Autori: Daisy Sindelar, Marija Arnautović (prevela: Ena Stevanović)
Četrdesettrogodišnja Stana Čišić je toliko vesela i nasmijana da je nemoguće povjerovati da je ona majka bebe koju je pogodio snajper.
Stanin suprug Samir kaže da je uvijek bilo tako. Njegova supruga, koja je stup obitelji rijetko doživljava slom. On je taj koji gotovo nečujno plače dok ona prepričava kako je njihova kćer Irina ubijena u oktobru 1993., samo nekoliko dana nakon svog prvog rođendana.
„Četiri dana nakon njenog rođendana smo krenule u šetnju. Dan je bio lijep i obično smo išle van kad se nije pucalo. Ali tog dana ju je pogodio metak iz snajpera,“ prisjeća se Stana.
„Odmah smo otišli u bolnicu i imala je hitnu operaciju. Mnogo doktora se borilo za njen život. Ali, njeno tijelo je bilo isuviše malo i krhko. Umrla je u Samirovom naručju.“
Irina je samo jedna od nekoliko stotina djece koja su ubijena tijekom 44. mjesečne opsade Sarajeva, kada su bosanski Srbi okupirali grad, obustavili isporuku hrane i električne energije i započeli paljbu granatama i snajperskim mecima, sve zbog odluke Bosne i Hercegovine da istupi iz Jugoslavije.
Opsada Sarajeva je najduža u modernoj evropskoj historiji, godinu duža od blokade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu i još šokantnija zbog neuspjeha međunarodne zajednice da intervenira i uprkos medijskim pritiscima i prisustvu UN-ovih trupa.
Danas, kada grad obilježava 20. obljetnicu početka opsade, pozorišni reditelj Haris Pašović koji je pripremio Šestoaprilsku komemoraciju kaže da je ovaj događaj prilika za Sarajlije da zajednički tuguju nad svojim izgubljenim prijateljima i rodbinom i za grad da naglasi svoju multikulturalnu baštinu.
Na programu obilježavanja obljetnice je između ostalog i čitanje poezije, a pored Vječne vatre je postavljeno 11 541 crvenih stolica. Stolice, kako kaže, simboliziraju broj Sarajlija ubijenih tijekom opsade, kako Bošnjaka, tako i Srba, Hrvata i ostalih.
„Izgubili smo jedan grad u gradu,“ kaže Pašović. „Da ovi ljudi nisu ubijeni, bili bi dio velike kritične mase koja bi pridonijela kreativnom životu ovog grada, bilo kao inžinjeri, arhitekti, radnici, konobari, kuhari ili pekari. Ovo je čisto ubistvo. Oni su ubijeni jer su voljeli ovaj grad i jer su vjerovali u ovaj grad i u vrijednosti koje on promovira.“
Kultura ispijanja kafa i dalje cvjeta u Sarajevu, pri čemu ljubav prema kafi, cigaretama i intenzivnom razgovoru ostaje naizgled netaknuta.
Međutim, ratni ožiljci su i dalje prisutni i mnoge zgrade su i dalje obilježene rupama od metaka i granata, iako novi svjetlucavi neboderi, tržni centri i džamije koje su izgradile Saudijske zemlje strše duž gradske linije horizonta. Omiljena gradska Vijećnica, koja je izgorila u ratu i dalje stoji nepopravljena.
Građani tvrde da je sve to rezultat administrativne paralize koju je stvorio Dejtonski mirovni sporazum kojim je rat okončan 1995.godine. Sistem vlasti u BiH, zasnovan na principu ravnopravne nacionalne zastupljenosti se pokazao slavno neučinkovitim.
Nema dijaloga
Država je bila šesnaest mjeseci bez vlade zbog sporova između nacionalnih stranaka, a Predsjedništvo je tek ove sedmice sazvalo konferenciju na kojoj se raspravljalo o posljedicama ulaska Hrvatske u Evropsku uniju iduće godine, o čemu se, smatraju građani, trebalo raspravljati još prije pet godina.
Boro Kontić, koji je proveo rat kao novinar na Radiju Sarajevo i koji trenutno vodi Mediacentar, kaže da je Bosna i dalje zemlja „revolucije, a ne evolucije.“
„U ovoj državi nema dijaloga,“ kaže Kontić. „Mi još uvijek živimo u rovovima, kao da rat i dalje traje. Bilo bi dobro razgovarati o ratu, o posljedicama rata i ratnim zločinima. Ali ne velikim riječima. Jednostavno raspravljati o tome. Ili šta su male stvari koje nas ujedinjuju? Nogomet? Kultura? Zašto ne započeti novi život zasnovan na tome, na onim malim pitanjima oko kojih se svi slažemo?“
Rijeka krvi
Isto se mišljenje može čuti i od onih koji su najviše propatili tijekom rata.
Sedamsedetdvogodišnji Esad Pozder je jedan od rijetkih koji je preživio masakr na Markalama u avgustu 1995.godine.
