Žalbeno vijeće Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju potvrdilo je kaznu doživotnog zatvora Milanu Lukiću za zločine nad muslimanima 1992. godine u Višegradu. Time je potvrđena prvostepena presuda Milanu Lukiću. Njegovom rođaku Sredoju Lukiću kazna zatvora smanjenja je sa 30 na 27 godina. Žalbeno vijeće Haškog tribunala oslobodilo je Sredoja Lukića osude za zločine počinjene u logoru Uzamnica.
Milan i Sredoje Lukić krivi su za istrebljenje, ubistva, okrutno postupanje i nehumana djela. Tog 14. juna 1992. godine Milan i Sredoje Lukić zatvorili su i zapalili oko 60 osoba, uglavnom žena i djece, u kući Avde Omeragića u Pionirskoj ulici.
Trinaest dana kasnije, po istom scenariju, Milan i Sredoje Lukić, sa još nekoliko pripadnika paravojne jedinice Beli orlovi, ugurali su, mahom žene i djecu u kuću Mehe Aljića, na Bikavcu u Višegradu. Prethodno su ih opljačkali. Žrtve, njih oko 70, nisu ni slutile da će skončati u najstrašnijim mukama.
U kuću su ugurali i Zehru Turjačanin. Za njom i njenu majku, dvije sestre od devet i 26 godina i dvoje sestrine maloljetne djece. Vrata su zabarikadirali, a kuću zapalili. Zehra, ranjena gelerima i već u plamenu, pokušala je sa mlađom sestrom Aidom pobjeći sa lomače. Svjedočeći pred Sudom u Hagu, opisala je užas i patnje koje je prošla:
„U tom strahu od svega toga nekako nisi mogao da vodiš računa, a i nisi mogao da vidiš šta se dešava. Kroz prozore plamen me je već počeo peći. Nije da je trebalo pobjeći jer tu gore moji najmiliji. U jednom momentu mi je palo na pamet da izgorim i ja. Prvo što sam uradila sa jednom rukom sam se zaštitila i na onaj prozor naslonila. Kako sam uspjela izaći, vjerujte da ni sama ne znam.“
„Na Bikavcu sam izgubio kompletnu porodicu – suprugu, kćerku od pet godina i sina od dvije godine. Pored njih, tu su stradali punica mi, svastika jedna. Čovjek kad se sjeti svega toga i zamisli u kakvim sve mukama su oni pustili svoje duše i to...“
Pretresno vijeće Haškog tribunala utvrdilo je da je Milan Lukić direktno odgovoran za spaljivanje dvije grupe žena, djece i staraca, zatvorenih u kućama u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac, gdje je 14. i 27. juna 1992. izgorjelo više od stotinu osoba. Žalbeno vijeće je to i potvrdilo.
Potvrdili si i njegovu direktnu odgovornost za ubistvo pet Bošnjaka na obali Drine, 7. juna 1992. godine. Kriv je i za ubistvo sedam radnika fabrike „Varda“, ubistvo Hajre Korić, i za brutalno zlostavljanje zatočenika logora u kasarni u Uzamnici kod Višegrada.
