Na dan 17. maja 1992. godine osnovan je Sarajevski ratni teatar (SARTR). Nastao kao prvi institucionalni izdanak duhovnog pokreta otpora u opkoljenom gradu, SARTR već dvije decenije pokušava zadržati stvaralačku energiju iz koje se rodio.
Vremenom najmlađe sarajevsko pozorište, podiglo se na noge i postalo nezaobilazno mjesto na kulturnoj mapi ove sredine, o čemu govorimo sa njegovim direktorom Osmanom Omom Arslanagićem.
Arslanagić: Pa sam naziv Sarajevski ratni teatar vuče sve razloge u svom nazivu. SARTR je nastao u ratu, sa potrebom ljudi da se okupe oko jedne kulturne misije, oko jedne situacije, kao u renesansnom dobu, kada su u okupaciji gradova ljudi imali potrebu za jednim kulturnim i teatarskim izražajem. Teatar je uvijek ventil kojim se objašnjava i kojim se govore neke druge stvari, koje se u svakodnevnom životu, ili ne govore, ili ih je ljepše i hrabrije reći teatrom.
U situaciji kada mnoga pozorišta nisu mogla raditi, jer su bila izložena granatiranju, kao što je Narodno pozorište ili Kamerno, okupili su se Dubravko Bibanović, Safet Plakalo, Gradimir Gojer i mnogi drugi ljudi, u podrumu Pozorišta mladih, koji je na jedan način bio siguran. Okupili su se svi teatarski ljudi, iz svih teatara, koji su željeli, imali volje i hrabrosti da se bave teatrom. U tom trenutku je nastala ideja o Sarajevskom ratnom teatru, koji je prvo bio okupljen oko projekta „Sklonište”, a onda se pokrenuo dugi niz projekata koji su nastali u ratu, kao potreba ljudi za teatrom.
Arslanagić: Pa SARTR svakako nudi jednu aktuelnost i jednu vitalnost trenutka u kome živi. Kako smo u tom trenutku odgovorili na rat, na granate, na situaciju u kojoj smo živjeli i radili, tako i u ovom trenutku SARTR svakako pokušava, svojim repertoarom, svojom programskom orijentacijom da bude uvijek svjež i aktuelan. U svakom slučaju mi proizvodimo dobre predstave koje dotiču ljude, koje tjeraju ljude na razmišljanje i predstave koje žive sa našom publikom.
Zadnje predstave su osvojile nekoliko nagrada. „Osipate se polako, Vaša visosti” našeg pisca Mirka Kovača, je na neki način svojim tekstom, i u ovom trenutku, pokrenuo to osjećanje politike i političnosti u kojem mi živimo. Zadnja predstava koju smo uradili, „Pikaso”, tretira položaj umjetnika u ovakvom vremenu.
Znači, mi smo uvijek aktuelni, svježi, dotičemo publiku svježinom ideja i aktuelnošću koju im bacamo pred noge.
Uvijek "na točkovima"
Arslanagić: Sigurno je predstava sa kojom smo krenuli „Sklonište”, naša kultna predstava. Međutim, naša najveća predstava, koja igra već 12 godina na našem repertoaru, je predstava „Ay Carmela”. Začudna predstava dvoje glumaca, Selme Alispahić i Dragana Jovića, koju je režirao naš prijatelj i gost iz Hrvatske, Robert Raponja. Predstava je izazvala toliko pažnje i ljubavi i odigrana je u većini zemalja Evrope. Igra i dan danas. Ona je uvijek puna, svježa, antifašistička, duhovita, kreativna predstava, koja je obilježila zadnjih 10 – 12 godina u SARTR-u.
Postoje još mnoge predstave kao što su „Zaljubljenici”, „Osipate se polako, Vaša visosti”, „Karolina Nojber”, koje su dobile mnoge nagrade i pohvale. Ipak je predstava “Ay Carmela” obilježila jedan čitav period djelovanja SARTR-a.
