Mislim da je umjetnost ta koja spaja, a ne razdvaja i zato ne pravim bilo kakvu vrstu separatizma u kulturi, niti ga podržavam na bilo koji način, kaže Mladen Miljanović, likovni umjetnik iz Banja Luke, jedan od najtalentovanijih i najcjenjenijih likovnjaka u BiH.
Mladen je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, među kojima je i ugledna Henkelova za prošlu godinu. Upravo je u toku njegova postavka Sarajevo servis u Umjetničkoj galeriji BiH.
Miljanović: Sarajevo servis je koncept izložba koja je prije svega realizovana u Beču pod nazivom U službi muzeja. U ovoj novoj koncepciji, koja je predstavljena sarajevskoj publici, razlika je samo u tome što se u sarajevskoj izložbi nalazi manji broj radova. Dva rada koja su bila u Beču, nisu prikazana iz tehničkih razloga. Glavna stvar koja se tiče ove izložbe jeste performans - Taxi do Galerije, koji je realizovan i koji jednim velikim dijelom ukazuje na potrebu razvijanja novih umjetničkih strategija, ali jednako tako ukazuje i na same kulturne institucije.
Miljanović: Pošto čitava izložba ima za subjekt svoga interesovanja Zastavu 101 ili Stojadina, meni je bio potreban rad koji će i u tjelesnom smislu, ali i u psihičkom, involvirati posjetioce da iskuse to auto, a nakon toga da posmatraju izložbu sa radovima koji su od dijelova tog automobila. Taxi do Galerije je nešto što bi mogli nazvati jednom vrstom spone između društva i institucija, kao dvije odvojene komponente.
On je uključivao mene, kao vozača automobila, koji je na poziv građana dolazio na adresu stanovanja i prevozio posjetioce do Galerije. Tokom vožnje smo razgovarali o samoj izložbi i kontekstu. To je poslužilo kao jedan povod za kreaciju koja je usidrena u samoj realnosti, gdje umjetnik u prvom licu obrazlaže ono što je bila suština njegove izložbe.
Miljanović: Djetinjstvo i odrastanje sam proveo kao dječak u periodu rata. Ova izložba sada je najmanje ikonografski vezana za rat. Radovi koje sam realizovao prije toga imaju dozu militarističke ikonografije, koja je najvećim dijelom u suštini proizišla iz razloga što sam djetinjstvo proveo u ratu. Pored toga, završio sam Školu rezervnih oficira prije upisa Akademije umjetnosti. Nakon završene Škole rezervnih oficira, na trećoj godini osnovnih studija na Akademiji, prostor akademije se seli u bivšu kasarnu. Tako su se ukrstile i prošlost i sadašnjost na jednom mjestu. Iz toga razloga sam prvenstveno odlučio da se bavim problematizovanjem stvarnosti kroz prizmu prošlosti.
Uvijek sam otvoren za rad
Miljanović: Umjetnik danas nije samo jedna inertni subjekt, koji u svojoj intimi stvara djelo koje se interpretira i tumači izvan njega samog. Umjetnik danas jedan inicijator, moderator i emancipator društva. To bi značilo da umjetnik mora u društvu da čini svjesnim određene društvene i sociološke probleme i da ih svojim radom, ne samo reflektuje, nego i da pokuša dati određeni obrazac ili moguću matricu njihovog rješenja, makar ona bila i utopijskog karaktera.
Miljanović: Jeste.
Miljanović: To je bio hepening koji se dešavao 2005. godine kada sam bio student četvrte godine. Bavio se upravo tom matricom koju umjetnik treba da ponudi društvu, kao moguće rješenje i kao mogući izlazak iz vrtloga društvenih problema. On je uključivao osobe sa onesposobljenjem, koje su u ratu izgubile dijelove tijela. Na toj koloniji sam okupio ljude iz sve tri etničke grupe. Pozvao sam ih da dođu i da budu u poziciji umjetnika. Njihovo iščekivanje dolaska na taj hepening je kreiralo jednu atmosferu ogromne količine kreativne energije, koju su oni jedva čekali da ispolje. Prestali su razmišljati o tome da će se sresti sa ljudima protiv kojih su do juče ratovali. U tom procesu akumulacije te kreativne energije, došlo je do potpune resocijalizacije, do prijateljstava koja i dan danas traju.
