Selo Makljenovac, entitetskom linijom je podijeljeno između opština Usora u Federaciji i Doboj u RS i pravi je primjer “u malom“ šta je sve donio Dejtonski mirovni sporazum – podijelio je nekad jedinstveno opštinsko područje na četiri lokalne zajednice, uglavnom prema nacionalnom sastavu stanovništva. Linija razgraničenja ide kroz kuće i posjede pa su stanovnici Doboja i Usore pokrenuli inicijativu za razmjenu teritorija. Ali, Makljenovac je prije svega poznat kao jedno od prvih mjesta u kojim je počeo povratak.
Predratni mještani Makljenovca, koji je desetak minuta vožnje udaljen od centra Doboja, u januaru 1996. počeli da se vraćaju. Tada su imali i problema sa lokalnom policijom. Organizovani povratak počeo je tokom 1997. godine. Bio je to ulazak u porušeno i zapušteno naselje, kaže tadašnji predsjednik Mjesne zajednice Makljenovac Hajrudin Toskić.
Hajrudin Toskić, foto: Arnes Grbešić
„Krajem jula i početkom augusta 1997. prva grupa koja je došla da čisti i priprema objekte tako da se i drugi mogu vraćati, da mogu raditi, čistiti. To je išlo po dvadeset, dvadeset i pet porodica. Mi smo išli ovdje, čistili. Ispred nas su išle grupe koje su pljačkale, skidale crijep“, sjeća se Toskić.
Veći dio naselja Makljenovac, 20 godina poslije potpisivanja mirovnog sporazuma, izgleda potpuno drugačije, kaže jedan od lokalnih stanovnika Izaim Hadžikadunić.
„Prije rata bilo je negdje 450, 460 kuća. Trenutno ih ima oko 340 – u koje su se ljudi vratili. Obnovljene i ljudi su se vratili. Sada je problem od čega živjeti. Kako, na koji način? Nezaposlenost je ogromna, privreda ne radi. Neko ima nekog u inostranstvu, pa mu šalje, izdržava ga na taj način“, navodi Hadžikadunić.
Većina mještana pokušava da preživi od poljoprivrede. Povratnici u Makljenovac tako danas dijele sudbinu većine stanovnika Bosne i Hercegovine, veli penzioner Šaban Muratović, koji je nakon povratka dobio građevinski materijal, dok je svojim novcem morao da plaća izvođenje radova. Sa suprugom živi od penzije koja iznosi oko 200 eura.
„Političari pojedoše Bosnu i Hercegovinu, šta drugo reć'. Narod, radnici – nezadovoljni, to se zna. Penzioneri – isto tako. Da su, recimo, donacije koje su dobijene od početka, od Dejtona na ovamo, da su upotrebljene kako treba, pa mi bismo bili Švicarska!“, komentariše Šaban Muratović.
Iako je rat u BiH završen prije dvije decenije, u dijelu Makljenovca koji je bio pretežno nastanjen hrvatskim stanovništvom mogu se još uvijek vidjeti deseci uništenih i neobnovljenih kuća, o čemu jedan od rijetkih povratnika hrvatske nacionalnosti Ilija Krištić kaže:
Ilija i Zorka Kristić, foto: Arnes Grbešić
„Razlog je to što nema donacija. Dosta bi se ljudi vratilo. Obećaju donaciju, ljudi počnu opremati nešto, krče, rade zemlju – a donacija nema nikad.“
Na svoje porušeno imanje povremeno dolaze Marija i Mijat Ljubić, koji žive i rade u okolini Makarske.
„Evo, imali smo kuću, imali smo sve što treba jedno domaćinstvo imati. Zemlja se obrađivala. Sve nam je porušeno, popaljeno, odnešeno. Eto, sad nemamo ništa“, kaže Marija.
„Pred'o sam za obnovu, u Sarajevo. Šta će biti od toga – ne znam. Možda druge godine. Ne znam“, navodi Mijat.
U Makljenovac nekoliko puta godišnje dolazi i penzioner Nikola Ljubić koji živi u Zagrebu. Njegova kuća je obnovljena.
„Ovdje mi je daleko nezgodnije u vezi zdravstvenoga nego tamo, a opet, ovamo, u svome, na svome, lijepo, tako da nisam pametan. Ni na nebu sam, ni na zemlji. Ali nema meni bez Bosne ništa“, kaže Nikola.
Makljenovac, foto: Arnes Grbešić
Jedan dio naselja Makljenovac poslije završetka rata u Bosni i Hercegovini nije ostao u sastavu opštine Doboj, već je pripao novoformiranoj opštini Usora. U dosta slučajeva oni koji su crtali karte tokom mirovnih pregovora situaciju na terenu doveli su do apsurda.
„Sporedni objekat je gore, u Republici Srpskoj, a kuća je u Federaciji. Ali, ima još gorih i kritičnijih slučajeva, kod brata. U njega baš ta linija podjele ide preko kuće. Striktno preko kuće. Znači, spava u Federaciji, a kuhinja u Republici Srpskoj“, kaže Ilija Pranjić.
„Selo podijeljeno, a mi se možemo dovikivati. Naša njiva popola podijeljena. Pola u Federaciji, pola u RS-u“, dodaje Zorka Krištić.
Grad Doboj i Opština Usora započeli su 2014. godine razgovore o razmjeni teritorija na ovom području, ali do danas rješenje nije pronađeno. S promjenom međuentitetske granice saglasni su i načelnici ove dvije opštine kao i stanovnici tog područja, što je gotovo primjer bez presedana u BiH u kojoj je teško postići dogovor i o manje značajnim pitanjima.