Arslanagić: Mi se sticajem okolnosti nalazimo u takvoj situaciji gdje nemamo ljude u stalnom angažmanu. Druga stvar je sama naša orijentacija, da u aulu teatra uđu svi oni ljudi koje zanima ova vrsta teatra. Tako mlade ljude, koji su sada apsolventi na akademijama, uključujemo u rad, kao što su scenografi, kostimografi, mladi glumci, redatelji. Imamo čitav niz naših doajena koji učestvuju u radu teatra, kao što je profesor Stjepan Roš, kao što je naš kompozitor iz Tuzle, Asim Horozić i drugi. Ima puno ljudi kojima je SARTR na duši i kojima se estetika SARTR-a sviđa i žele da učestvuju u njoj.
Arslanagić: Nastavio sam raditi tu tradiciju. Moj prethodnik i osnivač SARTR-a, Safet Plakalo, je stvarno učinio mnogo toga da život i predstave SARTR-a vide čitava regija, pa onda i šire. Uspostavile su se sjajne veze sa teatrom u Bordou, sa Švedskim i Norveškim teatrom. Mi smo imali sjajnu komunikaciju sa BB Andersonom i sa drugim teatrima u regionu.
Pokušavamo, u ovim finansijskim nedaćama, gdje je jako teško naći novac za put, za putne i transportne troškove, da nas publika vidi, makar bili u nekom minimalnom minusu.
Prošle godine smo bili u Njemačkoj, ove godine smo bili na festivalu u Francuskoj u Orleanu, kod velikog Josefa Nađa. Pogledali smo gdje smo, šta smo, razmjenjivali smo ideje, u kontaktima smo sa mnogim umjetnicima u svijetu koji na neki način žele doći. Razmjenjujemo predstave i pokušavamo naći bilo kakve moduse da održimo tu situaciju.
U ovom trenutku nemamo nikakvu pomoć od države. Recimo, prošle godine smo ušli u zvaničnu konkurenciju Kairo teatar festivala, najznačajnijeg festivala u ovom dijelu svijeta, ali nismo mogli naći sredstava da odemo na taj festival. Gdje god smo uspjeli naći bilo koju vrstu finansijske konstrukcije da odemo i da pokažemo to što znamo, išli smo. Svakako, SARTR je uvijek na točkovima i mi smo voljni i željni da nas vidi i neko drugi, sem naše vjerne publike u Sarajevu.
Njegujemo ljudskost
Arslanagić: Dolaze. Mi stvarno imamo sjajnu publiku, marketing. Imamo odlične veze sa našom ciljnom publikom. To su studenti, srednjoškolci, grupacije ljudi kao što su penzioneri, razna udruženja, ljudi kojima su teatar i kultura jako važni. To što mi ne kukamo, ne znači da se ja stalno ne obraćam našim ministrima kulture i ljudima koji su naši osnivači i koji su preuzeli obavezu.
SARTR je u ovom trenutku jedna nedovršena cjelina. Mi nismo kadrovski i tehnički završeni, a odluka Kantona Sarajevo da već tri godine nema zapošljavanja u društvene sektore, nas najviše pogađa. Mi se koliko toliko snalazimo, imamo ljude koji žele raditi pod tim ugovorenim obavezama, koje su vrlo neudobne, nemaju ni socijalno, ni penziono, a fale nam po sistematizaciji.
Nadam se da ćemo sa novim ministrom Šarićem uspjeti riješiti te neke osnovne probleme jer većina tih ljudi su plaćeni iz produkcije. Naše predstave, ako ih malo bolje pogledate, su vrlo maštovite, kreativne, ali su i vrlo jeftine. Mnoge stvari radimo na uštrb ljudi koji su nam vjerni i želimo ih zadržati. Na neki način njegujemo i ljudskost, koja je bitna da u našem krugu ostanu ljudi koje smo zavolili, koje smo naučili raditi i koji sa nama dijele sve ovo što je dobro i loše u ovom trenutku u teatru, u državi, politici, ekonomiji.
