Redžić: Indexi su stvarali kompleksnu muziku

Fadil Redžić, basista Indexa, nedavno je predstavio pjesmu 'Snijeg' koju je radio zajedno sa muzičarem Jasminom Vesnićem i književnikom Damirom Ovčinom.

Ova pjesma je najava albuma 'Kad sam bio hodža' koji će biti zasnovan na istoimenom nagrađivanom književnom djelu Damira Ovičine. Pjesma govori, kao i cijeli album, o ratu i opsadi Sarajeva, odnosno o vremenu, kako su rekli, koje se udaljava.

Redžić se u intervjuu za Radio Slobodna Europa (RSE) prisjetio i svega što je radio u Indexima, koji je bio jedan od najznačjanijih muzičkih bendova na prostoru bivše Jugoslavije.

Kaže da je tajna uspjeha Indexa to što su nisu stvarali jednostavne, trivijalne pjesmice, šlagere, nego kompleksnu muziku, koja je našla publiku.

Redžić je i autor muzike na pjesmi „Bacila je sve niz rijeku“, za koju kaže da joj prilikom stvaranja nisu pridavali pažnju, niti su očekivali toliki uspjeh.

Pročitajte i ovo: Jedno sentimentalno putovanje sa Indexima

Ovaj sarajevski muzičar godinama živi u Atlanti u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD).

Redžić o Indexima, Sarajevu i novim projektima

RSE: U pjesmi 'Snijeg' se pojavljujete kao vokal i aranžer. Kako je nastala ideja za ovu pjesmu i cijeli projekat?

Redžić: Damir Ovčina, koji je napisao onaj izuzetni roman 'Kad sam bio hodža', on je to inicirao. Pjesme su tematski vezane za roman, nisu bukvalno prepis, nego tematski vezane. Njegov prijatelj Jasmin Vesnić, oni su obojica 1973. godište, bavi se muzikom vrlo entuzijastično. Oni su se dogovorili da Jasmin pravi muziku na te njegove tekstove, a kako je Jasmin moj zet, ja sam bio upućen u tu stvar, meni je pokazivao te demo snimke koje je pravio za Damira.

Ja sam osjetio da tu mogu savjetodavno na neki način pomoći, pa smo ponovo snimali, sa nekim blagim korekcijama, kad se radi o akcentima i sličnim stvarima. Te demo snimke smo pjevali i on i ja. Kad je Damir čuo kako mi to pjevamo, njegov je prijedlog bio čak da ja to otpjevam. Nisam pristao na to, rekao sam samo da eventualno mogu otpjevati jednu pjesmu i ako budem zadovoljan, da ćemo je ostaviti, ako ne budem, da nađemo nekog drugog. I ostala je pjesma tako, sa mojim glasom.

RSE: Vi se pojavljujete samo u ovoj pjesmi ili ste radili i na drugim pjesmama koje će se naći na albumu 'Kad bi bio hodža'?

Redžić: Pomagao sam u tome. Za pjesmu 'Snijeg' sam napravio ja aranžman, pomagao sam mu na drugim pjesmama. Vajta nam je uzeo jednu pjesmu da otpjeva, vrlo lijepu. Na drugim nisam direktno učestvovao, ali svaki put sam bio kao neka vrsta suprevizora, pa sam sugerisao šta i kako raditi. Učestvovao sam u izboru vokalnih solista, pomagao sam im da stupe u kontakt sa nekim mojim kolegama, tako da je osim Vajte, u projektu uzeo učešća i Žera, Adnan Šaran, mlađi brat Dine Šarana iz Letu štuke, zatim jedna mlada sarajevska pjevačica, izuzetna, Berna Balić.

Snimali smo to sve u studiju koji vode Hamo Salihbegović i Nedžad Merdžanović, član grupe Konvoj. To je bila jedna jako lijepa saradnja. Oni su mi pomogli da stupim u kontakt sa izuzetnom violončelisticom Belmom Alić, ona je izuzetan umjetnik za violončelo, zatim s ovim mladim hornistom Nurijom Vranjkovinom. Bek vokale su nam otpjevale djevojke iz hora Korona.

