Posebno mjesto u produkcijskoj i repertoarskoj profilaciji tuzlanskog Teatra Kabare zauzima festival TKT Fest, koji se organizuje od 2003. godine, a povodom Svjetskog dana pozorišta. Ove godine TKT Fest traje od 27. marta do 5. aprila, a o detaljima za RSE govori prvi čovjek ovog regionalnog kulturološkog projekta Vlado Kerošević.
RSE: Startate po deveti put - opet na dan pozorišne umjetnosti, opet na rođendan Teatar Kabarea - i to sa tvojom predstavom.
Kerošević: U nedjelju, 27. marta bit će svečano otvaranje, uz pozorišno-dokumentarnu izložbu Bosanskohercegovački kazališni festivali i Ivo Andrić. Ovim smo htjeli da odamo priznanje Ivi Andriću, dobitniku Nobelove nagrade, pošto se ove godine obilježava 50. godina od tog značajnog događaja za Bosnu i Hercegovinu. Te večeri će biti pročitana poruka u povodu Svjetskog dana teatra i bit će izvedena predstava „Adem i Eva“. To je kabaretni kolaž Teatra Kabare Tuzla.
U ponedjeljak, 28. marta u 19:30, ide predstava „Bila je to ševa”, kazališta iz Virovitice. U utorak, 29. marta u 19:30, će biti izvedena pantomimska predstava „Ljubav za početnike”, teatar pantomime iz Ciriha i Teatar Kabarea Tuzla. Autor ovog projekta je Damir Teparić Dantes.
U srijedu, po prvi put na festivalu, kao i u Tuzli uopšte, gostuje kazališna družina Histrioni iz Zagreba, sa predstavom „Tko je srušio berlinski zid”. Ovo je praizvedba, autora Amira Bukvića, također čovjeka iz BiH.
U četvrtak je premijera našeg drugog projekta u okviru ovogodišnjeg TKT Festa i promocija monografije Teatra Kabare Tuzla pod naslovom „Teatar i sumnja”. Predstava se zove „Eneida”, po tekstu Vergilija. Producira je Teatar Kabare Tuzla i Studentska scena Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli.
U petak je predstava „Derviš i smrt”, Beogradskog dramskog pozorišta. Ovu predstavu režira, ali i njoj igra, Slobodan Ćustić Ćusta, u BiH poznatiji kao Kuduz.
U subotu, također po prvi put na TKT Festu, ekskluzivna predstava iz Makedonije, Teatra iz Strumice, „Crvena magija”, u režiji Vlade Milčina.
Nedjelja, već tradicionalno na TKT Festu je predstava „Balon” i Teatar Exit iz Zagreba. Autor je Mate Matišić.
Ponedjeljak, također po prvi put na TKT Festu, Teatar SARTR iz Sarajeva, sa predstavom „Jedan Pikaso”, u kojoj nastupaju Meto Jovanovski, jedna od legendi makedonskoga teatra, i Selma Alispahić. U utorak, 5. aprila, je zatvaranje TKT Festa sa predstavom „Naočale Eltona Džona”. Također po prvi put na TKT Festu gostuje najmlađe pozorište u BiH - Gradsko pozorište Jazavac iz Banja Luke. Ovu predstavu je režirao Marko Misirača.
Planetarna zakletva
Kerošević: TKT Fest i Teatar Kabare Tuzla opstaju na način da mi tokom godine, našim gostovanjima u ovim sredinama iz kojih nam dolaze teatri, zaradimo njihovo gostovanje u našoj sredini, odnosno njihovo gostovanje prigodom TKT Festa. To je možda jedan od najsavršenijih produkcijskih mehanizama, koji ovako siromašnim teatrima i alternativnim teatrima obezbjeđuje mogućnost da prežive.
Kerošević: Mi se jednostavno i oslanjamo na to. Želja nam je, da uz Svjetski dan teatra, kada svi teatri u svijetu zaustave vrijeme, da se jedna jedina i ista poruka pročita na čitavoj kugli zemaljskoj. Ona svake godine odiše univerzalnošću koja zadovoljava kriterije svevremenosti, sveprostornosti, univerzalnosti, humanosti i vizionarstava. To je poruka koja teatre obavezuje na budući profesionalizam, na dalju etiku, ali i publiku da se prema teatru odnosi dostojanstveno, onoliko koliko to teatar zaslužuje. To je jedna vrsta planetarne zakletve, kulturološke zakletve, u kojoj, na ovaj način, učestvuje i Teatar Kabare Tuzla.
Kerošević: Ništa se bitno nije promijenilo, naprotiv, promijenilo se, ali na gore. Teatar je jedan žilav mehanizam, još od antičkog vremena, 3.000 - 4.000 p.n.e., pa do danas. Teatar je, usprkos svim nedaćama, opstajao. Teatar je preživljavao u najtežim vremenima. Upravo u najtežim vremenima iznjedrio je najesencijalnije i najkvalitetnije produkte svoga rada. Izgleda da se to događa i nama u ovom trenutku.
Kerošević: Čitav život nosim jednu ruku ispruženu, tako da uvijek neko može u nju da ubaci nešto. To je sudbina kulture na ovim prostorima, otkada znam za sebe. Živim za trenutak kad ću moći tu ruku da okrenem na gornju stranu, pa da i ja budem u prilici da nekom, u materijalno-finansijskom smislu, spustim nešto u ruku.
Kerošević: U društvu u kojem se kultura smatra isključivo troškom, pravno ekonomski status ne znači ništa. Tako će biti dok društvo ne shvati daje kultura investicija za budućnost društva, a umjetnost, unutar kulture, je jedan sofisticirani oblik bez kojeg nema nadgradnje kulture, a kamoli društva. Umjetnici, ali i vrhunski sportisti, su nacionalno blago svake zemlje, pa i naše. Isto kao što u narodnoj banci svake zemlje postoje poluge koje kvantificiraju njeno bogatstvo i sigurnost, tako su i u skoro svim državama svijeta umjetnici i sportisti jedna vrsta nacionalnog blaga, koja se pohranjuje, čuva, njeguje i održava kao investicija za budućnost. Nažalost, u našim uvjetima to nije tako. U našim uvjetima kultura je marginalizirana. Naši političari jedva čekaju da kulturu ukinu kao trošak. Oni svi misle da je to najveći trošak u ovoj državi i kada se tog troška riješe, njima će pasti kamen sa srca i svi će problemi biti riješeni.
Kerošević: Dobrim dijelom se slažem sa tim jer naravno i u umjetničkim institucijama, ali i javnim ustanovama, ima dosta problema koje treba rješavati i pospremati. Te se ustanove nisu prilagodile, pa su ostale trome. U sistemu socijalističkog upravljanja, sve je bilo obezbijeđeno kroz SIZ-ove za kulturu. Prilagodili su se ovom vremenu, kada je zagarantovana plaća, a produkcija nije toliko ni bitna. Mi nemamo stupanj odgovornosti prema onome što radimo. Ima tu naravno krivice i kod umjetnika i kod onih koji rukovode javnim ustanovama, ali prije svega, taj tretman je zakonskim okvirom zabetonirala pravno-ekonomska regulative naše vlasti, koja je dopustila da neko, ko je na budžetu i ko je javna ustanova, ima osiguranu plaću, a kontrola njihovog rada i učinka nije baš na zavidnom nivou. Upravo radi toga se događa to što je kolega primijetio, a ja se slažem sa tim.
Kerošević: Deseta godina nama predstavlja poseban izazov. U krajnjoj liniji, to je nekakav moj akord koji sam sebi uzeo prije punih devet godina. Već od nedjelje i početka ovog festivala, za mene i ostale nosioce Festa, počinju pripreme za obilježavanje desete godišnjice. Nadam se da ćemo uspjeti preživjeti i omogućiti Teatru Kabare Tuzla da prvih deset godina zatvori kao jednu teatarsku, produkcijsku, organizacijsku i estetsku cjelinu, koja će biti relevantna za istraživanje teatrolozima kritičarima i svima onima kojima to bude predmetom hipotetskog razmišljanja i zadovoljavanja znatiželje.
RSE: Startate po deveti put - opet na dan pozorišne umjetnosti, opet na rođendan Teatar Kabarea - i to sa tvojom predstavom.
Kerošević: Jeste, to je naša tradicionalna obaveza.
RSE: Do 5. aprila, predstavljaju se, barem na prvi pogled, sjajni ansambli.
Kerošević: U nedjelju, 27. marta bit će svečano otvaranje, uz pozorišno-dokumentarnu izložbu Bosanskohercegovački kazališni festivali i Ivo Andrić. Ovim smo htjeli da odamo priznanje Ivi Andriću, dobitniku Nobelove nagrade, pošto se ove godine obilježava 50. godina od tog značajnog događaja za Bosnu i Hercegovinu. Te večeri će biti pročitana poruka u povodu Svjetskog dana teatra i bit će izvedena predstava „Adem i Eva“. To je kabaretni kolaž Teatra Kabare Tuzla.
U ponedjeljak, 28. marta u 19:30, ide predstava „Bila je to ševa”, kazališta iz Virovitice. U utorak, 29. marta u 19:30, će biti izvedena pantomimska predstava „Ljubav za početnike”, teatar pantomime iz Ciriha i Teatar Kabarea Tuzla. Autor ovog projekta je Damir Teparić Dantes.
U srijedu, po prvi put na festivalu, kao i u Tuzli uopšte, gostuje kazališna družina Histrioni iz Zagreba, sa predstavom „Tko je srušio berlinski zid”. Ovo je praizvedba, autora Amira Bukvića, također čovjeka iz BiH.
U četvrtak je premijera našeg drugog projekta u okviru ovogodišnjeg TKT Festa i promocija monografije Teatra Kabare Tuzla pod naslovom „Teatar i sumnja”. Predstava se zove „Eneida”, po tekstu Vergilija. Producira je Teatar Kabare Tuzla i Studentska scena Akademije dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli.
U petak je predstava „Derviš i smrt”, Beogradskog dramskog pozorišta. Ovu predstavu režira, ali i njoj igra, Slobodan Ćustić Ćusta, u BiH poznatiji kao Kuduz.
U subotu, također po prvi put na TKT Festu, ekskluzivna predstava iz Makedonije, Teatra iz Strumice, „Crvena magija”, u režiji Vlade Milčina.
Nedjelja, već tradicionalno na TKT Festu je predstava „Balon” i Teatar Exit iz Zagreba. Autor je Mate Matišić.
Ponedjeljak, također po prvi put na TKT Festu, Teatar SARTR iz Sarajeva, sa predstavom „Jedan Pikaso”, u kojoj nastupaju Meto Jovanovski, jedna od legendi makedonskoga teatra, i Selma Alispahić. U utorak, 5. aprila, je zatvaranje TKT Festa sa predstavom „Naočale Eltona Džona”. Također po prvi put na TKT Festu gostuje najmlađe pozorište u BiH - Gradsko pozorište Jazavac iz Banja Luke. Ovu predstavu je režirao Marko Misirača.
Planetarna zakletva
RSE: Dobrim djelom su tuzlanskoj publici poznati ovi ansambli. Ovo su vaši višegodišnji saradnici i sapatnici, pozorišta koja vam gostuju i kojima vi idete u goste. Tu je zapravo suština čitave ove priče.
Kerošević: TKT Fest i Teatar Kabare Tuzla opstaju na način da mi tokom godine, našim gostovanjima u ovim sredinama iz kojih nam dolaze teatri, zaradimo njihovo gostovanje u našoj sredini, odnosno njihovo gostovanje prigodom TKT Festa. To je možda jedan od najsavršenijih produkcijskih mehanizama, koji ovako siromašnim teatrima i alternativnim teatrima obezbjeđuje mogućnost da prežive.
RSE: U jednom našem nekadašnjem razgovoru si sve ovo nazvao regionalnim kulturološkim projektom.
Kerošević: Mi se jednostavno i oslanjamo na to. Želja nam je, da uz Svjetski dan teatra, kada svi teatri u svijetu zaustave vrijeme, da se jedna jedina i ista
Želja nam je, da uz Svjetski dan teatra, kada svi teatri u svijetu zaustave vrijeme, da se jedna jedina i ista poruka pročita na čitavoj kugli zemaljskoj.
RSE: Na prošlom festivalu dominirale su vaše kućne, samostalne ili koprodukcijske predstave. Ove godine selekcija je znatno šira. Prošle godine si ocijenio kako je nemoguće, zbog ekonomske krize, napraviti nešto bolje. Ove godine si uspio. Jesi li čudotvorac ili se nešto bitno promijenilo?
Kerošević: Ništa se bitno nije promijenilo, naprotiv, promijenilo se, ali na gore. Teatar je jedan žilav mehanizam, još od antičkog vremena, 3.000 - 4.000 p.n.e., pa do danas. Teatar je, usprkos svim nedaćama, opstajao. Teatar je preživljavao u najtežim vremenima. Upravo u najtežim vremenima iznjedrio je najesencijalnije i najkvalitetnije produkte svoga rada. Izgleda da se to događa i nama u ovom trenutku.
RSE: Zaprepašten sam činjenicom da se za ovakve smotre moraju prositi pare, pa i u gradu koji je kulturi naklonjen, ili naklonjeniji nego su naši ostali gradovi.
Kerošević: Čitav život nosim jednu ruku ispruženu, tako da uvijek neko može u nju da ubaci nešto. To je sudbina kulture na ovim prostorima, otkada znam za sebe. Živim za trenutak kad ću moći tu ruku da okrenem na gornju stranu, pa da i ja budem u prilici da nekom, u materijalno-finansijskom smislu, spustim nešto u ruku.
RSE: Neki dan je naš prijatelj, Sejo Đulić, koji je prije nekoliko godina naprosto kliktao od sreće kad je Mostarsko pozorište mladih postalo javna ustanova, počeo proces raskida braka sa lokalnim vlastima. Očito, kada je kultura u pitanju, nema pravila.
Kerošević: U društvu u kojem se kultura smatra isključivo troškom, pravno ekonomski status ne znači ništa. Tako će biti dok društvo ne shvati da
Naši političari jedva čekaju da kulturu ukinu kao trošak. Oni svi misle da je to najveći trošak u ovoj državi i kada se tog troška riješe, njima će pasti kamen sa srca i svi će problemi biti riješeni.
RSE: Prije par dana sam razgovarao sa jednim našim poznanikom, koji kaže da bi trebalo sve prekomponovati kada je kultura u pitanju, da treba ulagati u vitalne grupe i njihove projekte, a ne u ruševne i njihove zaposlenike, sa jednom premijerom i dvije reprize godišnje.
Kerošević: Dobrim dijelom se slažem sa tim jer naravno i u umjetničkim institucijama, ali i javnim ustanovama, ima dosta problema koje treba rješavati i pospremati. Te se ustanove nisu prilagodile, pa su ostale trome. U sistemu socijalističkog upravljanja, sve je bilo obezbijeđeno kroz SIZ-ove za kulturu. Prilagodili su se ovom vremenu, kada je zagarantovana plaća, a produkcija nije toliko ni bitna. Mi nemamo stupanj odgovornosti prema onome što radimo. Ima tu naravno krivice i kod umjetnika i kod onih koji rukovode javnim ustanovama, ali prije svega, taj tretman je zakonskim okvirom zabetonirala pravno-ekonomska regulative naše vlasti, koja je dopustila da neko, ko je na budžetu i ko je javna ustanova, ima osiguranu plaću, a kontrola njihovog rada i učinka nije baš na zavidnom nivou. Upravo radi toga se događa to što je kolega primijetio, a ja se slažem sa tim.
RSE: Sljedeće godine je 10. festival po redu. Nadam se da će ova godine pred tobom biti potpuno posvećena tom jubileju, da opet nećemo imati previše prilike govoriti o tvom stvaralačkom i pedagoškom radu.
Kerošević: Deseta godina nama predstavlja poseban izazov. U krajnjoj liniji, to je nekakav moj akord koji sam sebi uzeo prije punih devet godina. Već od nedjelje i početka ovog festivala, za mene i ostale nosioce Festa, počinju pripreme za obilježavanje desete godišnjice. Nadam se da ćemo uspjeti preživjeti i omogućiti Teatru Kabare Tuzla da prvih deset godina zatvori kao jednu teatarsku, produkcijsku, organizacijsku i estetsku cjelinu, koja će biti relevantna za istraživanje teatrolozima kritičarima i svima onima kojima to bude predmetom hipotetskog razmišljanja i zadovoljavanja znatiželje.