U hrvatskim solanama,a ukupno ih je tri, u jeku je berba soli, najrekordnija posljednjih desetljeća.
Za razliku od najveće solane, na Pagu, gdje se sol prikuplja i priprema na industrijski način, u ostale dvije, Ninu i Stonu sol se još uvijek bere tradicionalno, kao u rimsko ili doba Dubrovačke Republike, zbog čega su te dvije najstarije solane na Mediteranu, postale i zanimljiva turistička atrakcija.
“Radi se od 6 ujutro pa do pola 12, jako je naporno, non stop si na paklenom suncu, a stalno se moraš kretati, skupljati i 'lopatati' sol”, opisuje nam studentica novinarstva Oriana Španović iz Vojvodine.
Ovdje u solani Ston svaka rana tri puta više boli, priča uz smiješak Oriana.
"Sve je bijelo i slano i pomoću te soli precizno otkrivam gdje me je ugrizao komarac, gdje sam se ogrebala...Evo, na nogama nemam baš nikakvu ranicu niti ogrebotinu, ali to toliko peče da je katastrofa. Protekla četiri dana smo se svi toliko umorili da jedva stojimo i sad će nas pustiti dva dana da se odmorimo, jer nemamo kondicije. Bila sam prošlih godina u istom ljetnom kampu, lani smo radili na Bjelolasici, ali ovo, u solani, je apsolutno najteže što je itko od nas ikad radio“, kaže Orijana.
Ovogodišnja berba soli u Stonu drukčija je od ostalih jer su berači uglanom mladi ljudi, najviše studenti, članovi ljetnog međunarodnog kampa „Eco heritage task force'. Većini su roditelji hrvatskog porijekla, a došli su iz Kanade, Meksika, Južne Afrike, Nizozemske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Bugarske, pojašnjava voditelj kampa Slaven Sven Špišić.
„Do sada smo radili na više od 20-tak lokaliteta u Hrvatskoj, primjerice kada je bio požar u Trstenom mladi iseljenici su obnovili cijeli arboretum, uređivali samostan u Zaostrogu iz 14.stoljeća, a čim je projekt osmišljen odmah smo iz Kanade, sredinom 90-tih, došli u Plitvice i radili na raščišćavanju Plitvičkih jezera. Ovdje u Stonu smo već bili jedne godine i, evo nas opet, na berbi soli“, kaže Špišić.
'Eco heritage task force' ideja je mladih hrvatskih iseljenika iz Kanade koji su ratnih 90-tih odlučili pomoći zemlji svojih roditelja i sudjelovati u obnavljanju prirodne i kulturne baštine u Hrvatskoj.
Od 1995. je projekt pod pokroviteljstvom Hrvatske Matice iseljenika, a u ljetnim kampovima, kaže voditelj Špišić, u kojima, uz fizički rad postoje i razne intelektualne radionice, mogu sudjelovati studenti iz cijeloga svijeta koji nemaju hrvatsko porijeklo.
„Mi za sve organiziramo jednu od 3 moguće radionice, a to je tečaj hrvatskog jezika, zatim informatiku i dramsku radionicu. Sam fizički dio dana, osobito ovdje u solani, izuzetno je iscrpljujući. Branje soli vrlo je intenzivno, a uvjeti gotovo 'jezivi'. Svaki dan se radi se na 37 ili 38 Celzijevih stupnjeva, a na bazenima sa soli, temperature su još i više, odozdo peče sol, a odozgo sunce, ali ti mladi ljudi su stvarno odgovorni i vrlo radišni i svi su njima više nego zadovoljni“, navodi Špišić.
Muzej soli
A zahvaljujući njima za hrvatske solane, kao turističku atrakciju tradicionalne proizvodnje soli, saznalo se širom svijeta, posjetile su ih već mnoge međunarodne medijske kuće.
“Sa lopatama 'lopatamo' sol u vagone, vrlo je teško. Kad su mi na početku rekli da idemo na branje soli bilo mi je neobično, mislio sam kako se sol može 'brati', ali, može se i, eto, pokazali smo da i u tome možemo biti uspješni.“
Vlasnik i direktor solane Ston Sveto Pejić zadovoljan je beračima.
“Ovdje se sol dobiva kako se dobivala u Rimsko doba i doba Dubrovačke republike, čisto na prirodan način”, pojašnjava Pejić.
