Ljudska prava u BiH, odavno je procijenjeno, kao i da ne postoje. Posebna prava, poput prava radnika, stoje na papiru, a u praksi radnici su postali najveći gubitnici. Loše privatizacije, nepostojanje vizije poslovanja, radnike su dovele na rub egzistencije.
To potvrđuju brojni primjeri radnika koji, bez obzira na visoke minuse, svakodnevno prosvjeduju u BiH. Radnici Dite ovih dana prodaju namještaj iz vlastitih domova jer im je to jedini način da prehrane obitelj.
„Ko je pogriješio, ne znamo mi, ali to nam ne može pomoći. Jasno sam ja kao predsjednik sindikata rekao upravi da nije problem više hoćemo li mi dole raditi, mi samo tražimo svoja prava. Znači neka nam se ispoštuje naš staž - sve po zakonu, naše plate i nek nas vrate na biro i neka rade sa fabrikom šta hoće. Ljudi nemaju više šta jesti. Niti mogu djecu slati u škole. Nemamo ni topli obrok, ni prevoz, nemamo ništa, a moramo dolaziti dole svaki dan. Jednostavno prodaje se iz kuća namještaj da bi se djeca prehranila“, kaže predsjednik sidnikata Mehmed Džedović.
Radnici brojnih bivših proizvodnih giganata mole već mjesecima nekoga od aktualnih vlada da ih primi na razgovor. To uspiju ostvarit tek kada pred njihove urede dođu sa transparentima. Ali i tada slušaju samo obećanja.
„Ta privatizacija nije legalna, tu su velike kriminalne radnje. Ako neko nije ispunio svoje uslove, nije platio ono što treba, znači da nije njegova firma. Treba se proizvodnja pokrenuti, PIO/MIO treba da se uplati. Imamo radnika koji radi već četrdeset drugu godinu staža, ne može otići u penziju. Imamo dosta invalida koji isto ne mogu otići - mjesecima čekaju“, priča radnica Emina Busuladžić.
A da prava radnika ne postoje i da radnički sindikati kod poslodavaca nemaju nikakvu snagu pokazuje najsvježiji primjer radnika tvornice namještaja Konjuh iz Živinica.
„Radili smo sve za što smo tražili te plate da nam isplate, minimalne. Nismo dobili ništa, onda smo štrajk organizovali, štrajk je krenuo. Međutim, radnici su od nas tražili da uputimo krivične prijave protiv direktor i protiv predsjednika i članova nadzornog odbora. Oni čuli da smo mi krenuli s tim krivičnim prijavama i onda su nam otkaze uputili“, kaže Trakić.
Država izgubila skoro sve resurse
„Što se nisam bojao u ratu, ratovao četiri godine, sad bih opet protiv njih ratovao - toliko mi je dogorilo. Nemam riječi. Žao mi je, stid me onog djeteta svog kad dođem kući, nisam mu ništa donio, a ono traži od mene. I nemam mi ni dijete posla koje sam iškolavao, koje je završilo sve što je trebalo završiti i što je roditelj mogao djetetu dati, nema pravo na rad“, razočaran je radnik Miralem Žigić.
Nekada najveći giganti, vodeće tvornice danas su otišle u bescijenje. Svaka privatizirana tvornica danas bilježi samo tužan kraj pred odlazak u slavnu povijest.
„Svi ovi promašaji rezultiraju ekonomskim gubicima koji se iz godine u godinu povećavaju, smanjenjem obima poslovnih aktivnosti koji dovode do otpuštanja radnika. Dolazimo opet do novog problema, a to je pravosuđe, procesuiranje odgovornih osoba. Vidimo u menadžmentu je to zadnja faza - kontrola, kontroliranje, toga nema, niko nije odgovarao za to što je uništio
neko preduzeće i zbog toga svi smatraju da mogu biti menadžeri“, ocjenjuje ekonomski analitičar profesor Zijad Džafić.
Iako se za sada čini da su radnici najveći gubitnici, sociolog, profesor Srđan Vukadinović kaže da već postaje sasvim jasno da su države zapravo one koje su najviše izgubile.
„Upravo ono što je stvaralo strukturu BiH, i društvenu i državnu, urušeno je, uništeno, privatizovano. Nemamo nijedne privatizacije u kojoj nije prisutna korupcija. Vidimo sad da se to otkriva u mnogim ambijentima u regionu, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji, da neke velike kompanije kao mađarski Telekom, njemački Telekom, Hypo Alpe, Dojče banka itd. su itekako dobro podmitile visoke dužnosnike. Država je izgubila gotovo sve svoje resurse“, zaključuje Srđan Vukadinović.
To potvrđuju brojni primjeri radnika koji, bez obzira na visoke minuse, svakodnevno prosvjeduju u BiH. Radnici Dite ovih dana prodaju namještaj iz vlastitih domova jer im je to jedini način da prehrane obitelj.
