Ramiza Handžić, rođena Vlaseničanka, preživjela je u ljeto 1992. godine najgore torture u logoru Sušica. Izgubila je muža, čije je nekompletne posmrtne ostatke, nakon što nije preživio logor, našla tek prije dvije godine. Svoja sjećanja i posljedice koje nosi sa sobom iz te 1992. godine podijelila je s nama.
Ramiza Handžić u logoru Sušica nekoliko puta je bila na smrt isprebijana, jedva spašena i ubačena u kamion sa drugim ženama. I pored toga, smogla je snage odazvati se pozivu Tužiteljstva prije nekoliko godina i još jednom, ovaj put na sudu BiH, suočiti se sa onima koji su joj nanijeli boli i patnje, prvim susjedima Goranom Viškovićem i Predragom Bastahom:
„Pitala je mene tužiteljica:’Gospođo Ramiza, hoćeš li da budeš zaštićeni svjedok?’ Rekla sam ne, ja hoću da se suočim s njima licem u lice. Hoću da kažem ono sve što jeste, da uopšte ne kaže neko da sam slagala, nego da im baš dokažem da sam još prisebna, da znam šta su mi radili meni i ostalom svijetu. Jeste da sam imala tremu, tresla sam se, nema govora, kad sam ih vidjela očima. Ali eto opet sam prikupila hrabrosti neke. I očuvala sam to pamćenje, tako da sam sve znala reći, sve šta se odvijalo, šta sam sam ja preživjela, onaj narod oko mene, muž mi, djeca, pa sam u sudu ispričala kako jeste, nisam ništa lagala.“
Nakon svjedočenja Ramiza je, kako kaže, osjetila neku vrstu olakšanja. Dodatno olakšanje, ali ne i potpunu satisfakciju, osjetila je i nakon presude Bastahu i Viškoviću, koji su osuđeni na 22, odnosno 18 godina zatvora.
„Ali eto dočekala sam da su osuđeni, ali malo je, koliko je god. Jer nisam samo ja tada preživljavala svašta, eto i muž mi je ubijen i nema ga, ali tolike komšije su pobili, toliku su familiju mi pobili“, priča ona.
S druge strane olakšanja nije bilo kada se nakon svjedočenja vratila u rodnu Vlasenicu. Počela su uznemiravanja i prijetnje, koje nije mogla izdržati:
„Telefonom su me uznemiravali. Pa kad naiđem ulicom, na ulici u grad kad izlazim, ovi koji su me znali i pljuvali su me i psovali. I ja nisam imala drugog izlaza nego da moram bježati odatle. Uvečer isto, u gluho doba noći probudi me telefon, ja se javim, a ono:’Ubićemo te, zaklaćemo te, ti nećeš izaći živa iz Vlasenice.’ Ne znam ni ko je ni šta je...“
U iščekivanju pravde, za kažnjavanje zločina koji se desio prije 20 godina mnogi su preminuli, dok je veliki broj žrtava slabog zdravstvenog stanja u strahu da neće dočekati trenutak kada će pojedince vidjeti iza rešetaka. Za Ramizu Handžić čitav proces, od same istrage, preko suđenja i presude Bastahu i Viškoviću trajao je čitavu vječnost:
„Jeste presporo. Dugo se to čekalo - jer vidiš i ja sam muža pretprošle godine ukopala, nađen je na Pelemišu, i to nije kompletan. Na površini ostao ubijen. U nekog su nađene dvije, tri koščice, u njega je nađeno komplet, samo nema šaka i stopala i glave nema. E sad meni je samo gdje je to. Nisu mogle životinje glavu odnijeti, one bi odnijele ono drugo. Ali ukopali smo ga. I jeste presporo, nema govora.“
A čekaće se, izgleda, još poprilično dugo dok se i ostali osumnjičeni za ratne zločine u Vlasenici, za koje postoje svjedočenja da su ih počinili, privedu pred lice pravde.
Do sada su za zločine na području Vlasenice osuđene tri osobe, i to Dragan Nikolić Jenki, u Haagu na 20 godina zatvora, dok su pred Sudom BiH osuđeni Predrag Bastah na 22 i Goran Višković na 18 godina zatvora. Veljko Bašić, bivši upravnik logora Sušica, oslobođen je zbog starosti.