Arslanagić: Ni mi, ni bilo ko drugi, nije u stanju da planira neku veliku budućnost jer je neozbiljno napraviti ugovore sa velikim redateljima koji su dobri i svaki ozbiljan teatar to pravi par godina unaprijed. Mi nažalost nismo u toj situaciji jer ne znam kakva će situacija biti sa budžetom već za tri - četiri mjeseca, a kamoli za naredne dvije – tri godine.
Mi u ovom trenutku pred nama imamo velike datume, kao što je obilježavanje 20 godina SARTR-a, koji nas čeka 2012. Godine. Već smo napravili velike planove i već smo napravili programe, od toga da ćemo štampati jednu monografiju „20 godina SARTR-a”, da ćemo raditi jedan tekst koji je već ponuđen i prihvaćen od strane našeg Travničana koji živi u Hrvatskoj, Olivera Frljića. Napravili smo mnoge dogovore i ugovore sa redateljima iz regiona. Sada jedino ne znam koliko ćemo mi finansijski biti u mogućnosti da to napravimo.
Nadam se da će biti naših prijatelja koji će nas podržati, ljudi koji će usmjeriti neka sredstava iz firmi, koje koliko toliko pozitivno rade, da nam i na taj način sponzorski pomognu. Mi smo bili sa svima u ratu, pa bi bilo dobro da poneko sa nama bude sada, kada je ovako loša situacija za kulturu.
Vremenom najmlađe sarajevsko pozorište, podiglo se na noge i postalo nezaobilazno mjesto na kulturnoj mapi ove sredine, o čemu govorimo sa njegovim direktorom Osmanom Omom Arslanagićem.
RSE: Evo nam na samom početku prilike da se podsjetimo na uslove i skladno tome razloge formiranja SARTR-a.
Arslanagić: Pa sam naziv Sarajevski ratni teatar vuče sve razloge u svom nazivu. SARTR je nastao u ratu, sa potrebom ljudi da se okupe oko jedne kulturne misije, oko jedne situacije, kao u renesansnom dobu, kada su u okupaciji gradova ljudi imali potrebu za jednim kulturnim i teatarskim izražajem. Teatar je uvijek ventil kojim se objašnjava i kojim se govore neke druge stvari, koje se u svakodnevnom životu, ili ne govore, ili ih je ljepše i hrabrije reći teatrom.
U situaciji kada mnoga pozorišta nisu mogla raditi, jer su bila izložena granatiranju, kao što je Narodno pozorište ili Kamerno, okupili su se Dubravko Bibanović, Safet Plakalo, Gradimir Gojer i mnogi drugi ljudi, u podrumu Pozorišta mladih, koji je na jedan način bio siguran. Okupili su se svi teatarski ljudi, iz svih teatara, koji su željeli, imali volje i hrabrosti da se bave teatrom. U tom trenutku je nastala ideja o Sarajevskom ratnom teatru, koji je prvo bio okupljen oko projekta „Sklonište”, a onda se pokrenuo dugi niz projekata koji su nastali u ratu, kao potreba ljudi za teatrom.
RSE: Ovaj ekskurz u prošlost trebao mi je poslužiti da uvedem u pitanje o vašoj osnovnoj estetskoj stvaralačkoj orijentaciji, o repertoaru. Da li slijedite te početne zamisli? Šta nam to SARTR kroz ove dvije decenije nudi?
Kako smo u tom trenutku odgovorili na rat, na granate, tako i u ovom trenutku SARTR svakako pokušava, svojim repertoarom, svojom programskom orijentacijom da bude uvijek svjež i aktuelan.
Zadnje predstave su osvojile nekoliko nagrada. „Osipate se polako, Vaša visosti” našeg pisca Mirka Kovača, je na neki način svojim tekstom, i u ovom trenutku, pokrenuo to osjećanje politike i političnosti u kojem mi živimo. Zadnja predstava koju smo uradili, „Pikaso”, tretira položaj umjetnika u ovakvom vremenu.
