U Varešu, gradiću u srednjoj Bosni, još u vrijeme srednjeg vijeka eksploatisala se ruda, a sa tom praksom nastavili su i Turci i Austrijanci. Grad se nekada ponosio većim brojem radnika od stalno nastanjenog stanovništva, no rat i postratni period donijeli su sumnjive privatizacije i urušavanje privrede. Uprkos svemu što ga je zadesilo, Vareš je uspio sačuvati ono najbolje po čemu se BiH prepoznavala - život različitosti.
Na ulazu u Vareš sumorna slika. Srušene fabrike, oronula zdanja, napuštena gradilišta. Gradić koji se nekada ponosio većim brojem radnika od stalno nastanjenog stanovništva, danas je na umoru. Ratna tragedija prepolovila je broj stanovnika, novo vrijeme donijelo sumnjive privatizacije i urušavanje privrede po kojem je ovaj gradić bio nadaleko poznat.
Zlatko Prkić bio je na čelu sindikalne organizacije radnika Vareša.
„Vareš je bio specifičan po tome što je bio najveći rudnik željezne rude na Balkanu. Prerada željezne rude vršila se u Varešu. Prve visoke peći bile su u Varešu, usvojena napredna tehnologija proizvodnje željezne rude. Vareš je bio rasadnik kadrova iz čitave Evrope.“
„Vjerujte mi, ja kao Varešak, ne znam da je išta ostalo. Mislim da u Varešu radi nešto u policiji, vojsci, u prosvjeti. Do danas – nije se ništa pokušalo.“
Refik Memić do rata je bio rudar u rudniku željezne rude u Varešu. I nakon rata su ga, kaže, povremeno znali pozvati, ali to je danas sve rjeđe jer - posla nema. S ponosom će reći da je bio i sekretar omladine Vareša koja je izgrađivala bivšu zajedničku državu. Takvog entuzijazma danas više nema.
„Ja sam, kroz svoju aktivnost, iz treće u treću smjenu, da ne odem kući spavati. To moja djeca neće nikad doživjeti. Ja sam maloprije rekao – u Varešu je bilo osam hiljada radnika, a sad ne znam ima li hiljadu i po. Naravna stvar da je život jednak za sve. Moj sin ima trideset godina, a nema stalno zaposlenje.“
U Varešu je prije rata živjelo oko 23.000 stanovnika. Danas nezvanične procjene kažu da je taj broj negdje oko 10.000.
Neki su se, poput Zlatka Prkića, u Vareš nakon rata ipak odlučili vratiti. Danas, na čelu Hrvatske udruge logoraša, Prkić zajedno sa kolegama iz bošnjačkih udruženja pokušava kroz projekte vratiti povjerenje u zajednici.
„Sjećam se prve radionice kada je jedna predstavnica došla u konflikt, maltene da dođe do fizičkog obračuna. Svako je držao strogo svoju busiju. Već u trećoj ili četvrtoj fazi mi smo postali prijatelji.”
Gotovo nevjerovatno zvuči da su prvi zajednički projekti realizirani još 1997. godine. Danas su zajednički izleti na Bobovac, srednjovjekovno sjedište bosanskih vladara, koje se nalazi nedaleko od Vareša, postali dio zajedničke misije kako mlade naučiti zajedništvu.
“Zajedno sa hrvatskim udruženjem logoraša, radili smo tri projekta, gdje smo imali uporedo pola bošnjačkih, pola hrvatskih logoraša, koji su zajedno sjedili i pričali. Tako isto organizuju sijela žene iz Stupnog Dola, zajedno sa ženama sa Pogarca, jednog čisto katoličkog sela. Život ide k'o što je išao uvijek.“
Vareš je onaj tip bosanskog gradića koji je bez obzira na ratnu tragediju nekako uspio sačuvati u svojoj atmosferi ono najbolje po čemu se Bosna i Hercegovina prepoznavala - zajednički život. Načelnik Vareša Avdija Kovačević s ogorčenjem dodaje kako to, nažalost, nije prepoznato na višim nivoima vlasti koje su ovaj bh. gradić prepustili propadanju i daljem raseljavanju stanovništva.
„Kad bih se pitao, ja bih jučer ukinuo i entitete i ukinuo bih kantone, jer smatram da su to karcinomi društva. Mi ćemo se jednog dana probuditi sa činjenicom da imamo Federaciju koja je smještena u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću, Mostaru, Travniku, a sve ostalo će biti pustoš. Ovdje ljudi svakodnevno imaju svoje zahtjeve. Sarajevo to ne prepoznaje, Zenica to ne prepoznaje, Tuzla to ne prepoznaje.“
Na kraju - što je ostalo od Vareša? Svi naši sagovornici se slažu: duh kojeg je teško ubiti i tridesetak magistara na birou koji odbijaju napustiti mjesto u nadi da će bolji dani za Vareš ipak doći.
Na ulazu u Vareš sumorna slika. Srušene fabrike, oronula zdanja, napuštena gradilišta. Gradić koji se nekada ponosio većim brojem radnika od stalno nastanjenog stanovništva, danas je na umoru. Ratna tragedija prepolovila je broj stanovnika, novo vrijeme donijelo sumnjive privatizacije i urušavanje privrede po kojem je ovaj gradić bio nadaleko poznat.
