U selu koje je uništeno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika, mještani danas perspektivu vide u poljoprivredi i turizmu zbog blizine špilje Vjetrenice i bogatog kulturno-historijskog naslijeđa.
Tomislav Batina i danas se sjeća tog oktobarskog jutra 1991. godine kada je nezavnično počeo rat u BiH. U neposredenoj blizini njegove kuće 15 kliometara od granice sa Hrvatskom, grupa mještana zaustavila je brigadu JNA, 82 kamiona sa oko 450 vojnika. Ravno je sa okolnim selima do temelja uništeno:
„Stojimo na mjestu gdje u biti tehnički počeo rat u BiH, kuda su velikosrpske postrojbe tadašnje JNA krenule na blokadu Dubrovnika i južnog dijela Hrvatske. 17 momaka je stalo pred 450 ljudi koji su išli, oduprli su im se uz velike gubitke.“
U sukobu su ubijene 24 osobe. Zvanično prva civilna žrtva rata u BiH, 61-godišnji mještanin Jozo Stanković, osoba sa posebnim potrebama, stradao je od eksplozije granate. Malo ko se usudio vjerovati da će sukobi u Ravnom biti uvod u bh. tragediju:
„Recimo da se događalo u Sarajevu, to se za nas isto događa tamo negdje. Za Sarajevo isto se Ravno događalo tamo negdje. Sve što nam nije blizu, to je negdje tamo za nas daleko, a kad se počne događati nama, onda se uhvatimo svi.“
„Blizina jadranske magistrale, blizina Slanog, blizina mora. Polažem dosta nade i u buduće projekte, jadransko-jonsku cestu, koridor 5C. Mislim da iz sveg toga mi možemo izvući komadić sunca, što se kaže, za nas“, optimističan je Tomislav Batina.
Ravno je i prvo oslobođeno mjesto u BiH. Smješteno na krajnjem jugoistoku BiH, proteže se duž neumskog i dubrovačakog zaleđa. Mještani perspektivu danas vide u poljoprivredi i turizmu, razvoju Popovog polja, ali i promociji špilje Vjetrenica, jedinstvenoj u svijetu zbog hidrografskog i podvodnog svijeta.
„Vjerujem u budućnost općine Ravno. Vjerujte, ne bih ni ja bio na ovom mjestu, ni kolege mlađe oko mene da u to ne vjerujemo. Šansa je u prostoru općine Ravno. Prostora je 1991. godine doživio katastrofu, ali mi danas stvaramo pretpostavke i mislim da smo na pravom putu. Kroz izradu prostornog plana i izradu strategije razvoja općine pokušavamo da privučemo potencijalne investitore. Jasno je da će trebati dosta mladih, obrazovanih ljudi svih vrsta profila i tu vidimo šansu“, kaže načelnik općine Andrija Šimunović.
Perspektive ima, samo je treba naći
Jelena Bukvić sa svojih 26 godina vjerovatno je najmlađa predsjednica općinskog vijeća u BiH. Kaže da je depopulacija Ravnog počela davno prije rata, nakon što je ukinuta željeznička pruga koja je povezivala Trebinje i Dubrovnik.
Tako je početkom sedamdesetih osnovnu školu pohađalo 900 učenika. Danas ih je svega 13-ero. Ipak u prespektivu ovog mjesta Jelena ne sumnja:
„Ja se ne osjećam ni za šta uskraćenom, dapače, možda upravo što nas malo ima, puno toga sam naučila u ovih par godina koliko radim.“
Nakon rata u Ravnom je obovljena vecina crkava, uključujući i crkvu svetog Roka, očuvanu sakralnu građevinu iz srednjeg vijeka.
„Vidi se velika promjena. Poslije rata morao je detaljno da se obnavlja. Prvo sama crkva, a onda i pomoćni objekti, sve malo, pomalo“, kaže monah Marko.
Procjene kažu da na području općine Ravno danas živi oko 1.700 stanovnika, pretežno hrvatske nacionalnosti. Tek manji broj Srba, koji su činili više od polovine stanovništva, odlučio se nakon rata na povratak.
„Ima tu komšija što su tu, što dolaze stalno, mada su neki u Trebinju. Trebinje je ovdje najbliža opština - 40 kilometara, i dolaze vikendom pošto su vezani poslom za Trebinje“, priča monah Marko.