Znači, mi smo uvijek aktuelni, svježi, dotičemo publiku svježinom ideja i aktuelnošću koju im bacamo pred noge.
Uvijek "na točkovima"
RSE: Zanimljivo je da su neke vaše predstave ostale u sjećanju čak i publici koja ne razlikuje ansamble po imenima. Možemo li izdvojiti neke što su ostavile najdublji dojam?
Arslanagić: Sigurno je predstava sa kojom smo krenuli „Sklonište”, naša kultna predstava. Međutim, naša najveća predstava, koja igra već 12 godina na našem repertoaru, je predstava „Ay Carmela”. Začudna predstava dvoje glumaca, Selme Alispahić i Dragana Jovića, koju je režirao naš prijatelj i gost iz Hrvatske, Robert Raponja. Predstava je izazvala toliko pažnje i ljubavi i odigrana je u većini zemalja Evrope. Igra i dan danas. Ona je uvijek puna, svježa, antifašistička, duhovita, kreativna predstava, koja je obilježila zadnjih 10 – 12 godina u SARTR-u.
Postoje još mnoge predstave kao što su „Zaljubljenici”, „Osipate se polako, Vaša visosti”, „Karolina Nojber”, koje su dobile mnoge nagrade i pohvale. Ipak je predstava “Ay Carmela” obilježila jedan čitav period djelovanja SARTR-a.
RSE: Vi ste otvoreno pozorište, sa mnogo saradnika, koji nisu zaposlenici, ali su po duši „Sartrovci”. Uvijek vam se vraćaju ili ih znate nagovoriti da vam se vrate?
Arslanagić: Mi se sticajem okolnosti nalazimo u takvoj situaciji gdje nemamo ljude u stalnom angažmanu. Druga stvar je sama naša orijentacija, da u aulu teatra uđu svi oni ljudi koje zanima ova vrsta teatra. Tako mlade ljude, koji su sada apsolventi na akademijama, uključujemo u rad, kao što su scenografi, kostimografi, mladi glumci, redatelji. Imamo čitav niz naših doajena koji učestvuju u radu teatra, kao što je profesor Stjepan Roš, kao što je naš kompozitor iz Tuzle, Asim Horozić i drugi. Ima puno ljudi kojima je SARTR na duši i kojima se estetika SARTR-a sviđa i žele da učestvuju u njoj.
RSE: SARTR je prvi bosansko-hercegovački ansambl koji je iz opsade otišao igrati vani. Do dana današnjeg se upinjete očuvati svoje veze, svoje tragalačke i stvaralačke partnere u region, izvan regiona, u čitavoj Evropi.
Arslanagić: Nastavio sam raditi tu tradiciju. Moj prethodnik i osnivač SARTR-a, Safet Plakalo, je stvarno učinio mnogo toga da život i predstave SARTR-a vide čitava regija, pa onda i šire. Uspostavile su se sjajne veze sa teatrom u Bordou, sa Švedskim i Norveškim teatrom. Mi smo imali sjajnu komunikaciju sa BB Andersonom i sa drugim teatrima u regionu.
Pokušavamo, u ovim finansijskim nedaćama, gdje je jako teško naći novac za put, za putne i transportne troškove, da nas publika vidi, makar bili u nekom minimalnom minusu.
Pokušavamo, u ovim finansijskim nedaćama, gdje je jako teško naći novac za put, za putne i transportne troškove, da nas publika vidi, makar bili u nekom minimalnom minusu.
Prošle godine smo bili u Njemačkoj, ove godine smo bili na festivalu u Francuskoj u Orleanu, kod velikog Josefa Nađa. Pogledali smo gdje smo, šta smo, razmjenjivali smo ideje, u kontaktima smo sa mnogim umjetnicima u svijetu koji na neki način žele doći. Razmjenjujemo predstave i pokušavamo naći bilo kakve moduse da održimo tu situaciju.