Uz solanu u Stonu, Hrvatska još ima i solanu u Ninu i najveću na Pagu. Direktor proizvodnje solane Pag (većinsko vlasništvo Agrokora) Bogdan Želehovski kaže da vrućine i sunce ovog ljeta pogoduju izuzetnoj berbi morske soli, što je dobro jer Hrvatska uvozi više od polovice konzumne soli.
“Ovo je apsolutno rekordna godina! Generalno gledajući, ukupna hrvatska proizvodnja u sve tri solane kreće se negdje oko oko 25.000 tona soli, a hrvatske potrebe samo za konzumnom solju su negdje oko 50.000 – 60.000 tona godišnje“, navodi Žehelovski.
Budući da sama po sebi nema velikih industrijskih pretenzija ni mogućnosti za eventualnu veću proizvodnju, solana u Ninu kraj Zadra, u kojoj se sol na isti način proizvodi već 1.500 godina doslovce je pretvorena u turističku atrakciju.
“Da, proizvodnja pretvorena u svojevrsnu atrakciju. Vi šetate između polja soli, vidite ljude koji beru tu sol, koji je transportiraju na ona velika brda soli i na koncu sudjelujete u toj žetvi, službeno se to zove 'žetva soli'”, pojašnjava direktorica Turističke zajednice grada Nina Marija Deanović.
Lani je upravo u Ninu otvoren i prvi Muzej soli u Hrvatskoj, baš ovog četvrtka je imao 'Dan otvorenih vrata, besplatan ulaz i puno turista, kazala nam je njegova voditeljica Ivana Buralo:
“U muzeju imamo izložene stare alate, vagone i sve ono što su od davnina ljudi koristili za sakupljanje soli. Posjetitelji mogu očekivati i jednu lijepu šetnju kroz polja ninske solane, a mogu, ako hoće obaviti i mali šoping, ponijeti originalni suvenir, kupiti paketić soli, obične ili onaj skupocijeniji tzv 'cvijet soli', a odnedavno imamo i poseban spoj slatkog i slanog, crnu čokoladu sa cvijetom soli, pa tko nije probao, neka dođe i proba.“
Za razliku od najveće solane, na Pagu, gdje se sol prikuplja i priprema na industrijski način, u ostale dvije, Ninu i Stonu sol se još uvijek bere tradicionalno, kao u rimsko ili doba Dubrovačke Republike, zbog čega su te dvije najstarije solane na Mediteranu, postale i zanimljiva turistička atrakcija.
“Radi se od 6 ujutro pa do pola 12, jako je naporno, non stop si na paklenom suncu, a stalno se moraš kretati, skupljati i 'lopatati' sol”, opisuje nam studentica novinarstva Oriana Španović iz Vojvodine.
Ovdje u solani Ston svaka rana tri puta više boli, priča uz smiješak Oriana.
"Sve je bijelo i slano i pomoću te soli precizno otkrivam gdje me je ugrizao komarac, gdje sam se ogrebala...Evo, na nogama nemam baš nikakvu ranicu niti ogrebotinu, ali to toliko peče da je katastrofa. Protekla četiri dana smo se svi toliko umorili da jedva stojimo i sad će nas pustiti dva dana da se odmorimo, jer nemamo kondicije. Bila sam prošlih godina u istom ljetnom kampu, lani smo radili na Bjelolasici, ali ovo, u solani, je apsolutno najteže što je itko od nas ikad radio“, kaže Orijana.
Ovogodišnja berba soli u Stonu drukčija je od ostalih jer su berači uglanom mladi ljudi, najviše studenti, članovi ljetnog međunarodnog kampa „Eco heritage task force'. Većini su roditelji hrvatskog porijekla, a došli su iz Kanade, Meksika, Južne Afrike, Nizozemske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Makedonije, Bugarske, pojašnjava voditelj kampa Slaven Sven Špišić.
„Do sada smo radili na više od 20-tak lokaliteta u Hrvatskoj, primjerice kada je bio požar u Trstenom mladi iseljenici su obnovili cijeli arboretum, uređivali samostan u Zaostrogu iz 14.stoljeća, a čim je projekt osmišljen odmah smo iz Kanade, sredinom 90-tih, došli u Plitvice i radili na raščišćavanju Plitvičkih jezera. Ovdje u Stonu smo već bili jedne godine i, evo nas opet, na berbi soli“, kaže Špišić.