Nezvanične procjene kažu da na području općine Ravno danas živi svega 30 posto prijeratne populacije. Ono što ipak raduje jesu mladi ljudi koji su u Ravnom odlučni ostati, poput Tomislava s početka naše priče, koji poručuje:
„Ja želim figurativno probiti taj dio puta da bi moje dijete imalo sutra perspektivu, ne da bih ga ja prislio da ostane ovdje nego da bi vidjelo da ima prespektivu, da mu je bolji život ovdje gdje su mu korijeni nego negdje drugo da stvara nove. Perspektive ima u svim krajevima svijeta - samo je treba naći.“
Tomislav Batina i danas se sjeća tog oktobarskog jutra 1991. godine kada je nezavnično počeo rat u BiH. U neposredenoj blizini njegove kuće 15 kliometara od granice sa Hrvatskom, grupa mještana zaustavila je brigadu JNA, 82 kamiona sa oko 450 vojnika. Ravno je sa okolnim selima do temelja uništeno:
„Stojimo na mjestu gdje u biti tehnički počeo rat u BiH, kuda su velikosrpske postrojbe tadašnje JNA krenule na blokadu Dubrovnika i južnog dijela Hrvatske. 17 momaka je stalo pred 450 ljudi koji su išli, oduprli su im se uz velike gubitke.“
U sukobu su ubijene 24 osobe. Zvanično prva civilna žrtva rata u BiH, 61-godišnji mještanin Jozo Stanković, osoba sa posebnim potrebama, stradao je od eksplozije granate. Malo ko se usudio vjerovati da će sukobi u Ravnom biti uvod u bh. tragediju:
„Recimo da se događalo u Sarajevu, to se za nas isto događa tamo negdje. Za Sarajevo isto se Ravno događalo tamo negdje. Sve što nam nije blizu, to je negdje tamo za nas daleko, a kad se počne događati nama, onda se uhvatimo svi.“
Špilja Vjetrenica
Dvadesetak godina nakon ratnih sukoba život se polako vraća u Ravno. Iako je imao priliku za dobar posao u Dubrovniku, Tomislav je odlučio ostati, izgraditi ponovo svoj život. Vlasnik je male konobe u neposrednoj blizini mjesta gdje je počeo rat.„Blizina jadranske magistrale, blizina Slanog, blizina mora. Polažem dosta nade i u buduće projekte, jadransko-jonsku cestu, koridor 5C. Mislim da iz sveg toga mi možemo izvući komadić sunca, što se kaže, za nas“, optimističan je Tomislav Batina.
Ravno je i prvo oslobođeno mjesto u BiH. Smješteno na krajnjem jugoistoku BiH, proteže se duž neumskog i dubrovačakog zaleđa. Mještani perspektivu danas vide u poljoprivredi i turizmu, razvoju Popovog polja, ali i promociji špilje Vjetrenica, jedinstvenoj u svijetu zbog hidrografskog i podvodnog svijeta.
„Vjerujem u budućnost općine Ravno. Vjerujte, ne bih ni ja bio na ovom mjestu, ni kolege mlađe oko mene da u to ne vjerujemo. Šansa je u prostoru općine Ravno. Prostora je 1991. godine doživio katastrofu, ali mi danas stvaramo pretpostavke i mislim da smo na pravom putu. Kroz izradu prostornog plana i izradu strategije razvoja općine pokušavamo da privučemo potencijalne investitore. Jasno je da će trebati dosta mladih, obrazovanih ljudi svih vrsta profila i tu vidimo šansu“, kaže načelnik općine Andrija Šimunović.
Perspektive ima, samo je treba naći
Jelena Bukvić sa svojih 26 godina vjerovatno je najmlađa predsjednica općinskog vijeća u BiH. Kaže da je depopulacija Ravnog počela davno prije rata, nakon što je ukinuta željeznička pruga koja je povezivala Trebinje i Dubrovnik.
Tako je početkom sedamdesetih osnovnu školu pohađalo 900 učenika. Danas ih je svega 13-ero. Ipak u prespektivu ovog mjesta Jelena ne sumnja:
„Ja se ne osjećam ni za šta uskraćenom, dapače, možda upravo što nas malo ima, puno toga sam naučila u ovih par godina koliko radim.“
Nakon rata u Ravnom je obovljena vecina crkava, uključujući i crkvu svetog Roka, očuvanu sakralnu građevinu iz srednjeg vijeka.
Putokaz ka Manastiru Zavala
Svojom ljepotom posebno se izdvaja manastir Zavala. Ovaj nacionalani spomenik BiH smatra se jednim od najvažnijih središta duhovog života pravoslavaca Hercegovine. Posljednje tri godine to je dom i za monaha Marka.„Vidi se velika promjena. Poslije rata morao je detaljno da se obnavlja. Prvo sama crkva, a onda i pomoćni objekti, sve malo, pomalo“, kaže monah Marko.
Procjene kažu da na području općine Ravno danas živi oko 1.700 stanovnika, pretežno hrvatske nacionalnosti. Tek manji broj Srba, koji su činili više od polovine stanovništva, odlučio se nakon rata na povratak.
„Ima tu komšija što su tu, što dolaze stalno, mada su neki u Trebinju. Trebinje je ovdje najbliža opština - 40 kilometara, i dolaze vikendom pošto su vezani poslom za Trebinje“, priča monah Marko.
Nezvanične procjene kažu da na području općine Ravno danas živi svega 30 posto prijeratne populacije. Ono što ipak raduje jesu mladi ljudi koji su u Ravnom odlučni ostati, poput Tomislava s početka naše priče, koji poručuje:
„Ja želim figurativno probiti taj dio puta da bi moje dijete imalo sutra perspektivu, ne da bih ga ja prislio da ostane ovdje nego da bi vidjelo da ima prespektivu, da mu je bolji život ovdje gdje su mu korijeni nego negdje drugo da stvara nove. Perspektive ima u svim krajevima svijeta - samo je treba naći.“