U ovom trenutku nemamo nikakvu pomoć od države. Recimo, prošle godine smo ušli u zvaničnu konkurenciju Kairo teatar festivala, najznačajnijeg festivala u ovom dijelu svijeta, ali nismo mogli naći sredstava da odemo na taj festival. Gdje god smo uspjeli naći bilo koju vrstu finansijske konstrukcije da odemo i da pokažemo to što znamo, išli smo. Svakako, SARTR je uvijek na točkovima i mi smo voljni i željni da nas vidi i neko drugi, sem naše vjerne publike u Sarajevu.
Njegujemo ljudskost
RSE: SARTR je najmlađe sarajevsko pozorište, ali ipak vi najmanje kukate kad je novac u pitanju. Usput ste se uspjeli skućiti, okupiti značajan krug kućnih prijatelja, istinskih zaljubljenika u teatar. Mada su vaši prostori daleko od onog teatarskog, „bermudskog”, trougla – Narodno pozorište, Pozorište mladih, Kamerni teatar - ljudi vam dolaze?
Arslanagić: Dolaze. Mi stvarno imamo sjajnu publiku, marketing. Imamo odlične veze sa našom ciljnom publikom. To su studenti, srednjoškolci, grupacije ljudi kao što su penzioneri, razna udruženja, ljudi kojima su teatar i kultura jako važni. To što mi ne kukamo, ne znači da se ja stalno ne obraćam našim ministrima kulture i ljudima koji su naši osnivači i koji su preuzeli obavezu.
SARTR je u ovom trenutku jedna nedovršena cjelina. Mi nismo kadrovski i tehnički završeni, a odluka Kantona Sarajevo da već tri godine nema zapošljavanja u društvene sektore, nas najviše pogađa. Mi se koliko toliko snalazimo, imamo ljude koji žele raditi pod tim ugovorenim obavezama, koje su vrlo neudobne, nemaju ni socijalno, ni penziono, a fale nam po sistematizaciji.
Nadam se da ćemo sa novim ministrom Šarićem uspjeti riješiti te neke osnovne probleme jer većina tih ljudi su plaćeni iz produkcije. Naše predstave, ako ih malo bolje pogledate, su vrlo maštovite, kreativne, ali su i vrlo jeftine. Mnoge stvari radimo na uštrb ljudi koji su nam vjerni i želimo ih zadržati. Na neki način njegujemo i ljudskost, koja je bitna da u našem krugu ostanu ljudi koje smo zavolili, koje smo naučili raditi i koji sa nama dijele sve ovo što je dobro i loše u ovom trenutku u teatru, u državi, politici, ekonomiji.
RSE: Na kraju još samo da na kratko zavirimo u budućnost.
Arslanagić: Ni mi, ni bilo ko drugi, nije u stanju da planira neku veliku budućnost jer je neozbiljno napraviti ugovore sa velikim redateljima koji su dobri i svaki ozbiljan teatar to pravi par godina unaprijed. Mi nažalost nismo u toj situaciji jer ne znam kakva će situacija biti sa budžetom već za tri - četiri mjeseca, a kamoli za naredne dvije – tri godine.
Mi u ovom trenutku pred nama imamo velike datume, kao što je obilježavanje 20 godina SARTR-a, koji nas čeka 2012. Godine. Već smo napravili velike planove i već smo napravili programe, od toga da ćemo štampati jednu monografiju „20 godina SARTR-a”, da ćemo raditi jedan tekst koji je već ponuđen i prihvaćen od strane našeg Travničana koji živi u Hrvatskoj, Olivera Frljića. Napravili smo mnoge dogovore i ugovore sa redateljima iz regiona. Sada jedino ne znam koliko ćemo mi finansijski biti u mogućnosti da to napravimo.
Nadam se da će biti naših prijatelja koji će nas podržati, ljudi koji će usmjeriti neka sredstava iz firmi, koje koliko toliko pozitivno rade, da nam i na taj način sponzorski pomognu. Mi smo bili sa svima u ratu, pa bi bilo dobro da poneko sa nama bude sada, kada je ovako loša situacija za kulturu.