'Eco heritage task force' ideja je mladih hrvatskih iseljenika iz Kanade koji su ratnih 90-tih odlučili pomoći zemlji svojih roditelja i sudjelovati u obnavljanju prirodne i kulturne baštine u Hrvatskoj.
Od 1995. je projekt pod pokroviteljstvom Hrvatske Matice iseljenika, a u ljetnim kampovima, kaže voditelj Špišić, u kojima, uz fizički rad postoje i razne intelektualne radionice, mogu sudjelovati studenti iz cijeloga svijeta koji nemaju hrvatsko porijeklo.
„Mi za sve organiziramo jednu od 3 moguće radionice, a to je tečaj hrvatskog jezika, zatim informatiku i dramsku radionicu. Sam fizički dio dana, osobito ovdje u solani, izuzetno je iscrpljujući. Branje soli vrlo je intenzivno, a uvjeti gotovo 'jezivi'. Svaki dan se radi se na 37 ili 38 Celzijevih stupnjeva, a na bazenima sa soli, temperature su još i više, odozdo peče sol, a odozgo sunce, ali ti mladi ljudi su stvarno odgovorni i vrlo radišni i svi su njima više nego zadovoljni“, navodi Špišić.
Muzej soli
A zahvaljujući njima za hrvatske solane, kao turističku atrakciju tradicionalne proizvodnje soli, saznalo se širom svijeta, posjetile su ih već mnoge međunarodne medijske kuće.
Muzel soli Nin
Vedran Koturić iz Orašja, student četvrte godine prava u Sarajevu, kaže da ništa u životu nije teže i zanimljivije radio:“Sa lopatama 'lopatamo' sol u vagone, vrlo je teško. Kad su mi na početku rekli da idemo na branje soli bilo mi je neobično, mislio sam kako se sol može 'brati', ali, može se i, eto, pokazali smo da i u tome možemo biti uspješni.“
Vlasnik i direktor solane Ston Sveto Pejić zadovoljan je beračima.
“Ovdje se sol dobiva kako se dobivala u Rimsko doba i doba Dubrovačke republike, čisto na prirodan način”, pojašnjava Pejić.
Uz solanu u Stonu, Hrvatska još ima i solanu u Ninu i najveću na Pagu. Direktor proizvodnje solane Pag (većinsko vlasništvo Agrokora) Bogdan Želehovski kaže da vrućine i sunce ovog ljeta pogoduju izuzetnoj berbi morske soli, što je dobro jer Hrvatska uvozi više od polovice konzumne soli.
“Ovo je apsolutno rekordna godina! Generalno gledajući, ukupna hrvatska proizvodnja u sve tri solane kreće se negdje oko oko 25.000 tona soli, a hrvatske potrebe samo za konzumnom solju su negdje oko 50.000 – 60.000 tona godišnje“, navodi Žehelovski.
Budući da sama po sebi nema velikih industrijskih pretenzija ni mogućnosti za eventualnu veću proizvodnju, solana u Ninu kraj Zadra, u kojoj se sol na isti način proizvodi već 1.500 godina doslovce je pretvorena u turističku atrakciju.
“Da, proizvodnja pretvorena u svojevrsnu atrakciju. Vi šetate između polja soli, vidite ljude koji beru tu sol, koji je transportiraju na ona velika brda soli i na koncu sudjelujete u toj žetvi, službeno se to zove 'žetva soli'”, pojašnjava direktorica Turističke zajednice grada Nina Marija Deanović.
Lani je upravo u Ninu otvoren i prvi Muzej soli u Hrvatskoj, baš ovog četvrtka je imao 'Dan otvorenih vrata, besplatan ulaz i puno turista, kazala nam je njegova voditeljica Ivana Buralo:
“U muzeju imamo izložene stare alate, vagone i sve ono što su od davnina ljudi koristili za sakupljanje soli. Posjetitelji mogu očekivati i jednu lijepu šetnju kroz polja ninske solane, a mogu, ako hoće obaviti i mali šoping, ponijeti originalni suvenir, kupiti paketić soli, obične ili onaj skupocijeniji tzv 'cvijet soli', a odnedavno imamo i poseban spoj slatkog i slanog, crnu čokoladu sa cvijetom soli, pa tko nije probao, neka dođe i proba.“