U mnogim gradovima u Bosni i Hercegovini žrtve se svakodnevno susreću sa osumnjičenima za ratni zločin. Apsurd predstavlja i činjenica da veliki broj njih radi u entitetskim i državnim institucijama. Primjera radi, 810 policajaca osumnjičenih za genocid u Srebrenici punih deset godina radilo je u policijskim strukturama. Pet godina od kada je dokazana njihova umiješanost u srebrenički zločin, nisu otpušteni. Naprotiv, suspendovani su i dobijaju pola plate.
Žrtve zločina su ogorčene zbog toga, i tvrde da pomirenja u Bosni i Hercegovini neće biti sve dok se i posljednji osumnjičeni za ratne zločin ne uhapsi.
U entitetskim i državnim institucijama zaposlene su osobe koje se sumnjiče za ratni zločin. Iako zvaničnih podataka o tome koliko je takvih, niti u kojim institucijama rade nema, žrtve zločina ukazuju da se radi uglavnom o policijskum strukturama.
Da je to tako potvrđuje i prošlogodišnje hapšenje Saše Zečevića, osumnjičenog za zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. godine na lokalitetu Korićanskih stijena. Zečević je bio aktivni policajac u Policijskoj stanici za bezbjednost saobraćaja u Prijedoru.
Predstavnik prijedorskog Udruženja “Izvor” Edin Ramulić za RSE kaže da su i prije hapšenja ukazivali na Zečevićevu umiješanost u ratni zločin, ali bezuspješno. Saša Zečević nije jedini koji je bio državni službenik. Još uvijek u prijedorskim institucijama rade osobe koje su činile zločin na području opštine Prijedor, kaže Ramulić.
„Ono najstrašnije, to su bili oni školovani inspektori koji su bili isljednici u prijedorskim logorima. Jedan od njih je Mišo Rodić koji je trenutno šef Odjeljenja boračko-invalidske zaštite u Opštini Prijedor i kojem porodice žrtava i preživjele žrtve podnose zahtjev da bi ostvarile statusna prava i ne mogu ih ostvariti. On više od 400 zahtjeva drži u svojoj fioci,“ tvrdi Ramulić.
Prijedor nije jedino mjesto u Bosni i Hercegovini u kojem se žrtve svakodnevno susreću za osumnjičenima za ratni zločin. Policijske strukture u Republici Srpskoj punih deset godina krile su 810 policajaca umiješanih u srebrenički genocid.
Istraga koja je okončana prije pet godina, osim te činjenice, nije završena na način da budu otpušteni - jer zakon u tom bh. entitetu to ne dopušta. Umjesto otkaza dobili su suspenziju i pola plate.
Neimenovani izvor u policiji Republike Srpske za RSE kaže da je policija od Tužilaštva BiH o cijelom slučaju tražila informaciju više:
„Oni su apsolutno to odbili. Čak je i onaj Barašin bio dosta drzak, bezobrazan. Napisao je: ’Zašto tražite nešto što znate da se ne može u ovoj fazi dati?’ I tako te stvari.“
ZLOČINCI BEZ IMENA I PREZIMENA
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević ističe da je ta nevladina organizacija putem medija pokušala da objelodani imena policajaca koji se sumnjiče za genocid u Srebrenici, a koji su i poslije rata radili u policijskim strukturama.
Iznošenje činjenica spriječio je tadašnji visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc- Šiling, koji to nije dozvolio. To je pravdao time da je svako nevin sve dok se ne dokaže njegova krivica. Od tada je prošlo pet godina, a da se ništa nije pomaklo sa mrtve tačke. Niti su imena objavljena, niti je pokrenut postupak:
„Mi u biti nemamo ni nekakvu političku elitu koja bi imala snage, koja bi imala civilnu kuraž da se uhvati sa tom problematikom. Zato gradimo kuću od krova, umjesto od temelja.“
Predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice i Žepe” Munira Subašić:
„A kako ćemo živjeti zajedno ako nismo došli do istine i ako nismo došli do pravde, ako zločinci nisu odgovarali za svoj zločin, i ako zločinci nemaju svoja imena i prezimena bez obzira kome pripadali i kako se zvali.“
Pored policije Republike Srpske, žrtve zločina u Bosni i Hercegovini tvrde kako je najveći broj osumnjičenih za ratni zločin zaposlen u Agenciji za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine. U toj agenciji kažu da im do sada niko nije poslao zvaničnu informaciju o tome, jer bi u suprotnom to i provjerili. Portparolka Željka Kujundžija:
„Na osnovu relevantnih podataka nadležnih organa, Državna agencija za istrage i zaštitu je u više navrata poduzimala zakonom propisane mjere prema pojedinim policijskim službenicima, odnosno izricala privremenu suspenziju iz policijskog organa.“
Tužilaštvo BiH ne raspolaže podacima koliko je optužnica podignuto u posljednjih nekoliko godina, a koje se odnose na osobe koje su nakon rata bile zaposlene u državnim institucijama. U toj sudskoj ustanovi kažu da daju informacije o mogućoj umiješanosti isključivo na zahtjev institucije koja traži te podatke. Portparol Boris Grubešić:
„Ono što treba znati je da svaka institucija ima niz internih podzakonskih akata kojima se regulira disciplinska odgovornost uposlenika te agencije.“
OČIGLEDNI PRIMJERI
Uprkos tome da državne institucije mogu internim istragama utvrditi kakva je ratna prošlost kandidata koji se prijavljuju na otvorena radna mjesta, to se ipak ne dešava. Posljednji primjer koji govori u prilog toj konstataciji je pokušaj da se na mjesto člana Vijeća Regulatorne agencije za komunikacije imenuje Slobodan Bošković.
