Ovih dana obilježavaju se dvije godišnjice veoma značajne za bosansko-hercegovačku scenu. Prije 17 godina desilo se premijerno izvođenje Sarajevskog ratnog teatra (SARTR), a prije šest, umro je njegov osnivač i reditelj istorijske predstave Sklonište, Dubravko Bibanović.
O početcima, razvoju, kulturnoj i kulturološkoj misiji SARTR-a razgovaramo sa pozorišnim poslanikom, scenaristom i teoretičarom teatra, suosnivačem ovoga pozorišta, Safetom Plakalom.
RSE: Obilježava se 17-godišnjica prve predstave Sarajevskog ratnog teatra? Kako se utemeljitelju pozorišta i koautoru predstave danas doima ta činjenica?
Plakalo: Bilo je to dosta davno, prije 17 godina. Ne vjerujem da je prošlo toliko vremena jer kao da je jučer bilo. U međuvremenu se što-šta izdogađalo. Danas, osim 17-godišnjice premijere, na žalost, obilježavamo i šestu godišnjicu od smrti mog prijatelja, koji je bio sa mnom i kao autor predstave i kao reditelj predstave, Dubravka Bibanovića Bibana.
RSE: Kada je krenula ideja o SARTR-u zvučalo je posve iracionalna. Bio je to vjesnik kulturnog i duhovnog pokreta otpora, podjednako važnog kao i naoružanog.
Plakalo: Prva granatiranja u Sarajevu su bukvalno paralizirala rad, tada tri postojeća, profesionalna teatra. Okupili smo se u zgradi Pozorišta mladih i na Bibanovu inicijativu odlučili smo da pravimo predstavu. U izvjesnom smislu imali smo dilemu da li u tom trenutku treba praviti predstavu, da li u trenutku ratnih užasa teatar treba da dejstvuje ili ne. To je ona vječna dilema - Šta rade muze, dok topovi gude? Mi u toj predstavi nismo odgovarali na to pitanje. Jednostavno smo napravili predstavu bez nekih posebnih pretenzija, osim da učinimo našim sugrađanima normalniji život, ako je tada išta moglo biti normalno.
RSE: Među živima više nema ni Đoke Mačkića, Zorana Bečića, Bobe Perišića - perjanica ovoga projekta.
Plakalo: I njih smatram ravnopravnim osnivačima SARTR-a. Kompletnu glumačku ekipu, koja je sudjelovala u tom projektu, smatram ravnopravnim osnivačima SARTR-a. Đoko Mačkić, kao direktor Pozorišta mladih, nama je prepustio taj teatar. Tu je i Slobodan Bobo Perišić, koji je bio scenograf i kostimograf predstave. On je napravio prvi plakat predstave i znak SARTR-a. Na žalost, svi su ti ljudi ostali jedino u našem sjećanju i uspomenama koje će živjeti dok bude živio SARTR.
RSE: Nije prošlo ni tri-četiri dana od premijere, a već su počeli stizati pozivi iz inostranstva. Sama činjenica da je pozorište igralo i da ste vi igrali jednu predstavu je posvjedočilo tom nadolazećom pokretu.
Plakalo: Premijera je bila 6. septembra, a već 9. septembra smo dobili poziv iz Pariza da nastupimo sa tom predstavom. Poslije toga, sve do 1994. godine, mi smo dobijali neprestano pozive sa najuglednijih evropskih festivala. Osim tih lijepih želja da vide šta to rade ti luđaci koji se teatrom bore protiv smrti, niko nam nije konkretno mogao ponuditi da nam kaže kako da izađemo iz opkoljenog Sarajeva.
Prvi put je to pošlo za rukom norveškoj Vladi. Tako smo 1994. godine prvi put nastupili u Oslu. Nastupali smo tri dana zaradom, a prvu predstavu smo igrali 8. septembra. Time nam se otvorio put u Evropu i gostovanja u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Engleskoj, a naša misija tada bila je - Više od igre. Pokušali smo i uspijevali da evropskoj kulturnoj javnosti predočimo šta se dešava u našoj zemlji. Uspijevali smo da im predočimo da postoji nešto što se zove autohtona bosansko-hercegovačka kultura. Naravno, budući da nismo bili ni u jednom trenutku zlonamjeri, mi smo predočili istinu o našem duhovnom vitalitetu, o duhovnom vitalitetu naših građana. SARTR je time sebi otvorio na dugi niz godina vrata svih evropskih gradova i zemalja. Od prvog nastupa u Oslu, izveli smo ravno 202 inostrane predstave.