Kada su drugi ljudi, posredstvom medija vidjeli to, rekli su - Pa šta mi onda radimo? Zašto ne možemo da živimo jedni pored drugih, kada ti ljudi, koji su izgubili dijelove tijela, mogu na jedan takav civilizovan i kreativan način da borave. Tu je ta emancipatorska uloga umjetnika u društvu i to su te strategije koje on zapravo treba da razvija, da bi pokušao pomoći društvu.
Miljanović: U tom smislu uopšte ne posmatram stvari, ne posmatram ih na način kako ih možda drugi posmatraju. Uvijek sam otvoren za rad, za realizaciju izložbi i projekata i u tom smislu ne pravim razliku. Umjetnost ne treba da se kastrira na takav način da se određuje bilo kakvim odrednicama koje imaju veze sa nekim, bilo političkim ili društvenim strategijama, koje nemaju velike veze sa umjetnošću. U tom smislu ne želim da pravim bilo kakvo razdvajanje. Mislim da je umjetnost ta koja spaja, a ne razdvaja. Zato ne pravim bilo kakvu vrstu separatizma u kulturi, niti ga podržavam na bilo koji način.
Mladen je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, među kojima je i ugledna Henkelova za prošlu godinu. Upravo je u toku njegova postavka Sarajevo servis u Umjetničkoj galeriji BiH.
RSE: Tvoja postavka u Galeriji ima pristojnu posjetu, možda i zbog intrigantnog naslova Sarajevo servis? Šta se krije iza tog imena?
Miljanović: Sarajevo servis je koncept izložba koja je prije svega realizovana u Beču pod nazivom U službi muzeja. U ovoj novoj koncepciji, koja je predstavljena sarajevskoj publici, razlika je samo u tome što se u sarajevskoj izložbi nalazi manji broj radova. Dva rada koja su bila u Beču, nisu prikazana iz tehničkih razloga. Glavna stvar koja se tiče ove izložbe jeste performans - Taxi do Galerije, koji je realizovan i koji jednim velikim dijelom ukazuje na potrebu razvijanja novih umjetničkih strategija, ali jednako tako ukazuje i na same kulturne institucije.
RSE: Nisam koristio tvoj taxi servis, ali me ideja fascinira. Kako je taxi funkcionirao i šta si zapravo htio tim performansom?
Miljanović: Pošto čitava izložba ima za subjekt svoga interesovanja Zastavu 101 ili Stojadina, meni je bio potreban rad koji će i u tjelesnom smislu, ali i u psihičkom, involvirati posjetioce da iskuse to auto, a nakon toga da posmatraju izložbu sa radovima koji su od dijelova tog automobila. Taxi do Galerije je nešto što bi mogli nazvati jednom vrstom spone između društva i institucija, kao dvije odvojene komponente.
On je uključivao mene, kao vozača automobila, koji je na poziv građana dolazio na adresu stanovanja i prevozio posjetioce do Galerije. Tokom vožnje smo razgovarali o samoj izložbi i kontekstu. To je poslužilo kao jedan povod za kreaciju koja je usidrena u samoj realnosti, gdje umjetnik u prvom licu obrazlaže ono što je bila suština njegove izložbe.
RSE: U većini tekstova, koje sam o tebi pročitao, najviše se insistira na kritičnom odnosu prema ratnim i vojnim faktima. To mi je pomalo nejasno jer te je rat zaskočio kada si imao desetak godina.