„Ko je pogriješio, ne znamo mi, ali to nam ne može pomoći. Jasno sam ja kao predsjednik sindikata rekao upravi da nije problem više hoćemo li mi dole raditi, mi samo tražimo svoja prava. Znači neka nam se ispoštuje naš staž - sve po zakonu, naše plate i nek nas vrate na biro i neka rade sa fabrikom šta hoće. Ljudi nemaju više šta jesti. Niti mogu djecu slati u škole. Nemamo ni topli obrok, ni prevoz, nemamo ništa, a moramo dolaziti dole svaki dan. Jednostavno prodaje se iz kuća namještaj da bi se djeca prehranila“, kaže predsjednik sidnikata Mehmed Džedović.
„Ta privatizacija nije legalna, tu su velike kriminalne radnje. Ako neko nije ispunio svoje uslove, nije platio ono što treba, znači da nije njegova firma", kaže radnica Emina Busuladžić.
Radnici brojnih bivših proizvodnih giganata mole već mjesecima nekoga od aktualnih vlada da ih primi na razgovor. To uspiju ostvarit tek kada pred njihove urede dođu sa transparentima. Ali i tada slušaju samo obećanja.
„Ta privatizacija nije legalna, tu su velike kriminalne radnje. Ako neko nije ispunio svoje uslove, nije platio ono što treba, znači da nije njegova firma. Treba se proizvodnja pokrenuti, PIO/MIO treba da se uplati. Imamo radnika koji radi već četrdeset drugu godinu staža, ne može otići u penziju. Imamo dosta invalida koji isto ne mogu otići - mjesecima čekaju“, priča radnica Emina Busuladžić.
A da prava radnika ne postoje i da radnički sindikati kod poslodavaca nemaju nikakvu snagu pokazuje najsvježiji primjer radnika tvornice namještaja Konjuh iz Živinica.
Konjuh Živinice, 2011.
Zbog štrajka koji je sindikat organizirao, zbog brojnih neisplata plača i neuvezanog staža šestorica njih odmah su dobili otkaze. Mevludin Trakić prvi je bio na udaru svog direktora Brune Bukovića.„Radili smo sve za što smo tražili te plate da nam isplate, minimalne. Nismo dobili ništa, onda smo štrajk organizovali, štrajk je krenuo. Međutim, radnici su od nas tražili da uputimo krivične prijave protiv direktor i protiv predsjednika i članova nadzornog odbora. Oni čuli da smo mi krenuli s tim krivičnim prijavama i onda su nam otkaze uputili“, kaže Trakić.
Država izgubila skoro sve resurse
„Što se nisam bojao u ratu, ratovao četiri godine, sad bih opet protiv njih ratovao - toliko mi je dogorilo. Nemam riječi. Žao mi je, stid me onog djeteta svog kad dođem kući, nisam mu ništa donio, a ono traži od mene. I nemam mi ni dijete posla koje sam iškolavao, koje je završilo sve što je trebalo završiti i što je roditelj mogao djetetu dati, nema pravo na rad“, razočaran je radnik Miralem Žigić.
Nekada najveći giganti, vodeće tvornice danas su otišle u bescijenje. Svaka privatizirana tvornica danas bilježi samo tužan kraj pred odlazak u slavnu povijest.
„Svi ovi promašaji rezultiraju ekonomskim gubicima koji se iz godine u godinu povećavaju, smanjenjem obima poslovnih aktivnosti koji dovode do otpuštanja radnika. Dolazimo opet do novog problema, a to je pravosuđe, procesuiranje odgovornih osoba. Vidimo u menadžmentu je to zadnja faza - kontrola, kontroliranje, toga nema, niko nije odgovarao za to što je uništio
„Upravo ono što je stvaralo strukturu BiH, i društvenu i državnu, urušeno je, uništeno, privatizovano. Nemamo nijedne privatizacije u kojoj nije prisutna korupcija", ocjenjuje profesor Srđan Vukadinović.
Iako se za sada čini da su radnici najveći gubitnici, sociolog, profesor Srđan Vukadinović kaže da već postaje sasvim jasno da su države zapravo one koje su najviše izgubile.
„Upravo ono što je stvaralo strukturu BiH, i društvenu i državnu, urušeno je, uništeno, privatizovano. Nemamo nijedne privatizacije u kojoj nije prisutna korupcija. Vidimo sad da se to otkriva u mnogim ambijentima u regionu, i u Hrvatskoj i u Crnoj Gori i u Srbiji, da neke velike kompanije kao mađarski Telekom, njemački Telekom, Hypo Alpe, Dojče banka itd. su itekako dobro podmitile visoke dužnosnike. Država je izgubila gotovo sve svoje resurse“, zaključuje Srđan Vukadinović.