RSE: Nedavno ste obilježili 10-godišnjicu najpoznatije predstave savremenog bosansko-hercegovačkog teatra, Aj Karmela. Ta predstava svjedoči o vitalitetu vašeg teatra.
Plakalo: Mislim da je ona tako uspješna iz jednostavnog razloga što je bila predstava iz našeg fona. Već smo formirali neki fon. Nismo bili neiskusni teatarski djelatnici kada smo radili Sklonište, pa smo znali da to ne smije biti tragedija, nego smo napravili grotesku. Takav je tekst i Aj Karmela. Radnja se događa u nekim ratnim okolnostima, ali za vrijeme građanskog rata u Španiji. Sjajno se uklopio u repertoar nekoga ko se usudio nazvati se Sarajevski ratni teatar, kao vrijeme u kojem je nastao.
RSE: SARTR je doslovno nikao iz pepela i stao uz rame ranije trima postojećim profesionalnim ansamblima. Sada ima i svoju kuću. Na pragu ste nove sezone. S kakvim ambicijama i teškoćama idete pred publiku?
Plakalo: Dugo smo bili beskućnici. Sada smo konačno dobili zgradu da glumci, scena, direkcija i sve službe budu pod jednim krovom. Zgrada bivšeg CDA je postala neko naše malo zdanje. Obično se ne obilježavaju 17-godišnjice, ali podsjećanje na 17-godišnjicu smo napravili pošto smo konačno došli do naše zgrade. Konačno je završen taj proces.
U predstavi koju sada radimo, a to je predstava U Plamenu, koju režira reditelj koji je napravio našu kultnu predstavu Aj Karmela, Robert Raponja, učestvuju svi članovi SARTR-a. To su mahom mlađi glumci, ali svi su stalno uposleni u SARTR-u, a urednički suradnicu su manje-više si SARTR-ovci. Premijera će biti 1. oktobra, a tada će i zvanično biti otvorena naša zgrada.
O početcima, razvoju, kulturnoj i kulturološkoj misiji SARTR-a razgovaramo sa pozorišnim poslanikom, scenaristom i teoretičarom teatra, suosnivačem ovoga pozorišta, Safetom Plakalom.
RSE: Obilježava se 17-godišnjica prve predstave Sarajevskog ratnog teatra? Kako se utemeljitelju pozorišta i koautoru predstave danas doima ta činjenica?
Plakalo: Bilo je to dosta davno, prije 17 godina. Ne vjerujem da je prošlo toliko vremena jer kao da je jučer bilo. U međuvremenu se što-šta izdogađalo. Danas, osim 17-godišnjice premijere, na žalost, obilježavamo i šestu godišnjicu od smrti mog prijatelja, koji je bio sa mnom i kao autor predstave i kao reditelj predstave, Dubravka Bibanovića Bibana.
RSE: Kada je krenula ideja o SARTR-u zvučalo je posve iracionalna. Bio je to vjesnik kulturnog i duhovnog pokreta otpora, podjednako važnog kao i naoružanog.
Plakalo: Prva granatiranja u Sarajevu su bukvalno paralizirala rad, tada tri postojeća, profesionalna teatra. Okupili smo se u zgradi Pozorišta mladih i na Bibanovu inicijativu odlučili smo da pravimo predstavu. U izvjesnom smislu imali smo dilemu da li u tom trenutku treba praviti predstavu, da li u trenutku ratnih užasa teatar treba da dejstvuje ili ne. To je ona vječna dilema - Šta rade muze, dok topovi gude? Mi u toj predstavi nismo odgovarali na to pitanje. Jednostavno smo napravili predstavu bez nekih posebnih pretenzija, osim da učinimo našim sugrađanima normalniji život, ako je tada išta moglo biti normalno.
RSE: Među živima više nema ni Đoke Mačkića, Zorana Bečića, Bobe Perišića - perjanica ovoga projekta.