Nakon što mu je istekao jedan mandat od četiri godine, Parlament BiH se usprotivio njegovom ponovnom imenovanju. Razlog je Boškovićeva ratna prošlost. Za njega se sumnja da je bio jedan od bliskih saradnika optuženog za ratne zločine Radovana Karadžića.
O tome svjedoči i presretnuti telefonski razgovor u kojem Karadžić moli Boškovića da ide i drži govore kako bi pokrenuo ljude na akciju i posebno odlazak na hrvatsko ratište. Protiv Boškovićevog imenovanja bio je i poslanik Šemsudin Mehmedović:
„I pisali su mediji, a imam i ja konkretnu informaciju vezano za njegovu ratnu prošlost.“
Šefica za odnose sa javnošću Regulatorne agencije za medije Amela Odobašić:
„Mi nismo imali bilo kakvih indicija ili podataka da su postojale određene nedoumice ili određeni sporni momenti iz njegove prošlosti vezani za ratna dešavanja, niti smo od tog perioda od kada je zaustavljena procedura imenovanja članova Vijeća u Parlamentarnoj skupštini dobili bilo kakav dopis bilo od Tužilaštva, Ureda visokog predstavnika ili bilo koje druge institucije, u kojem nas oni pismeno obavještavaju da zaista postoje konkretni nalazi.“
Primjeri u kojima osumnjičeni za ratni zločin rade u državnim institucijama čini se da nikoga ne zabrinjavaju u Bosni i Hercegovini, osim žrtava. Kako je u ovoj zemlji sve politizovano, i to pitanje nema političku saglasnost. Jer da je bilo kom političaru u Bosni i Hercegovini stalo do suživota naroda, ovaj problem bio bi davno riješen.
Ovako, žrtvama ostaje da, pored torture koju su preživjeli tokom devedesetih godina prošlog vijeka, trpe i dalje u miru. I to posebno u mjestima u koja su se vratili.
Žrtve zločina su ogorčene zbog toga, i tvrde da pomirenja u Bosni i Hercegovini neće biti sve dok se i posljednji osumnjičeni za ratne zločin ne uhapsi.
U entitetskim i državnim institucijama zaposlene su osobe koje se sumnjiče za ratni zločin. Iako zvaničnih podataka o tome koliko je takvih, niti u kojim institucijama rade nema, žrtve zločina ukazuju da se radi uglavnom o policijskum strukturama.
Da je to tako potvrđuje i prošlogodišnje hapšenje Saše Zečevića, osumnjičenog za zločin protiv čovječnosti počinjen 1992. godine na lokalitetu Korićanskih stijena. Zečević je bio aktivni policajac u Policijskoj stanici za bezbjednost saobraćaja u Prijedoru.
Primjeri u kojima osumnjičeni za ratni zločin rade u državnim institucijama čini se da nikoga ne zabrinjavaju u Bosni i Hercegovini, osim žrtava.
Predstavnik prijedorskog Udruženja “Izvor” Edin Ramulić za RSE kaže da su i prije hapšenja ukazivali na Zečevićevu umiješanost u ratni zločin, ali bezuspješno. Saša Zečević nije jedini koji je bio državni službenik. Još uvijek u prijedorskim institucijama rade osobe koje su činile zločin na području opštine Prijedor, kaže Ramulić.
„Ono najstrašnije, to su bili oni školovani inspektori koji su bili isljednici u prijedorskim logorima. Jedan od njih je Mišo Rodić koji je trenutno šef Odjeljenja boračko-invalidske zaštite u Opštini Prijedor i kojem porodice žrtava i preživjele žrtve podnose zahtjev da bi ostvarile statusna prava i ne mogu ih ostvariti. On više od 400 zahtjeva drži u svojoj fioci,“ tvrdi Ramulić.
Prijedor nije jedino mjesto u Bosni i Hercegovini u kojem se žrtve svakodnevno susreću za osumnjičenima za ratni zločin. Policijske strukture u Republici Srpskoj punih deset godina krile su 810 policajaca umiješanih u srebrenički genocid.
Istraga koja je okončana prije pet godina, osim te činjenice, nije završena na način da budu otpušteni - jer zakon u tom bh. entitetu to ne dopušta. Umjesto otkaza dobili su suspenziju i pola plate.