Njegovom rođaku Sredoju Lukiću, koji je prije i za vrijeme rata u BiH radio kao policajac, kazna je sa 30 smanjena na 27 godina zatvora. Osuđen je zbog saučesništva i pomaganja pri ubistvu 53 osobe, zaključane u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Žalbeno vijeće poništilo je sve optužbe u slučaju Sredoja Lukića vezane za logor Uzamnica. Predsjedavajući Žalbenog vijeća Mehmet Guney rekao je:
„Potvrđuje kaznu doživotnog zatvora izrečenu Milanu Lukiću, smanjuje, uz suprotno mišljenje sudija Pokara i Lijua, kaznu izrečenu Sredoju Lukiću u trajanju od 30 godina zatvora u kaznu od 27 godina zatvora.“
Iako je sud utvrdio da su Lukići učestvovali i u silovanjima, u zloglasnom logoru Vilina vlas, te nekoliko privatnih kuća, to im se nije stavilo na teret. Potpredsjednica udruženja “Žene žrtve rata” Mirsada Tabaković ističe kako nema kazne za brutalne zločine kakve su oni počinili nad civilima u Višegradu:
„Što se tiče doživotne presude za Milana Lukića, da ima dva života to je malo, jer koliko je žrtava palo. Što se tiče Sredoja Lukića, razočarani smo što je smanjena kazna za tri godine. Ali bar donekle je pravda zadovoljena.“
„Sudske odluke kada su u pitanju ova dvojica zločinaca, koliko-toliko daju neku satisfakciju porodicama ubijenih.“
Za predsjednika udruženja “Ćuprija” Hikemta Karčića ova presuda daje mogućnosti žrtvama iz Višegrada da tuže Republiku Srpsku, ali i otvara pitanje komandne odgovornosti:
„Pouka za Tužilaštvo BiH jeste da se utvrdi komandna odgovornost vojske i policije RS čiji su članovi bili i Milan i Sredoje Lukić.“
S obzirom da je presuda Žalbenog vijeća konačna, ona je neosporni dokaz zločina, te bi žrtve, smatra direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva, Velma Šarić, trebale na osnovu nje tražiti obilježavanje mjesta stradanja, koje su godinama opstruira:
„Najvažniji dio koji bi trebalo uraditi nakon ove presude je pokušati raditi na memorijalizaciji ili na obilježavanju mjesta pogubljenja ili stratišta, pogotovo onih kao što su Pionirska ulica i Bikavac.“
Suđenje Lukićima počelo je 9. jula 2008. godine, a među 40 svjedoka optužbe bile su i osobe koje su preživjele spaljivanje. Milan Lukić je uhapšen u avgustu 2005. u Argentini, a Sredoje Lukić se Tribunalu dobrovoljno predao 14. septembra iste godine. U prvom pojavljivanju pred sudijom obojica su se izjasnila da nisu krivi.
Milan i Sredoje Lukić krivi su za istrebljenje, ubistva, okrutno postupanje i nehumana djela. Tog 14. juna 1992. godine Milan i Sredoje Lukić zatvorili su i zapalili oko 60 osoba, uglavnom žena i djece, u kući Avde Omeragića u Pionirskoj ulici.
Trinaest dana kasnije, po istom scenariju, Milan i Sredoje Lukić, sa još nekoliko pripadnika paravojne jedinice Beli orlovi, ugurali su, mahom žene i djecu u kuću Mehe Aljića, na Bikavcu u Višegradu. Prethodno su ih opljačkali. Žrtve, njih oko 70, nisu ni slutile da će skončati u najstrašnijim mukama.
U kuću su ugurali i Zehru Turjačanin. Za njom i njenu majku, dvije sestre od devet i 26 godina i dvoje sestrine maloljetne djece. Vrata su zabarikadirali, a kuću zapalili. Zehra, ranjena gelerima i već u plamenu, pokušala je sa mlađom sestrom Aidom pobjeći sa lomače. Svjedočeći pred Sudom u Hagu, opisala je užas i patnje koje je prošla:
„U tom strahu od svega toga nekako nisi mogao da vodiš računa, a i nisi mogao da vidiš šta se dešava. Kroz prozore plamen me je već počeo peći. Nije da je trebalo pobjeći jer tu gore moji najmiliji. U jednom momentu mi je palo na pamet da izgorim i ja. Prvo što sam uradila sa jednom rukom sam se zaštitila i na onaj prozor naslonila. Kako sam uspjela izaći, vjerujte da ni sama ne znam.“
Bošnjačke izbjeglice napuštaju Višegrad 16. aprila 1992. godine
U kući Mehe Aljića, u višegradskom naselju Bikavac, na lomači Milana Lukića živi su spaljeni Džehva Tufekčić i njeno dvoje djece. Džehva je bila trudna. Okrutnošću jednog čovjeka, Esad Tufekčić izgubio je cijelu porodicu:„Na Bikavcu sam izgubio kompletnu porodicu – suprugu, kćerku od pet godina i sina od dvije godine. Pored njih, tu su stradali punica mi, svastika jedna. Čovjek kad se sjeti svega toga i zamisli u kakvim sve mukama su oni pustili svoje duše i to...“
Pretresno vijeće Haškog tribunala utvrdilo je da je Milan Lukić direktno odgovoran za spaljivanje dvije grupe žena, djece i staraca, zatvorenih u kućama u Pionirskoj ulici i naselju Bikavac, gdje je 14. i 27. juna 1992. izgorjelo više od stotinu osoba. Žalbeno vijeće je to i potvrdilo.
