Niti jedan novinar na prostoru bivše Jugoslavije nije odgovarao za ratno huškaštvo tokom devedesetih godina prošlog vijeka. Iako, primjerice, u Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o lustraciji, prema postojećem Krivičnom zakonu mogu biti procesuirani uprkos tome što u sudskim institucijama navode kako je za procesuiranje predmeta nužno utvrditi direktnu vezu između nečijeg pisanja, izvještavanja i ratnih zločina.
Kako navode naši sagovornici, za procesuiranje novinara nema ni političke volje jer je povezanost pojedinih medija i političkih struktura na vlasti u miru ista kakva je bila i u ratu.
„Muslimanski ekstremisti dosjetili su se valjda najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći srpsku nejač žive su bacali uz kaveze lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina“, „Šta sve nisu poduzeli ti bradati zlikovci da bi načinili duž cijele linije ovog fronta“, „Preko 15.000 Hrvata luta ulicama i šumom tražeći spas ispred muslimanskog noža“, samo su neki od izvještaja novinara tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Niti jedan od njih u ovoj zemlji nije procesuiran za ratno-huškačko novinarstvo. Ono što predstavlja apsurd je da su novinari koji su tokom rata širili jezik mržnje danas ugledni građani, profesori na fakultetima, ambasadori Bosne i Hercegovine, a neki se i dalje bave novinarskom profesijom.
VIDEO: Prilog Radio televizije Beograd
http://www.youtube.com/embed/LzUqQxNb8qw
Dvadeset godina kasnije ne vide ništa sporno u svojim ratnim izvještajima. Štaviše. Neki od njih bi to isto ponovili. Među njima je i Smiljko Šagolj, dopisnik HTV iz Mostara, a danas profesor na mostarskom Sveučilištu:
„Sve što sam objavio, nek se objavi i sada. Mi nemamo šta kriti, poglavito novinari na televiziji. Iza svake riječi, iza svega iz onog vremena u kontekstu toga stojim“, kaže Šagolj.
Vedad Spahić, nekadašnji urednik tuzlanskog lista „Zmaj od Bosne“, a danas univerzitetski profesor, poznat je postao po govoru mržnje u tekstovima o djeci iz tzv. mješovitih brakova. Odgovarajući nedavno na novinarsko pitanje da li se stidi onoga što je pisao, Spahić je odgovorio:
„Ničega se ja ne stidim, sve je super. Za medije ne dajem nikakve izjave godinama, osim vezano za struku i nauku kojom se bavim.“
„Sve ono iza čega ja stojim kao autor i sada bih potpisala i sada bih uradila na potpuno isti način.“
U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o lustraciji, ali na osnovu Krivičnog zakona BiH novinari mogu odgovarati ako postoji osnov sumnje da su jezikom mržnje podstrekavali na izvršenje krivičnih djela.
„U Tužilaštvu BiH ne postoji nijedan predmet u kojem je osumnjičena osoba novinar“, kaže Selma Hećimović, portparol Tužilaštva BiH.
I dok u državnom tužilaštvu navode kako je za procesuiranje predmeta nužno utvrditi direktnu vezu između nečijeg pisanja, izvještavanja i ratnih zločina, bosanskohercegovački tužioci kažu za RSE kako je određen broj novinara tokom rata bio u službi politika, te da su svojim istupima, u dobroj mjeri, podstrekavali izvršenje određenih djela.
„Da li ima mjesta procesuiranju, teško je u ovom momentu reći što se ne bi iskupio čitav niz dokaza, njihovih reportaža. I kada bi se sve to analiziralo, postavlja se onda pitanje pod što u Krivičnom zakonu podvesti to što su oni radili. U ovom momentu bi čovjek mogao reći da bi oni eventualno mogli biti nekakvi podstrekači za izvršenje određenih krivičnih djela“, navodi Nijaz Mehmedbašić, glavni tužilac Hercegovačko-neretvanskog kantona.
„Mislim da je u BiH bilo sigurno materijala koji bi se trebao istražiti s obzirom na učešće nekih medija i nekih novinara u raspirivanju nacionalne i vjerske netrpeljivosti tijekom rata. Mislim da tu ideju treba podržati i svakako na njoj poraditi“, smatra Pavo Radoš, tužilac u Brčko Distriktu.