Neimenovani izvor u policiji Republike Srpske za RSE kaže da je policija od Tužilaštva BiH o cijelom slučaju tražila informaciju više:
„Oni su apsolutno to odbili. Čak je i onaj Barašin bio dosta drzak, bezobrazan. Napisao je: ’Zašto tražite nešto što znate da se ne može u ovoj fazi dati?’ I tako te stvari.“
ZLOČINCI BEZ IMENA I PREZIMENA
Predsjednica Društva za ugrožene narode Fadila Memišević ističe da je ta nevladina organizacija putem medija pokušala da objelodani imena policajaca koji se sumnjiče za genocid u Srebrenici, a koji su i poslije rata radili u policijskim strukturama.
Iznošenje činjenica spriječio je tadašnji visoki predstavnik u BiH Kristijan Švarc- Šiling, koji to nije dozvolio. To je pravdao time da je svako nevin sve dok se ne dokaže njegova krivica. Od tada je prošlo pet godina, a da se ništa nije pomaklo sa mrtve tačke. Niti su imena objavljena, niti je pokrenut postupak:
„Mi u biti nemamo ni nekakvu političku elitu koja bi imala snage, koja bi imala civilnu kuraž da se uhvati sa tom problematikom. Zato gradimo kuću od krova, umjesto od temelja.“
Predsjednica Udruženja “Majke Srebrenice i Žepe” Munira Subašić:
„A kako ćemo živjeti zajedno ako nismo došli do istine i ako nismo došli do pravde, ako zločinci nisu odgovarali za svoj zločin, i ako zločinci nemaju svoja imena i prezimena bez obzira kome pripadali i kako se zvali.“
Pored policije Republike Srpske, žrtve zločina u Bosni i Hercegovini tvrde kako je najveći broj osumnjičenih za ratni zločin zaposlen u Agenciji za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine. U toj agenciji kažu da im do sada niko nije poslao zvaničnu informaciju o tome, jer bi u suprotnom to i provjerili. Portparolka Željka Kujundžija:
„Na osnovu relevantnih podataka nadležnih organa, Državna agencija za istrage i zaštitu je u više navrata poduzimala zakonom propisane mjere prema pojedinim policijskim službenicima, odnosno izricala privremenu suspenziju iz policijskog organa.“
Tužilaštvo BiH ne raspolaže podacima koliko je optužnica podignuto u posljednjih nekoliko godina, a koje se odnose na osobe koje su nakon rata bile zaposlene u državnim institucijama. U toj sudskoj ustanovi kažu da daju informacije o mogućoj umiješanosti isključivo na zahtjev institucije koja traži te podatke. Portparol Boris Grubešić:
„Ono što treba znati je da svaka institucija ima niz internih podzakonskih akata kojima se regulira disciplinska odgovornost uposlenika te agencije.“
OČIGLEDNI PRIMJERI
Uprkos tome da državne institucije mogu internim istragama utvrditi kakva je ratna prošlost kandidata koji se prijavljuju na otvorena radna mjesta, to se ipak ne dešava. Posljednji primjer koji govori u prilog toj konstataciji je pokušaj da se na mjesto člana Vijeća Regulatorne agencije za komunikacije imenuje Slobodan Bošković.
Nakon što mu je istekao jedan mandat od četiri godine, Parlament BiH se usprotivio njegovom ponovnom imenovanju. Razlog je Boškovićeva ratna prošlost. Za njega se sumnja da je bio jedan od bliskih saradnika optuženog za ratne zločine Radovana Karadžića.
Žrtvama ostaje da, pored torture koju su preživjeli tokom devedesetih godina prošlog vijeka, trpe i dalje u miru...
O tome svjedoči i presretnuti telefonski razgovor u kojem Karadžić moli Boškovića da ide i drži govore kako bi pokrenuo ljude na akciju i posebno odlazak na hrvatsko ratište. Protiv Boškovićevog imenovanja bio je i poslanik Šemsudin Mehmedović:
„I pisali su mediji, a imam i ja konkretnu informaciju vezano za njegovu ratnu prošlost.“
Šefica za odnose sa javnošću Regulatorne agencije za medije Amela Odobašić:
„Mi nismo imali bilo kakvih indicija ili podataka da su postojale određene nedoumice ili određeni sporni momenti iz njegove prošlosti vezani za ratna dešavanja, niti smo od tog perioda od kada je zaustavljena procedura imenovanja članova Vijeća u Parlamentarnoj skupštini dobili bilo kakav dopis bilo od Tužilaštva, Ureda visokog predstavnika ili bilo koje druge institucije, u kojem nas oni pismeno obavještavaju da zaista postoje konkretni nalazi.“
Primjeri u kojima osumnjičeni za ratni zločin rade u državnim institucijama čini se da nikoga ne zabrinjavaju u Bosni i Hercegovini, osim žrtava. Kako je u ovoj zemlji sve politizovano, i to pitanje nema političku saglasnost. Jer da je bilo kom političaru u Bosni i Hercegovini stalo do suživota naroda, ovaj problem bio bi davno riješen.
Ovako, žrtvama ostaje da, pored torture koju su preživjeli tokom devedesetih godina prošlog vijeka, trpe i dalje u miru. I to posebno u mjestima u koja su se vratili.