Miljanović: Djetinjstvo i odrastanje sam proveo kao dječak u periodu rata. Ova izložba sada je najmanje ikonografski vezana za rat. Radovi koje sam realizovao prije toga imaju dozu militarističke ikonografije, koja je najvećim dijelom u suštini proizišla iz razloga što sam djetinjstvo proveo u ratu. Pored toga, završio sam Školu rezervnih oficira prije upisa Akademije umjetnosti. Nakon završene Škole rezervnih oficira, na trećoj godini osnovnih studija na Akademiji, prostor akademije se seli u bivšu kasarnu. Tako su se ukrstile i prošlost i sadašnjost na jednom mjestu. Iz toga razloga sam prvenstveno odlučio da se bavim problematizovanjem stvarnosti kroz prizmu prošlosti.
Uvijek sam otvoren za rad
RSE: Svaka umjetnost se zasniva na vlastitoj interpretaciji okoline i stvarnosti oko sebe. Ti očigledno tražiš i stvaralački odnos publike?
Miljanović: Umjetnik danas nije samo jedna inertni subjekt, koji u svojoj intimi stvara djelo koje se interpretira i tumači izvan njega samog. Umjetnik danas jedan inicijator, moderator i emancipator društva. To bi značilo da umjetnik mora u društvu da čini svjesnim određene društvene i sociološke probleme i da ih svojim radom, ne samo reflektuje, nego i da pokuša dati određeni obrazac ili moguću matricu njihovog rješenja, makar ona bila i utopijskog karaktera.
RSE: Odatle i tvoja potreba za volonterskim radom sa osobama koje imaju posebne potrebe?
Miljanović: Jeste.
RSE: Mnogo sam slušao o neobičnom hepeningu na Balkani, jezeru pored Mrkonjića. O čemu se tu radilo?
Miljanović: To je bio hepening koji se dešavao 2005. godine kada sam bio student četvrte godine. Bavio se upravo tom matricom koju umjetnik treba da ponudi društvu, kao moguće rješenje i kao mogući izlazak iz vrtloga društvenih problema. On je uključivao osobe sa onesposobljenjem, koje su u ratu izgubile dijelove tijela. Na toj koloniji sam okupio ljude iz sve tri etničke grupe. Pozvao sam ih da dođu i da budu u poziciji umjetnika. Njihovo iščekivanje dolaska na taj hepening je kreiralo jednu atmosferu ogromne količine kreativne energije, koju su oni jedva čekali da ispolje. Prestali su razmišljati o tome da će se sresti sa ljudima protiv kojih su do juče ratovali. U tom procesu akumulacije te kreativne energije, došlo je do potpune resocijalizacije, do prijateljstava koja i dan danas traju.
Kada su drugi ljudi, posredstvom medija vidjeli to, rekli su - Pa šta mi onda radimo? Zašto ne možemo da živimo jedni pored drugih, kada ti ljudi, koji su izgubili dijelove tijela, mogu na jedan takav civilizovan i kreativan način da borave. Tu je ta emancipatorska uloga umjetnika u društvu i to su te strategije koje on zapravo treba da razvija, da bi pokušao pomoći društvu.
RSE: Neke tvoje starije kolege ne forsiraju relaciju Sarajevo - Banja Luka baš posve rado. Ti nemaš tu vrstu problema jer si bio u Sarajevu u nekoliko navrata.
Miljanović: U tom smislu uopšte ne posmatram stvari, ne posmatram ih na način kako ih možda drugi posmatraju. Uvijek sam otvoren za rad, za realizaciju izložbi i projekata i u tom smislu ne pravim razliku. Umjetnost ne treba da se kastrira na takav način da se određuje bilo kakvim odrednicama koje imaju veze sa nekim, bilo političkim ili društvenim strategijama, koje nemaju velike veze sa umjetnošću. U tom smislu ne želim da pravim bilo kakvo razdvajanje. Mislim da je umjetnost ta koja spaja, a ne razdvaja. Zato ne pravim bilo kakvu vrstu separatizma u kulturi, niti ga podržavam na bilo koji način.