Pet granata je prasnulo na tržnicu koja godinu prije pretrpila razoran napad. Drugi napad je usmrtio 37 ljudi, uključujući Pozderovu stariju sestru i bliskog prijatelja koji je pošao od njega kupiti kupus.
„Bila je doslovno rijeka krvi,“ kaže Pozder.
Tržnica danas ponovo živi, s mnoštvom trgovaca, obiljem svježeg voća i povrća i vazama raznobojnog cvijeća. Na zidu u pozadini stoje imena ubijenih u masakrima, a duboke crveno obojene pukotine čuvaju uspomenu na granate.
Mnogi preživjeli kažu da im je teško vratiti se na Markale, mjesto začarano nasiljem koje su počinili srpski vojnici. Ali Pozder, koji je sad u mirovini, mirno ide do svog bivšeg štanda na kojem su kruške zamijenile kupus.
„Ja sam se pomirio sa svim,“ kaže i dodaje da bi i njegova država trebala učiniti isto.
„Jednostavno ne možemo imati Republiku Srpsku tamo i nas ovdje. Moramo biti zajedno. Mora biti jedna Bosna i Hercegovina sa sve tri nacije- Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Moramo imati onakav odnos kakav smo imali prije. Ne može nam biti dobro dok se ljudi ne ujedine na odgovarajući način,“ zaključuje Pozder.
Stana Čišić je odgojila još dvije kćerke kojima je sada dvanaest i šesnaest godina. Ona je dijete iz miješanog braka, a njen suprug Samir je musliman.
„U našoj kući se slave svi praznici- Uskrs, Vaskrs, Bajram, Božić. Za nas je to normalno,“ kaže ona s osmijehom.
Stana i Samir čuvaju metak koji je ubio njihovu prvu kćer Irinu. Kada ih kćerke pitaju ko je ubio njihovu sestru, Stana kaže da odgovaraju s oprezom jer ne žele započinjati rasprave o etničkoj mržnji i nacionalnim podjelama.
Stana 6. april nije provela u Sarajevu već u Beogradu gdje je pozvana da ispriča priču o Irini. Kaže da je nervozna prije puta, ali da nikada ne odbija govoriti o kćeri koju je izgubila.
„Nije mi teško,“ kaže Stana. „Volim pričati o svojoj kćeri. Kada pričam o njoj, imam osjećaj da je još uvijek tu.“
Četrdesettrogodišnja Stana Čišić je toliko vesela i nasmijana da je nemoguće povjerovati da je ona majka bebe koju je pogodio snajper.
Stanin suprug Samir kaže da je uvijek bilo tako. Njegova supruga, koja je stup obitelji rijetko doživljava slom. On je taj koji gotovo nečujno plače dok ona prepričava kako je njihova kćer Irina ubijena u oktobru 1993., samo nekoliko dana nakon svog prvog rođendana.
„Četiri dana nakon njenog rođendana smo krenule u šetnju. Dan je bio lijep i obično smo išle van kad se nije pucalo. Ali tog dana ju je pogodio metak iz snajpera,“ prisjeća se Stana.
„Odmah smo otišli u bolnicu i imala je hitnu operaciju. Mnogo doktora se borilo za njen život. Ali, njeno tijelo je bilo isuviše malo i krhko. Umrla je u Samirovom naručju.“
Irina je samo jedna od nekoliko stotina djece koja su ubijena tijekom 44. mjesečne opsade Sarajeva, kada su bosanski Srbi okupirali grad, obustavili isporuku hrane i električne energije i započeli paljbu granatama i snajperskim mecima, sve zbog odluke Bosne i Hercegovine da istupi iz Jugoslavije.
Opsada Sarajeva je najduža u modernoj evropskoj historiji, godinu duža od blokade Lenjingrada u Drugom svjetskom ratu i još šokantnija zbog neuspjeha međunarodne zajednice da intervenira i uprkos medijskim pritiscima i prisustvu UN-ovih trupa.
Danas, kada grad obilježava 20. obljetnicu početka opsade, pozorišni reditelj Haris Pašović koji je pripremio Šestoaprilsku komemoraciju kaže da je ovaj događaj prilika za Sarajlije da zajednički tuguju nad svojim izgubljenim prijateljima i rodbinom i za grad da naglasi svoju multikulturalnu baštinu.
Na programu obilježavanja obljetnice je između ostalog i čitanje poezije, a pored Vječne vatre je postavljeno 11 541 crvenih stolica. Stolice, kako kaže, simboliziraju broj Sarajlija ubijenih tijekom opsade, kako Bošnjaka, tako i Srba, Hrvata i ostalih.