******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.
Ramiza Handžić u logoru Sušica nekoliko puta je bila na smrt isprebijana, jedva spašena i ubačena u kamion sa drugim ženama. I pored toga, smogla je snage odazvati se pozivu Tužiteljstva prije nekoliko godina i još jednom, ovaj put na sudu BiH, suočiti se sa onima koji su joj nanijeli boli i patnje, prvim susjedima Goranom Viškovićem i Predragom Bastahom:
„Pitala je mene tužiteljica:’Gospođo Ramiza, hoćeš li da budeš zaštićeni svjedok?’ Rekla sam ne, ja hoću da se suočim s njima licem u lice. Hoću da kažem ono sve što jeste, da uopšte ne kaže neko da sam slagala, nego da im baš dokažem da sam još prisebna, da znam šta su mi radili meni i ostalom svijetu. Jeste da sam imala tremu, tresla sam se, nema govora, kad sam ih vidjela očima. Ali eto opet sam prikupila hrabrosti neke. I očuvala sam to pamćenje, tako da sam sve znala reći, sve šta se odvijalo, šta sam sam ja preživjela, onaj narod oko mene, muž mi, djeca, pa sam u sudu ispričala kako jeste, nisam ništa lagala.“
Nakon svjedočenja Ramiza je, kako kaže, osjetila neku vrstu olakšanja. Dodatno olakšanje, ali ne i potpunu satisfakciju, osjetila je i nakon presude Bastahu i Viškoviću, koji su osuđeni na 22, odnosno 18 godina zatvora.
„Ali eto dočekala sam da su osuđeni, ali malo je, koliko je god. Jer nisam samo ja tada preživljavala svašta, eto i muž mi je ubijen i nema ga, ali tolike komšije su pobili, toliku su familiju mi pobili“, priča ona.
S druge strane olakšanja nije bilo kada se nakon svjedočenja vratila u rodnu Vlasenicu. Počela su uznemiravanja i prijetnje, koje nije mogla izdržati:
„Telefonom su me uznemiravali. Pa kad naiđem ulicom, na ulici u grad kad izlazim, ovi koji su me znali i pljuvali su me i psovali. I ja nisam imala drugog izlaza nego da moram bježati odatle. Uvečer isto, u gluho doba noći probudi me telefon, ja se javim, a ono:’Ubićemo te, zaklaćemo te, ti nećeš izaći živa iz Vlasenice.’ Ne znam ni ko je ni šta je...“
U iščekivanju pravde, za kažnjavanje zločina koji se desio prije 20 godina mnogi su preminuli, dok je veliki broj žrtava slabog zdravstvenog stanja u strahu da neće dočekati trenutak kada će pojedince vidjeti iza rešetaka. Za Ramizu Handžić čitav proces, od same istrage, preko suđenja i presude Bastahu i Viškoviću trajao je čitavu vječnost:
„Jeste presporo. Dugo se to čekalo - jer vidiš i ja sam muža pretprošle godine ukopala, nađen je na Pelemišu, i to nije kompletan. Na površini ostao ubijen. U nekog su nađene dvije, tri koščice, u njega je nađeno komplet, samo nema šaka i stopala i glave nema. E sad meni je samo gdje je to. Nisu mogle životinje glavu odnijeti, one bi odnijele ono drugo. Ali ukopali smo ga. I jeste presporo, nema govora.“
A čekaće se, izgleda, još poprilično dugo dok se i ostali osumnjičeni za ratne zločine u Vlasenici, za koje postoje svjedočenja da su ih počinili, privedu pred lice pravde.
Do sada su za zločine na području Vlasenice osuđene tri osobe, i to Dragan Nikolić Jenki, u Haagu na 20 godina zatvora, dok su pred Sudom BiH osuđeni Predrag Bastah na 22 i Goran Višković na 18 godina zatvora. Veljko Bašić, bivši upravnik logora Sušica, oslobođen je zbog starosti.
******************
Program Pred licem pravde - Suđenja za ratne zločine na prostoru bivše Jugoslavije pripremaju Radio Slobodna Europa i Institut za ratno i mirnodopsko izvještavanje (IWPR).
Svake nedjelje od 18.30 do 19.00 i od 22.30 do 23.00 sata - samo u našem radijskom programu i na internet stranici.