U pripremi album 'Kad bi bio hodža'

RSE: U ovom projektu govori se o jednom vremenu rata, za kojeg ste rekli da se udaljava, ali bilo je to vrijeme koje je itekako promijenilo sliku Sarajeva i BiH. Što je Vama taj rat najviše oduzeo?

Redžić: Ja sam cijeli rat proveo u Sarajevu. Oduzeo mi je puno. Oduzeo mi je neke prve komšije, rastavio me od ostatka porodice. Ja sam imao sreću da pošaljem suprugu i djecu van Sarajeva kada se dešavalo to zlo u Sarajevu, bar sam u tom smislu bio miran, ali je jako teško padalo to što je bila jedna totalna neizvjesnost, počeli smo polako gubiti nadu da će to ikada da stane. Međutim, eto, hvala Bogu, stalo je.

RSE: Vi ste uz Davorina Popovića i Slobodna Bodu Kovačevića jedan od najdugovječnijih članova Indexa, kroz koji su prošli brojni muzičari. Što najviše pamtite iz tih šezdesetih i sedamdesetih godina koje su bile najplodonosnije godine Indexa?

Redžić: Najviše pamtim taj najintenzivniji period kad je Bodo prvi od nas trojice krenuo putem autorskog rada. On je napisao 'Pružam ruke'. Ta pjesma je nas lansirala, tako da kažem, na područje cijele nam bivše domovine, a onda, malo pomalo sam se i ja priključio tom autorskom stvaranju, pa sam i ja počeo da pravim pjesme. Taj zajednički rad, kad smo bili prava grupa, to su bile sedamdesete, i kad smo zajednički pravili aranžmane.

Nije to bio gotov aranžman kako smo kasnije radili. Recimo, ja bih donio note, podijelio note, i onda je to bilo više ja i ostali, ili Bodo donese note, pa je to Bodo i ostali. Ili su bili strani autori. Jako lijepo smo sarađivali sa Hrvojem Hegedušićem i Majom Perfiljevom, ali smo to radili uglavnom kolektivno, stvarali smo tu muziku zajedno. To mi je taj najuzbudljiviji period zajedničkog stvaralaštva. I to je davalo najbolje rezultate.

Sarajevo: Tamo gdje su nastali Indexi

RSE: Autor ste muzike na pjesmi 'Bacila je sve niz rijeku', koja je zasigurno jedan od najvećih hitova Indexa. Kako je izgledao rad na toj pjesmi i da li ste već tada možda mogli predvidjeti toliki njen uspjeh?

Redžić: Pošteno da kažem, ja toj pjesmi nisam pridavao neki poseban značaj. Ona je nastala, mislim da sam bio sa grupom Ambasadori, Bodo i Davor su bili na odsluženju vojnog roka u Tuzli, tako da su mene za tu priliku, za turneju po Sovjetskom Savezu uzeli Ambasadori, Vuja i ekipa. Ismeta je tada bila vokalni solista. Ja sam se onako u hotelskoj sobi igrao sa Vujinom gitarom, muzika mi je nekako spontano došla.

Kad sam se nakon turneje vratio u Sarajevo, zamolio sam Kemu Montena, on je napisao taj tekst. Ni tada mi nismo bili svjesni da je ta pjesma tog formata, čak smo je stavili na B stranu ploče. Na A strani je bila Bodina pjesma 'Pogrešan broj'. Međutim, kako je vrijeme teklo, ta je pjesma sve više dobivala na značaju i sve je u tom smislu jako lijepo i za nas.

RSE: Ove godine se navršava dvadeset godina od smrti Davorina Popovića i 18 godina od smrti Slobodana Bode Kovačevića. Kako ste prihvatili taj njihov prerani odlazak? Kako danas gledate na zajednički rad i vrijeme koje ste provodili zajedno?

Redžić: Kad se Daćo razbolio, meni je Bodo to javio da je pitanje da li će uspjeti da pobijedi tu bolest. Onda sam sjeo na avion i došao. Tako mi je Bodo rekao – ako želiš da ga vidiš živog. I tad sam se vidio s Davorom. Tužno je to bilo. Ali on je i tada imao neku dozu nade i optimizma, imao je neku snagu posebnu, nije se predavao. Ja sam ga kući posjećivao, i poslije, kad je bio u bolnici, međutim, morao sam se vratiti, tako nisam mogao prisustvovati njegovoj sahrani.