Stana Čišić sa suprugom Samirom u aprilu 2012. godine
„Izgubili smo jedan grad u gradu,“ kaže Pašović. „Da ovi ljudi nisu ubijeni, bili bi dio velike kritične mase koja bi pridonijela kreativnom životu ovog grada, bilo kao inžinjeri, arhitekti, radnici, konobari, kuhari ili pekari. Ovo je čisto ubistvo. Oni su ubijeni jer su voljeli ovaj grad i jer su vjerovali u ovaj grad i u vrijednosti koje on promovira.“
Kultura ispijanja kafa i dalje cvjeta u Sarajevu, pri čemu ljubav prema kafi, cigaretama i intenzivnom razgovoru ostaje naizgled netaknuta.
Međutim, ratni ožiljci su i dalje prisutni i mnoge zgrade su i dalje obilježene rupama od metaka i granata, iako novi svjetlucavi neboderi, tržni centri i džamije koje su izgradile Saudijske zemlje strše duž gradske linije horizonta. Omiljena gradska Vijećnica, koja je izgorila u ratu i dalje stoji nepopravljena.
Građani tvrde da je sve to rezultat administrativne paralize koju je stvorio Dejtonski mirovni sporazum kojim je rat okončan 1995.godine. Sistem vlasti u BiH, zasnovan na principu ravnopravne nacionalne zastupljenosti se pokazao slavno neučinkovitim.
Nema dijaloga
Država je bila šesnaest mjeseci bez vlade zbog sporova između nacionalnih stranaka, a Predsjedništvo je tek ove sedmice sazvalo konferenciju na kojoj se raspravljalo o posljedicama ulaska Hrvatske u Evropsku uniju iduće godine, o čemu se, smatraju građani, trebalo raspravljati još prije pet godina.
Boro Kontić, koji je proveo rat kao novinar na Radiju Sarajevo i koji trenutno vodi Mediacentar, kaže da je Bosna i dalje zemlja „revolucije, a ne evolucije.“
„U ovoj državi nema dijaloga,“ kaže Kontić. „Mi još uvijek živimo u rovovima, kao da rat i dalje traje. Bilo bi dobro razgovarati o ratu, o posljedicama rata i ratnim zločinima. Ali ne velikim riječima. Jednostavno raspravljati o tome. Ili šta su male stvari koje nas ujedinjuju? Nogomet? Kultura? Zašto ne započeti novi život zasnovan na tome, na onim malim pitanjima oko kojih se svi slažemo?“
Rijeka krvi
Isto se mišljenje može čuti i od onih koji su najviše propatili tijekom rata.
Sedamsedetdvogodišnji Esad Pozder je jedan od rijetkih koji je preživio masakr na Markalama u avgustu 1995.godine.
Pet granata je prasnulo na tržnicu koja godinu prije pretrpila razoran napad. Drugi napad je usmrtio 37 ljudi, uključujući Pozderovu stariju sestru i bliskog prijatelja koji je pošao od njega kupiti kupus.
Esad Pozder u Sarajevu
„Bila je doslovno rijeka krvi,“ kaže Pozder.
Tržnica danas ponovo živi, s mnoštvom trgovaca, obiljem svježeg voća i povrća i vazama raznobojnog cvijeća. Na zidu u pozadini stoje imena ubijenih u masakrima, a duboke crveno obojene pukotine čuvaju uspomenu na granate.
Mnogi preživjeli kažu da im je teško vratiti se na Markale, mjesto začarano nasiljem koje su počinili srpski vojnici. Ali Pozder, koji je sad u mirovini, mirno ide do svog bivšeg štanda na kojem su kruške zamijenile kupus.
„Ja sam se pomirio sa svim,“ kaže i dodaje da bi i njegova država trebala učiniti isto.
„Jednostavno ne možemo imati Republiku Srpsku tamo i nas ovdje. Moramo biti zajedno. Mora biti jedna Bosna i Hercegovina sa sve tri nacije- Srbima, Bošnjacima i Hrvatima. Moramo imati onakav odnos kakav smo imali prije. Ne može nam biti dobro dok se ljudi ne ujedine na odgovarajući način,“ zaključuje Pozder.
Stana Čišić je odgojila još dvije kćerke kojima je sada dvanaest i šesnaest godina. Ona je dijete iz miješanog braka, a njen suprug Samir je musliman.
„U našoj kući se slave svi praznici- Uskrs, Vaskrs, Bajram, Božić. Za nas je to normalno,“ kaže ona s osmijehom.
Stana i Samir čuvaju metak koji je ubio njihovu prvu kćer Irinu. Kada ih kćerke pitaju ko je ubio njihovu sestru, Stana kaže da odgovaraju s oprezom jer ne žele započinjati rasprave o etničkoj mržnji i nacionalnim podjelama.
Stana 6. april nije provela u Sarajevu već u Beogradu gdje je pozvana da ispriča priču o Irini. Kaže da je nervozna prije puta, ali da nikada ne odbija govoriti o kćeri koju je izgubila.
„Nije mi teško,“ kaže Stana. „Volim pričati o svojoj kćeri. Kada pričam o njoj, imam osjećaj da je još uvijek tu.“