Plakalo: I njih smatram ravnopravnim osnivačima SARTR-a. Kompletnu glumačku ekipu, koja je sudjelovala u tom projektu, smatram ravnopravnim osnivačima SARTR-a. Đoko Mačkić, kao direktor Pozorišta mladih, nama je prepustio taj teatar. Tu je i Slobodan Bobo Perišić, koji je bio scenograf i kostimograf predstave. On je napravio prvi plakat predstave i znak SARTR-a. Na žalost, svi su ti ljudi ostali jedino u našem sjećanju i uspomenama koje će živjeti dok bude živio SARTR.
RSE: Nije prošlo ni tri-četiri dana od premijere, a već su počeli stizati pozivi iz inostranstva. Sama činjenica da je pozorište igralo i da ste vi igrali jednu predstavu je posvjedočilo tom nadolazećom pokretu.
Plakalo: Premijera je bila 6. septembra, a već 9. septembra smo dobili poziv iz Pariza da nastupimo sa tom predstavom. Poslije toga, sve do 1994. godine, mi smo dobijali neprestano pozive sa najuglednijih evropskih festivala. Osim tih lijepih želja da vide šta to rade ti luđaci koji se teatrom bore protiv smrti, niko nam nije konkretno mogao ponuditi da nam kaže kako da izađemo iz opkoljenog Sarajeva.
Prvi put je to pošlo za rukom norveškoj Vladi. Tako smo 1994. godine prvi put nastupili u Oslu. Nastupali smo tri dana zaradom, a prvu predstavu smo igrali 8. septembra. Time nam se otvorio put u Evropu i gostovanja u Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji i Engleskoj, a naša misija tada bila je - Više od igre. Pokušali smo i uspijevali da evropskoj kulturnoj javnosti predočimo šta se dešava u našoj zemlji. Uspijevali smo da im predočimo da postoji nešto što se zove autohtona bosansko-hercegovačka kultura. Naravno, budući da nismo bili ni u jednom trenutku zlonamjeri, mi smo predočili istinu o našem duhovnom vitalitetu, o duhovnom vitalitetu naših građana. SARTR je time sebi otvorio na dugi niz godina vrata svih evropskih gradova i zemalja. Od prvog nastupa u Oslu, izveli smo ravno 202 inostrane predstave.
RSE: Nedavno ste obilježili 10-godišnjicu najpoznatije predstave savremenog bosansko-hercegovačkog teatra, Aj Karmela. Ta predstava svjedoči o vitalitetu vašeg teatra.
Plakalo: Mislim da je ona tako uspješna iz jednostavnog razloga što je bila predstava iz našeg fona. Već smo formirali neki fon. Nismo bili neiskusni teatarski djelatnici kada smo radili Sklonište, pa smo znali da to ne smije biti tragedija, nego smo napravili grotesku. Takav je tekst i Aj Karmela. Radnja se događa u nekim ratnim okolnostima, ali za vrijeme građanskog rata u Španiji. Sjajno se uklopio u repertoar nekoga ko se usudio nazvati se Sarajevski ratni teatar, kao vrijeme u kojem je nastao.
RSE: SARTR je doslovno nikao iz pepela i stao uz rame ranije trima postojećim profesionalnim ansamblima. Sada ima i svoju kuću. Na pragu ste nove sezone. S kakvim ambicijama i teškoćama idete pred publiku?
Plakalo: Dugo smo bili beskućnici. Sada smo konačno dobili zgradu da glumci, scena, direkcija i sve službe budu pod jednim krovom. Zgrada bivšeg CDA je postala neko naše malo zdanje. Obično se ne obilježavaju 17-godišnjice, ali podsjećanje na 17-godišnjicu smo napravili pošto smo konačno došli do naše zgrade. Konačno je završen taj proces.
U predstavi koju sada radimo, a to je predstava U Plamenu, koju režira reditelj koji je napravio našu kultnu predstavu Aj Karmela, Robert Raponja, učestvuju svi članovi SARTR-a. To su mahom mlađi glumci, ali svi su stalno uposleni u SARTR-u, a urednički suradnicu su manje-više si SARTR-ovci. Premijera će biti 1. oktobra, a tada će i zvanično biti otvorena naša zgrada.