Potvrdili si i njegovu direktnu odgovornost za ubistvo pet Bošnjaka na obali Drine, 7. juna 1992. godine. Kriv je i za ubistvo sedam radnika fabrike „Varda“, ubistvo Hajre Korić, i za brutalno zlostavljanje zatočenika logora u kasarni u Uzamnici kod Višegrada.
Njegovom rođaku Sredoju Lukiću, koji je prije i za vrijeme rata u BiH radio kao policajac, kazna je sa 30 smanjena na 27 godina zatvora. Osuđen je zbog saučesništva i pomaganja pri ubistvu 53 osobe, zaključane u kućama u Pionirskoj ulici i na Bikavcu. Žalbeno vijeće poništilo je sve optužbe u slučaju Sredoja Lukića vezane za logor Uzamnica. Predsjedavajući Žalbenog vijeća Mehmet Guney rekao je:
„Potvrđuje kaznu doživotnog zatvora izrečenu Milanu Lukiću, smanjuje, uz suprotno mišljenje sudija Pokara i Lijua, kaznu izrečenu Sredoju Lukiću u trajanju od 30 godina zatvora u kaznu od 27 godina zatvora.“
Iako je sud utvrdio da su Lukići učestvovali i u silovanjima, u zloglasnom logoru Vilina vlas, te nekoliko privatnih kuća, to im se nije stavilo na teret. Potpredsjednica udruženja “Žene žrtve rata” Mirsada Tabaković ističe kako nema kazne za brutalne zločine kakve su oni počinili nad civilima u Višegradu:
„Što se tiče doživotne presude za Milana Lukića, da ima dva života to je malo, jer koliko je žrtava palo. Što se tiče Sredoja Lukića, razočarani smo što je smanjena kazna za tri godine. Ali bar donekle je pravda zadovoljena.“
Bilal Memišević
Današnjem predsjedniku Skupštine opštine Višegrad Bilalu Memiševiću ubijeni su roditelji u maju 1992. godine u Višegradu. Smatra da ne postoji adekvatna kazna za zločine kakve su Lukići činili, ali je zadovoljan kaznom koju je izrekao Haški tribunal:„Sudske odluke kada su u pitanju ova dvojica zločinaca, koliko-toliko daju neku satisfakciju porodicama ubijenih.“
Za predsjednika udruženja “Ćuprija” Hikemta Karčića ova presuda daje mogućnosti žrtvama iz Višegrada da tuže Republiku Srpsku, ali i otvara pitanje komandne odgovornosti:
„Pouka za Tužilaštvo BiH jeste da se utvrdi komandna odgovornost vojske i policije RS čiji su članovi bili i Milan i Sredoje Lukić.“
S obzirom da je presuda Žalbenog vijeća konačna, ona je neosporni dokaz zločina, te bi žrtve, smatra direktorica Centra za postkonfliktna istraživanja iz Sarajeva, Velma Šarić, trebale na osnovu nje tražiti obilježavanje mjesta stradanja, koje su godinama opstruira:
„Najvažniji dio koji bi trebalo uraditi nakon ove presude je pokušati raditi na memorijalizaciji ili na obilježavanju mjesta pogubljenja ili stratišta, pogotovo onih kao što su Pionirska ulica i Bikavac.“
Suđenje Lukićima počelo je 9. jula 2008. godine, a među 40 svjedoka optužbe bile su i osobe koje su preživjele spaljivanje. Milan Lukić je uhapšen u avgustu 2005. u Argentini, a Sredoje Lukić se Tribunalu dobrovoljno predao 14. septembra iste godine. U prvom pojavljivanju pred sudijom obojica su se izjasnila da nisu krivi.