavu jer ne postoje uslovi za takvo što. Predsjednik Udruženja roditelja djece oboljele od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa “Dlan” Selvedin Dedić smatra kako je ova populacija prepuštena sama sebi:
„Više se odvoji za pse lutalice nego za djecu oboljelu od cerebralne paralize. Inkluzija je samo na papiru, znači inkluzije nema nigdje u praksi.“
Nakon što ju je BiH ratificirala, UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je stupila na snagu 11. aprila 2010. Prije dvije godine napravljena je i Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom na entitetskim nivoima. Većina tih dokumenata u praksi još uvijek nije zaživjela, kaže predsjednica Vijeća za osobe sa invaliditetom pri Vijeću ministara BiH Elvira Bešlija:
„Strategija i UN Konvencija su neki alat u rukama nama, da idemo i borimo se za ona prava koja su evidentno uskraćena osobama sa invaliditetom. Svjedoci smo da smo konstantno izloženi nekoj diskriminaciji, bilo suptilnoj, ili kad krenem negdje da se plašim da li ću moći ući u neki prostor ili neću. Najdramatičnije je pitanje obrazovanja i zapošljavanja, naravno, ali tu ne treba zanemariti ni zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu i pravo na ortopedska pomagala.“
Jedan od akata koji garantuje pravo ovih osoba je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji osoba sa invaliditetom, koji je usvojen u oba entiteta. Međutim, njime nije određen pravni mehanizam koji bi natjerao poslodavca da ih zaposli. U poslijednje tri godine u Republici Srpskoj posao je dobilo 306 takvih osoba. Koordinator invalidnih organizacija ovog entiteta Zoran Dobraš ističe kako ne mogu biti zadovoljni:
„Nije došlo do nikakvih značajnijih pomaka, barem kad je riječ o RS, ali ni u Federaciji nije to na onom nivou koji mi svi očekujemo.“
Prava civilnih osoba sa invaliditetom svakodnevno se krše ističe, predsjednik Saveza invalida FBiH Zijad Arapčić. Kaže kako bh. političari ne mare za ovu populaciju stanovništva jer, smatra Arapčić, njihova jedina briga je kako što duže sačuvati ministarsku ili poslaničku fotelju:
„Četiri posto GDP-a u BiH je za socijalni sektor. U Evropi je 2,5. Znači mi imamo 1,5 više sredstava za socijalni sektor, ali dešava se da stranački lideri podijele pare onima koji glasaju za njih.“
„BiH nije napravila standardizaciju i nije harmonizirala ne samo svoje zakone nego i praksa će biti predmetom ispitivanja kod Komiteta. U kontekstu toga Komitet će državi dati preporuke, na osnovu kojih će država morati dati kasnije odgovore.“
S obzirom da se u BiH ne provode ni brojne druge preporuke ni zakoni koji se donose, teško je očekivati od bh. vlasti da poštuju i provode UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom.
Fizičke barijere i pristup institucijama i dalje su veliki problem osobama sa invaliditetom u BiH. Većina obrazovnih, ali i drugih institucija nema prilagođen prilaz za djecu u kolicima. Zbog toga djeca sa posebnim potrebama ili ostaju kod kuće ili su njihovi roditelji preuzeli teret školovanja.