Najveći broj bosanskohercegovačkih novinara se zalaže da pripadnici sedme sile koji su tokom rata širili jezik mržnje budu procesuirani. Tim prije što je, kako navodi Amarildo Gutić, urednik na BHT 1, bilo novinara koji su časno radili svoj posao.
„Čini mi se da bi mnogi od njih najradije sada zaboravili pozivajući se, kako oni kažu, da je to bilo takvo vrijeme u kojem su morali postupiti po naređenju vojnih i političkih starješina, inače ne bi mogli raditi i bili bi protjerani, zatvoreni, kažnjeni. Mislim da ih to ne opravdava. Bilo je ljudi koji su odbili povinovati se tim i takvim pozivima ili raditi nešto nezakonito, pogotovo u slučajevima koji se odnose na zločine vezane za rat“, kaže Gutić.
Ratno huškaštvo i pozivanje na mržnju na prostoru bivše Jugoslavije nisu sankcionisani. Jedini do sada konkretan pokušaj bio je onaj Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Oni su pokrenuli krivičnu prijavu protiv N.N. lica za ratno izvještavanje pred Sudom za ratne zločine u Beogradu. No, niti jedno bosanskohercegovačko udruženje novinara nije imalo niti jednu takvu inicijativu.
Božana Kordić, predstavnica Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, kaže kako to ne treba da čudi. Tim prije jer država nema ni zakon o lustraciji, a i njegovo donošenje u parlamentu je, navodi, nemoguće. Objašnjava zbog čega:
„Bojim se da ovaj zakon nikada ne bi ugledao svjetlost dana zbog poznatih razloga. Znamo da su na pozicijama, nažalost, i u ovim zakonodavnim tijelima ljudi stranački opredijeljeni i ljudi koji imaju itekakav utjecaj i znamo za povezanost medija i stranaka, što bi sve rezultiralo da se taj proces maksimalno uspori - i pitanje je da li će biti ikada donesen.“
Kako navode naši sagovornici, za procesuiranje novinara nema ni političke volje jer je povezanost pojedinih medija i političkih struktura na vlasti u miru ista kakva je bila i u ratu.
„Muslimanski ekstremisti dosjetili su se valjda najstravičnijeg načina mučenja na planeti. Protekle noći srpsku nejač žive su bacali uz kaveze lavovima u Zoološkom vrtu Pionirska dolina“, „Šta sve nisu poduzeli ti bradati zlikovci da bi načinili duž cijele linije ovog fronta“, „Preko 15.000 Hrvata luta ulicama i šumom tražeći spas ispred muslimanskog noža“, samo su neki od izvještaja novinara tokom rata u Bosni i Hercegovini.
Niti jedan od njih u ovoj zemlji nije procesuiran za ratno-huškačko novinarstvo. Ono što predstavlja apsurd je da su novinari koji su tokom rata širili jezik mržnje danas ugledni građani, profesori na fakultetima, ambasadori Bosne i Hercegovine, a neki se i dalje bave novinarskom profesijom.
VIDEO: Prilog Radio televizije Beograd
http://www.youtube.com/embed/LzUqQxNb8qw
Dvadeset godina kasnije ne vide ništa sporno u svojim ratnim izvještajima. Štaviše. Neki od njih bi to isto ponovili. Među njima je i Smiljko Šagolj, dopisnik HTV iz Mostara, a danas profesor na mostarskom Sveučilištu:
„Sve što sam objavio, nek se objavi i sada. Mi nemamo šta kriti, poglavito novinari na televiziji. Iza svake riječi, iza svega iz onog vremena u kontekstu toga stojim“, kaže Šagolj.
Vedad Spahić, nekadašnji urednik tuzlanskog lista „Zmaj od Bosne“, a danas univerzitetski profesor, poznat je postao po govoru mržnje u tekstovima o djeci iz tzv. mješovitih brakova. Odgovarajući nedavno na novinarsko pitanje da li se stidi onoga što je pisao, Spahić je odgovorio:
„Ničega se ja ne stidim, sve je super. Za medije ne dajem nikakve izjave godinama, osim vezano za struku i nauku kojom se bavim.“
Borka Rudić
Borka Rudić tokom rata je izvještavala iz Konjica, a danas je generalna sekretarka Udruženja „Bh. novinari“. U Savezu logoraša RS ocjenjuju da je prikrivala ratne zločine nad Srbima u tom gradu i zločine koji su se desili u logoru Čelebići. Rudić o tome kaže:„Sve ono iza čega ja stojim kao autor i sada bih potpisala i sada bih uradila na potpuno isti način.“
U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon o lustraciji, ali na osnovu Krivičnog zakona BiH novinari mogu odgovarati ako postoji osnov sumnje da su jezikom mržnje podstrekavali na izvršenje krivičnih djela.