Zlatko Prkić bio je na čelu sindikalne organizacije radnika Vareša.
„Vareš je bio specifičan po tome što je bio najveći rudnik željezne rude na Balkanu. Prerada željezne rude vršila se u Varešu. Prve visoke peći bile su u Varešu, usvojena napredna tehnologija proizvodnje željezne rude. Vareš je bio rasadnik kadrova iz čitave Evrope.“
Zlatko Prkić
Sa 28 nacija, Vareš su prije rata zvali Evropa u malom. Oko najvećeg rudnika željezne rude na Balkanu nicala su preduzeća i fabrike, što je ovaj dio Bosne činilo primamljivim za radnike iz svih krajeva Evrope. Ljudi su se dijelili na majstore i one koji to nisu. Dvadestak godina nakon rata tek manji pogon željezare radi, a većina ljudi preživljava od danas do sutra.„Vjerujte mi, ja kao Varešak, ne znam da je išta ostalo. Mislim da u Varešu radi nešto u policiji, vojsci, u prosvjeti. Do danas – nije se ništa pokušalo.“
Refik Memić do rata je bio rudar u rudniku željezne rude u Varešu. I nakon rata su ga, kaže, povremeno znali pozvati, ali to je danas sve rjeđe jer - posla nema. S ponosom će reći da je bio i sekretar omladine Vareša koja je izgrađivala bivšu zajedničku državu. Takvog entuzijazma danas više nema.
„Ja sam, kroz svoju aktivnost, iz treće u treću smjenu, da ne odem kući spavati. To moja djeca neće nikad doživjeti. Ja sam maloprije rekao – u Varešu je bilo osam hiljada radnika, a sad ne znam ima li hiljadu i po. Naravna stvar da je život jednak za sve. Moj sin ima trideset godina, a nema stalno zaposlenje.“
U Varešu je prije rata živjelo oko 23.000 stanovnika. Danas nezvanične procjene kažu da je taj broj negdje oko 10.000.
Refik Memić
Rat nije zaobišao ni ovaj grad. 23. oktobar 1993. godine Vareš pamtiće se kao dan u kojem je HVO zapalio bošnjačko selo Stupni Do. Tada je ubijeno i zapaljeno 38 civila, dok je istovremeno u Varešu zarobljeno 300 osoba bošnjačke nacionalnosti. Nakon što su Vareš zauzele jedinice Armije BiH, hrvatsko stanovništvo u velikom broju napustilo je područje općine, dok je jedan broj zarobljen i odveden u vojne zatvore.Neki su se, poput Zlatka Prkića, u Vareš nakon rata ipak odlučili vratiti. Danas, na čelu Hrvatske udruge logoraša, Prkić zajedno sa kolegama iz bošnjačkih udruženja pokušava kroz projekte vratiti povjerenje u zajednici.
„Sjećam se prve radionice kada je jedna predstavnica došla u konflikt, maltene da dođe do fizičkog obračuna. Svako je držao strogo svoju busiju. Već u trećoj ili četvrtoj fazi mi smo postali prijatelji.”
Gotovo nevjerovatno zvuči da su prvi zajednički projekti realizirani još 1997. godine. Danas su zajednički izleti na Bobovac, srednjovjekovno sjedište bosanskih vladara, koje se nalazi nedaleko od Vareša, postali dio zajedničke misije kako mlade naučiti zajedništvu.
Muris Arapović
Muris Arapović, predsjednik Udruženja logoraša „23. oktobar“ dodaje:“Zajedno sa hrvatskim udruženjem logoraša, radili smo tri projekta, gdje smo imali uporedo pola bošnjačkih, pola hrvatskih logoraša, koji su zajedno sjedili i pričali. Tako isto organizuju sijela žene iz Stupnog Dola, zajedno sa ženama sa Pogarca, jednog čisto katoličkog sela. Život ide k'o što je išao uvijek.“
Vareš je onaj tip bosanskog gradića koji je bez obzira na ratnu tragediju nekako uspio sačuvati u svojoj atmosferi ono najbolje po čemu se Bosna i Hercegovina prepoznavala - zajednički život. Načelnik Vareša Avdija Kovačević s ogorčenjem dodaje kako to, nažalost, nije prepoznato na višim nivoima vlasti koje su ovaj bh. gradić prepustili propadanju i daljem raseljavanju stanovništva.
„Kad bih se pitao, ja bih jučer ukinuo i entitete i ukinuo bih kantone, jer smatram da su to karcinomi društva. Mi ćemo se jednog dana probuditi sa činjenicom da imamo Federaciju koja je smještena u Sarajevu, Zenici, Tuzli, Bihaću, Mostaru, Travniku, a sve ostalo će biti pustoš. Ovdje ljudi svakodnevno imaju svoje zahtjeve. Sarajevo to ne prepoznaje, Zenica to ne prepoznaje, Tuzla to ne prepoznaje.“
Na kraju - što je ostalo od Vareša? Svi naši sagovornici se slažu: duh kojeg je teško ubiti i tridesetak magistara na birou koji odbijaju napustiti mjesto u nadi da će bolji dani za Vareš ipak doći.