Kako bi njegov 13-ogodišnji sin Arnes, koji je u kolicima, mogao pohađati redovno nastavu, Eldin Selimspahić je svojim sredstvima izgradio prilaz školi:
„Prva barijera – stepenice. Kako bi moje dijete imalo dobro školovanje i uslove, ja sam uložio svoj novac i obezbijedio svom djetetu prilaz školi.“
Zbog nedostatka stručnog kadra Eldin je nekoliko puta preuzeo ulogu ličnog asistenta na nastavi kako njegovo dijete ne bi zaostajalo za svojim vršnjacima:
„Došao sam u takav začaran krug da moram da izaberem ili dijete ili privatan biznis.“
Iako je proces inkluzije u bh. obrazovnim ustanovama na papirima davno počeo, djeca sa posebnim potrebama onemogućena su redovno pohađati nastavu jer ne postoje uslovi za takvo što. Predsjednik Udruženja roditelja djece oboljele od cerebralne paralize, mikrocefalije i hidrocefalusa “Dlan” Selvedin Dedić smatra kako je ova populacija prepuštena sama sebi:
„Više se odvoji za pse lutalice nego za djecu oboljelu od cerebralne paralize. Inkluzija je samo na papiru, znači inkluzije nema nigdje u praksi.“
Nakon što ju je BiH ratificirala, UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je stupila na snagu 11. aprila 2010. Prije dvije godine napravljena je i Strategija za izjednačavanje mogućnosti za osobe sa invaliditetom na entitetskim nivoima. Većina tih dokumenata u praksi još uvijek nije zaživjela, kaže predsjednica Vijeća za osobe sa invaliditetom pri Vijeću ministara BiH Elvira Bešlija:
„Strategija i UN Konvencija su neki alat u rukama nama, da idemo i borimo se za ona prava koja su evidentno uskraćena osobama sa invaliditetom. Svjedoci smo da smo konstantno izloženi nekoj diskriminaciji, bilo suptilnoj, ili kad krenem negdje da se plašim da li ću moći ući u neki prostor ili neću. Najdramatičnije je pitanje obrazovanja i zapošljavanja, naravno, ali tu ne treba zanemariti ni zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu i pravo na ortopedska pomagala.“
Jedan od akata koji garantuje pravo ovih osoba je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji osoba sa invaliditetom, koji je usvojen u oba entiteta. Međutim, njime nije određen pravni mehanizam koji bi natjerao poslodavca da ih zaposli. U poslijednje tri godine u Republici Srpskoj posao je dobilo 306 takvih osoba. Koordinator invalidnih organizacija ovog entiteta Zoran Dobraš ističe kako ne mogu biti zadovoljni:
„Nije došlo do nikakvih značajnijih pomaka, barem kad je riječ o RS, ali ni u Federaciji nije to na onom nivou koji mi svi očekujemo.“
Prava civilnih osoba sa invaliditetom svakodnevno se krše ističe, predsjednik Saveza invalida FBiH Zijad Arapčić. Kaže kako bh. političari ne mare za ovu populaciju stanovništva jer, smatra Arapčić, njihova jedina briga je kako što duže sačuvati ministarsku ili poslaničku fotelju:
„Četiri posto GDP-a u BiH je za socijalni sektor. U Evropi je 2,5. Znači mi imamo 1,5 više sredstava za socijalni sektor, ali dešava se da stranački lideri podijele pare onima koji glasaju za njih.“
Saliha Đuderija
Upravo je Arapčić bio na čelu protesta 2009. godine, kada su civilne osobe sa invaliditetom protestovale tražeći od bh. vlasti da potpišu Konvenciju. Na kraju su blokirali salu državnog Parlamenta, što su tadašnji političari ozbiljno shvatili i pod pritiskom po hitnom postupku potpisale ovaj UN dokument. Tri godine nakon, domaćoj javnosti predstavljen je prvi Izvještaj o provođenju Konvencije u BiH. Biće prezentovan i Komitetu invalidnih osoba UN-a, tako da će ovo međunarodno tijelo odrediti pravac u kojem bh. vlasti moraju ići, ističe pomoćnica ministra za ljudska prava BiH Saliha Đuderija:„BiH nije napravila standardizaciju i nije harmonizirala ne samo svoje zakone nego i praksa će biti predmetom ispitivanja kod Komiteta. U kontekstu toga Komitet će državi dati preporuke, na osnovu kojih će država morati dati kasnije odgovore.“
S obzirom da se u BiH ne provode ni brojne druge preporuke ni zakoni koji se donose, teško je očekivati od bh. vlasti da poštuju i provode UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom.