U Mostaru djeluje pet pozorišta, ali nijedno od njih nema uslova za normalan život i rad, a posljednjih dana dolaze najave kako će na nekim uskoro biti zaključana vrata. Razlog je jednostavan – nisu riješena takozvana osnivačka prava, pa pozorišta nema ni u jednom budžetu, a na grantovima se živjeti ne da. O dramatičnoj situaciji u vezi s ovim istinskim kulturnim incidentom razgovaramo sa glumcem Šerifom Aljićem, inače direktorom Narodnom pozorišta, koje je najstarija kulturna institucija u čitavoj Hercegovini.
RSE: Šerife, planirao sam razgovor u vezi sa Mostarskim proljećem, ali mi se učinilo posve ciničnim, u vrijeme kada je na sceni ova pogubna kulturna reakcija, govoriti o tako važnoj manifestaciji. Žalosno je slaviti kulturu kad dvije, možda najvažnije njene institucije umiru.
Aljić: Da, to je zaista nevjerovatno. Moram deset puta kazati – na žalost. Ovi odgovorni političari se ponašaju vrlo neodgovorno. To je prosto za čuđenje, ali i za bruku. Narodno pozorište postoji šezdeset godina, i eto, za njegov jubilej, imamo takve postupke i takve odluke, koje nas uništavaju, zatvaraju… U takvim uslovima je nemoguće raditi. Evo, konkretno, na 33 zaposlena – što je upola manje nego prije rata – imamo grant od 15.000 konvertibilnih maraka (KM), što je jako malo, a najavljuje se i smanjivanje. To je protuzakonito.
Kantonalne vlasti nas po zakonu ne bi smjele držati na grantu više od dvije godine. Da ne govorim o tome da je grad Mostar, osnivač Narodnog pozorišta, pri kraju 2007. godine, kad je usvajao budžet za 2008. godinu, donio odluku pogubnu za Narodno pozorište. Otada je prošlo više od godinu dana, kanton nas nije prihvatio, a grad Mostar nas je tom odlukom skinuo sa budžeta. Od trećeg mjeseca 2008. godine je prestao finansirati Narodno pozorište, koje je otada na nekakvom grantu, koji se svaki čas smanjuje. Odgovorni ne žele ravnomjerno da raspoređuju sredstva, već ove koji su na grantu skidaju potpuno, a sebi nastoje da ne smanje nijedan fening. Znači, oni se ne odriču svojih plata koje iznose i preko 3.000 KM, a naše plate, koje iznose 400-500 KM, nastoje da duplo smanje ili potpuno ukinu.
RSE: Grad Mostar je dakle bio osnivač Narodnog pozorišta.
Aljić: Da, grad Mostar je za nas to i dalje, iako su donijeli odluku da ustupaju osnivačka prava kantonu. Međutim, u članu šest te odluke – mi iz Narodnog pozorišta smo se morali izboriti da to uđe u tu odluku, inače bismo bili zaista na ulici – se kaže da će se odluka primjenjivati tek kada kanton preuzme osnivačka prava. S obzirom da kanton nije preuzeo osnivačka prava, odluka je ništavna, nevažeća, kao da je i nema.
RSE: Kako je to zamišljeno – kultura na grantovima? Ima li prostora za normalan rad, za planiranje repertoara, za goli opstanak…?
Aljić: Nema. To je katastrofa. Isti je slučaj i sa Hrvatskim kazalištem. Oni su takođe na grantu kantona, a taj grant se smanjuje od 20 do 50 posto. Tako da smo prinuđeni zatvoriti. Sa tako malo novaca se ne može raditi.
RSE: Šta misliš ko su osnovni krivci? Ne insistiram na imenima.
Aljić: Gradsko vijeće grada Mostara. Oni su donijeli ovu odluku. Oni su za nas osnivač. Nažalost, moraćemo da se borimo sudski da ostvarimo svoja prava. Murat Ćorić je potpisnik te odluke koja nas je tako katastrofalno pogodila. U međuvremenu je došlo do smjene Gradskog vijeća, došao je drugi čovjek – Danijel Vidović. Tu odluku, s obzirom da se nije uspjela realizirati, treba jednostavno poništiti. Mi nismo bili ni u privremenom proračunu grada Mostara za 2009. godinu.
RSE: Ja nisam jedini kome je to smiješno. Tamo kod vas još nema ni gradonačelnika, nemate budžet, imam utisak da čak ne postoji ni dobra volja da se išta promijeni. Svi vaši zvaničnici se ponašaju kao da je najbolje da stvari ostanu ovakve kakve jesu.
Aljić: Da, ponašaju se jako neodgovorno. A to bi se moglo riješiti vrlo jednostavno. Kad se pravi rebalans, može ići i u smanjenje i u povećanje. Međutim, niko ne postavlja pitanje, kad odredi nekakav grant, da li pozorišta od tih novaca mogu da prežive, da li mogu da prave predstave, da li mogu odrađivati svoje produkcijske poslove… Ti grantovi se daju kao darovnica i gotovo. Grant i jeste ustvari jedna vrsta darovnice, pomoći odnosno sadake, koja može biti veća ili manja, koja može izostati i tako dalje. To nije rješenje. Oni moraju da se bore i za Hrvatsko kazalište, prije svega za nas kao Narodno pozorište, kao i za kulturu uopšte. Najviše se odluka donosi paritetom.
RSE: Maloprije si spomenuo da su razmišljao o tužbi. Da li si poduzeo nešto u vezi s tim radikalnim korakom ili još uvijek samo razmišljaš o tome?
Aljić: To je trenutno kod advokata. To zakonski ide tako da prvo ide opomena pred tužbu. Opomena pred tužbu je već otišla, a na tužbi se radi. Ja bih volio da do toga ne dođe. Tužbu je lako povući, to nije nikakav problem. Do toga je nažalost došlo zbog političke neodgovornosti ljudi koji su obavezni, a na kraju krajeva i plaćeni, i to dobro plaćeni, da taj posao obavljaju. Njihov glavni argument je da je kulturnih institucija previše. Međutim, oni nisu svjesni ili neće da budu svjesni da trebaju više izdvajati za jedno pozorište nego što sad izdvajaju za svih pet. Pozorišta u Mostaru postoji ukupno pet – dva lutkarska, dva narodna i Teatar mladih. Oni za svih pet ne izdvajaju onoliko koliko je potrebno samo za jedno. Ta pozorišta opstaju samo zato što ljudi koji u njima rade, rade iz entuzijazma. To nije mnogo teatara, to je minimum koji priliči jednom gradu. Nećemo se valjda vraćati u seoski i primitivni način života. Naselje bez pozorišta nije grad. Ali očigledno da naši zvaničnici to ne znaju.
RSE: Sad si me ponukao na jedno bolno pitanje. Imate li podršku kolega iz drugih kulturnih institucija, iz nevladinog sektora, iz civilnih inicijativa…? Jer, nekako se svi vrte oko tog nesretnog djelića budžeta.
Aljić: Podršku imamo, ali to ne dopire do ušiju ovih nadležnih ljudi, koji dižu ruku u kantonalnoj skupštini, od kojih sve zavisi, a koji glasaju onako kako im kaže šef stranke. To sve funkcioniše na tim nekim stranačkim osnovama. Niko se ne bavi suštinom problema. Oni se prije svega bore da njima plate ne budu manje. Kad bi se oni odrekli jedne do dvije marke iz nekih svojih privilegija, mi bi mogli normalno raditi. Međutim, oni hoće da se njima ništa ne dira, a ovamo vrše neravnomjernu i nepravednu raspodjelu. Od onoga koliko oni, recimo, potroše na vatromet za Novu godinu, mi bismo mogli napraviti dvije predstave. A vatromet je stvar simbolike – da li će se spržiti hiljadu ili sto raketa, sasvim je svejedno.
RSE: Cijeniš li da li bi – i kad bi ako bi – vama u pozorištima, teatrima, kazalištima moglo sinuti sunce?
Aljić: Mora se biti optimist. Neće ni ova vlast biti stalno. To će se mijenjati. Sigurno da će neka druga vlast imati više sluha. To će se morati sistemski riješiti. U svijetu se za kulturu od svakog proračuna odvaja tri do pet posto. Ako se odvoji tri-četiri posto od proračuna i opet ispadne da je malo, onda se odrede prioriteti. Ako se proračun smanjuje, onda se smanjuje proporcionalno svima jednako. A ne da se ovima koji imaju malo smanjuje upola ili skoro sve, a ovi koji imaju najviše sebe ne diraju. To je katastrofalno, to je ružno. Zbog takvih stvari se mogu očekivati i socijalni nemiri i svašta nešto, a to se može riješiti vrlo jednostavno – samo je potrebno pravedno raspodijeliti teret. A ako dođe bolje vrijeme, onda i povećavanje treba da se vrši pravedno. Da ne moramo svake godine praviti kampanju kao da se pozorište prvi put osniva, kao da sve ide od početka, pa ko je bliže kazanu ugrabi više, ko nije, ostane bez išta. To je zaista bruka!
Aljić: Da, to je zaista nevjerovatno. Moram deset puta kazati – na žalost. Ovi odgovorni političari se ponašaju vrlo neodgovorno. To je prosto za čuđenje, ali i za bruku. Narodno pozorište postoji šezdeset godina, i eto, za njegov jubilej, imamo takve postupke i takve odluke, koje nas uništavaju, zatvaraju… U takvim uslovima je nemoguće raditi. Evo, konkretno, na 33 zaposlena – što je upola manje nego prije rata – imamo grant od 15.000 konvertibilnih maraka (KM), što je jako malo, a najavljuje se i smanjivanje. To je protuzakonito.
Odgovorni ne žele ravnomjerno da raspoređuju sredstva, već ove koji su na grantu skidaju potpuno, a sebi nastoje da ne smanje nijedan fening. Znači, oni se ne odriču svojih plata koje iznose i preko 3.000 KM, a naše plate, koje iznose 400-500 KM, nastoje da duplo smanje ili potpuno ukinu.
RSE: Grad Mostar je dakle bio osnivač Narodnog pozorišta.
Aljić: Da, grad Mostar je za nas to i dalje, iako su donijeli odluku da ustupaju osnivačka prava kantonu. Međutim, u članu šest te odluke – mi iz Narodnog pozorišta smo se morali izboriti da to uđe u tu odluku, inače bismo bili zaista na ulici – se kaže da će se odluka primjenjivati tek kada kanton preuzme osnivačka prava. S obzirom da kanton nije preuzeo osnivačka prava, odluka je ništavna, nevažeća, kao da je i nema.
RSE: Kako je to zamišljeno – kultura na grantovima? Ima li prostora za normalan rad, za planiranje repertoara, za goli opstanak…?
Aljić: Nema. To je katastrofa. Isti je slučaj i sa Hrvatskim kazalištem. Oni su takođe na grantu kantona, a taj grant se smanjuje od 20 do 50 posto. Tako da smo prinuđeni zatvoriti. Sa tako malo novaca se ne može raditi.
RSE: Šta misliš ko su osnovni krivci? Ne insistiram na imenima.
Aljić: Gradsko vijeće grada Mostara. Oni su donijeli ovu odluku. Oni su za nas osnivač. Nažalost, moraćemo da se borimo sudski da ostvarimo svoja prava. Murat Ćorić je potpisnik te odluke koja nas je tako katastrofalno pogodila. U međuvremenu je došlo do smjene Gradskog vijeća, došao je drugi čovjek – Danijel Vidović. Tu odluku, s obzirom da se nije uspjela realizirati, treba jednostavno poništiti. Mi nismo bili ni u privremenom proračunu grada Mostara za 2009. godinu.