„U Tužilaštvu BiH ne postoji nijedan predmet u kojem je osumnjičena osoba novinar“, kaže Selma Hećimović, portparol Tužilaštva BiH.
I dok u državnom tužilaštvu navode kako je za procesuiranje predmeta nužno utvrditi direktnu vezu između nečijeg pisanja, izvještavanja i ratnih zločina, bosanskohercegovački tužioci kažu za RSE kako je određen broj novinara tokom rata bio u službi politika, te da su svojim istupima, u dobroj mjeri, podstrekavali izvršenje određenih djela.
„Da li ima mjesta procesuiranju, teško je u ovom momentu reći što se ne bi iskupio čitav niz dokaza, njihovih reportaža. I kada bi se sve to analiziralo, postavlja se onda pitanje pod što u Krivičnom zakonu podvesti to što su oni radili. U ovom momentu bi čovjek mogao reći da bi oni eventualno mogli biti nekakvi podstrekači za izvršenje određenih krivičnih djela“, navodi Nijaz Mehmedbašić, glavni tužilac Hercegovačko-neretvanskog kantona.
„Mislim da je u BiH bilo sigurno materijala koji bi se trebao istražiti s obzirom na učešće nekih medija i nekih novinara u raspirivanju nacionalne i vjerske netrpeljivosti tijekom rata. Mislim da tu ideju treba podržati i svakako na njoj poraditi“, smatra Pavo Radoš, tužilac u Brčko Distriktu.
Najveći broj bosanskohercegovačkih novinara se zalaže da pripadnici sedme sile koji su tokom rata širili jezik mržnje budu procesuirani. Tim prije što je, kako navodi Amarildo Gutić, urednik na BHT 1, bilo novinara koji su časno radili svoj posao.
„Čini mi se da bi mnogi od njih najradije sada zaboravili pozivajući se, kako oni kažu, da je to bilo takvo vrijeme u kojem su morali postupiti po naređenju vojnih i političkih starješina, inače ne bi mogli raditi i bili bi protjerani, zatvoreni, kažnjeni. Mislim da ih to ne opravdava. Bilo je ljudi koji su odbili povinovati se tim i takvim pozivima ili raditi nešto nezakonito, pogotovo u slučajevima koji se odnose na zločine vezane za rat“, kaže Gutić.
Drago Hedl
„To će biti vrlo teško, prošlo je 20 godina, mada znamo da su neke kolege koje danas rade u novinarstvu sigurno sa velikim entuzijazmom i sa velikom voljom nadolijevale ulje na vatru. Bilo je onih koji su koristili to turbulentno vrijeme rata, koje je samo po sebi dovoljno frustrirajuće i mračno, da ga oni učine još gorim, da ga, dakle, još dosole, da još nasipaju ulje na tu vatru koja je već bila ionako teško zaustavljiva. I oni su sigurno dali svoj doprinos da ti zločini koji su počinjeni budu masovniji i strašniji i da ih bude više“, ocjenjuje Drago Hedl, novinar iz Hrvatske.Ratno huškaštvo i pozivanje na mržnju na prostoru bivše Jugoslavije nisu sankcionisani. Jedini do sada konkretan pokušaj bio je onaj Nezavisnog udruženja novinara Srbije. Oni su pokrenuli krivičnu prijavu protiv N.N. lica za ratno izvještavanje pred Sudom za ratne zločine u Beogradu. No, niti jedno bosanskohercegovačko udruženje novinara nije imalo niti jednu takvu inicijativu.
Božana Kordić, predstavnica Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH, kaže kako to ne treba da čudi. Tim prije jer država nema ni zakon o lustraciji, a i njegovo donošenje u parlamentu je, navodi, nemoguće. Objašnjava zbog čega:
„Bojim se da ovaj zakon nikada ne bi ugledao svjetlost dana zbog poznatih razloga. Znamo da su na pozicijama, nažalost, i u ovim zakonodavnim tijelima ljudi stranački opredijeljeni i ljudi koji imaju itekakav utjecaj i znamo za povezanost medija i stranaka, što bi sve rezultiralo da se taj proces maksimalno uspori - i pitanje je da li će biti ikada donesen.“