Za Bodu su mi javili isto. Neko ga je sreo na ulici i rekao da je jako smršao, da se slabo osjećao. Ja nisam znao o čemu se radi. Zvao sam ga na telefon. On je rekao da su već metastaze krenule, ali da još uvijek funkcioniše. I on je imao tu neku snagu. Dina mi je njegova pričala o tome kako je dan prije nego što je umro – Dina mu je donijela neku orhideju – obećao Dini da će naslikati tu orhideju. On je jako dobar akvarelista bio. Međutim, sutradan je otišao.

Gotovo da nema noći da se ja na neki način s njima ne družim. Evo, prošlu noć sam sanjao njih da komponujemo neku novu pjesmu, sjećam se akorada, sjećam se harmonije, ali moraću se prisjetiti melodije. Melodiju sam negdje zaboravio.

Pročitajte i ovo: Pedeset godina Indexa: Antologijski muzički fenomen

RSE: Živite dugo godina u SAD-u, često dolazite u Sarajevo. Koliko se danas Sarajevo razlikuje od onoga što je bilo kada ste živjeli u njemu i radili sa Inexima?

Redžić: Drugačije je. Sve se promijenilo. Ne samo Sarajevo. Sve se promijenilo. Neke stvari su bolje, neke stvari su tragično lošije nego što su bile. Ono što je bolje – što više ne morate od švercera kupovati devize, ima više avionskih letova, fasade su uređenije. A ono što je gore, to je nažalost ta nacionalna netrpeljivost i podijeljenost, ne samo u Sarajevu nego cijela regija je takva. Nažalost, politika se hrani i gradi prije na netrpeljivosti nego na nekoj harmoniji, stvaranju harmonije. I to je ono najgore što se desilo.

Ne radi se na stvaranju harmonije

RSE: Šta je bila tajna uspjeha grupe Indexi koja se razlikovala od svih drugih bendova?

Redžić: Pa, prvo je Bodo, kao izuzetan gitarista, počeo da pravi te pjesme koje su jednostavno rezonirale sa publikom. Ono što je najinteresantnije, to nisu jednostavne, trivijalne pjesmice, šlageri, nego dosta kompleksna muzika, ali je našla publiku. To je ono što je jako lijepo i karakteristično za Indexe. Mislim da su Indexi, i kad su pjevali tuđe pjesme, uspjeli da zadrže taj neki svoj karakter, svoju boju, naravno i Bodin, posebno Davorov pečat je tu najznačajniji.

Davor je od jednog, kako da kažem, pjevača dječjeg glasa, dječačkog, vremenom izrastao u izuzetnog pjevača čije su pjesme uvijek nabijene emocijama. Rijetko kojem pjevaču vjerujete toliko koliko se vjeruje Davoru kad on pjeva.

RSE: Koliko podržavate rad Asocijacije muzičkih stvaralaca i kompozitora u BiH i što je ta asocijacija donijela u područje tih autorskih prava u Bosni i Hercegovini?

Redžić: Sama činjenica da uopšte postoji takva agencija sama po sebi je jako pozitivna. U vremenima u ovim u kojima živimo, prva na udar dođe umjetnost i kultura uopće, a ovo je jedan od aspekata – ta agencija treba da štiti autorska prava. Moram spomenuti i AIS, agenciju koja štiti izvođačka prava po identičnim zakonima. I to je nešto što u svakom slučaju, po mom mišljenju, treba vjerovatno nadograđivati i usavršavati, a ima njih kojima je svejedno da li ta agencija postoji, pa računajući neke svoje male interese, svejedno im je da li će uopće opstati, i guraju se u tu agenciju na neke nekorektne načine. Bilo je tu nekih stvari, sa falsifikovanjem nekih pečata, nekih prljavih radnji.

Ja mislim da se stvari trebaju riješiti na neki civilizovaniji način. Ako ima problema, problema uvijek ima, svugdje, ne postoji ništa što je idealno. I sama činjenica da takva agencija postoji je za svaku pohvalu.