RSE: Ja nisam jedini kome je to smiješno. Tamo kod vas još nema ni gradonačelnika, nemate budžet, imam utisak da čak ne postoji ni dobra volja da se išta promijeni. Svi vaši zvaničnici se ponašaju kao da je najbolje da stvari ostanu ovakve kakve jesu.
Aljić: Da, ponašaju se jako neodgovorno. A to bi se moglo riješiti vrlo jednostavno. Kad se pravi rebalans, može ići i u smanjenje i u povećanje. Međutim, niko ne postavlja pitanje, kad odredi nekakav grant, da li pozorišta od tih novaca mogu da prežive, da li mogu da prave predstave, da li mogu odrađivati svoje produkcijske poslove… Ti grantovi se daju kao darovnica i gotovo. Grant i jeste ustvari jedna vrsta darovnice, pomoći odnosno sadake, koja može biti veća ili manja, koja može izostati i tako dalje. To nije rješenje. Oni moraju da se bore i za Hrvatsko kazalište, prije svega za nas kao Narodno pozorište, kao i za kulturu uopšte. Najviše se odluka donosi paritetom.
RSE: Maloprije si spomenuo da su razmišljao o tužbi. Da li si poduzeo nešto u vezi s tim radikalnim korakom ili još uvijek samo razmišljaš o tome?
Pozorišta u Mostaru postoji ukupno pet – dva lutkarska, dva narodna i Teatar mladih. Oni za svih pet ne izdvajaju onoliko koliko je potrebno samo za jedno. Ta pozorišta opstaju samo zato što ljudi koji u njima rade, rade iz entuzijazma.
RSE: Sad si me ponukao na jedno bolno pitanje. Imate li podršku kolega iz drugih kulturnih institucija, iz nevladinog sektora, iz civilnih inicijativa…? Jer, nekako se svi vrte oko tog nesretnog djelića budžeta.
Aljić: Podršku imamo, ali to ne dopire do ušiju ovih nadležnih ljudi, koji dižu ruku u kantonalnoj skupštini, od kojih sve zavisi, a koji glasaju onako kako im kaže šef stranke. To sve funkcioniše na tim nekim stranačkim osnovama. Niko se ne bavi suštinom problema. Oni se prije svega bore da njima plate ne budu manje. Kad bi se oni odrekli jedne do dvije marke iz nekih svojih privilegija, mi bi mogli normalno raditi. Međutim, oni hoće da se njima ništa ne dira, a ovamo vrše neravnomjernu i nepravednu raspodjelu. Od onoga koliko oni, recimo, potroše na vatromet za Novu godinu, mi bismo mogli napraviti dvije predstave. A vatromet je stvar simbolike – da li će se spržiti hiljadu ili sto raketa, sasvim je svejedno.
RSE: Cijeniš li da li bi – i kad bi ako bi – vama u pozorištima, teatrima, kazalištima moglo sinuti sunce?
Aljić: Mora se biti optimist. Neće ni ova vlast biti stalno. To će se mijenjati. Sigurno da će neka druga vlast imati više sluha. To će se morati sistemski riješiti. U svijetu se za kulturu od svakog proračuna odvaja tri do pet posto. Ako se odvoji tri-četiri posto od proračuna i opet ispadne da je malo, onda se odrede prioriteti. Ako se proračun smanjuje, onda se smanjuje proporcionalno svima jednako. A ne da se ovima koji imaju malo smanjuje upola ili skoro sve, a ovi koji imaju najviše sebe ne diraju. To je katastrofalno, to je ružno. Zbog takvih stvari se mogu očekivati i socijalni nemiri i svašta nešto, a to se može riješiti vrlo jednostavno – samo je potrebno pravedno raspodijeliti teret. A ako dođe bolje vrijeme, onda i povećavanje treba da se vrši pravedno. Da ne moramo svake godine praviti kampanju kao da se pozorište prvi put osniva, kao da sve ide od početka, pa ko je bliže kazanu ugrabi više, ko nije, ostane bez išta. To je zaista bruka!