Od prije nekih 12-13 godina, u okviru Međunarodnog centra za demokratiju i pomirenju iz Soluna, ugledni istoričari su zasjeli i počeli pisati jedan sintetički pregled, pogled na istorijske događaje i procese koji su određivali sudbinu Balkana.
Nastala je zbirka dokumenata pod naslovom „Nastava moderne istorije jugoistočne Evrope”, koja je prvo objavljena na engleskom, a potom na još nekoliko jezika, a sad je u opticaju u zemljama koje se ubrajaju u region evropskog jugoistoka.
Promocija i propratne manifestacije održane su u većini zemalja, a početkom mjeseca na red je došla i Bosna i Hercegovina. Zbog toga je moj gost ugledni novinar i publicist Dževdet Tuzlić, direktor projekta za BiH.
Tuzlić: U biti riječ je o četiri knjige, četiri čitanke iz četiri historijska perioda, koja su bitno obilježila Balkansko poluostrvo - Otomansko carstvo, Balkanski ratovi, Drugi svjetski rat i Nacije i države u jugoistočnoj Evropi. To su četiri knjige koje je Centar za demokratizaciju i pomirenje iz Soluna još prije 10 godina započeo kao projekt, smatrajući da je ovaj prostor bure baruta, kako su ga uvijek zvali, i dalje veoma pogodan za manipulacije i da se historijske činjenice upotrebljavaju kako kome odgovara, da se i dalje provodi ona stara „da historiju pišu pobjednici”.
U ovim knjigama su sakupljeni dokumenti, tako da nema naknadne pameti, nema naknadne lucidnosti, nema pogrešnih sjećanja ili namjernih izvrtanja činjenica, a dokumenti, sami po sebi, dovoljno govore. Kuriozitet ovih čitanki jeste činjenica da su dokumenti iz nekoliko različitih izvora. Na primjer, ako se govori o tursko – grčkim odnosima, onda se na ključne događaje u historiji ta dva naroda posmatra kroz dokumente i turskih i grčkih izvora. Na osnovu toga, današnje generacije profesora i đaka, mogu da izvode zaključke i da vide koliko je njihova historija, koju su učili, zatvorena u svoju ljušturu u svojim zemljama i koliko je ustvari bila obojena, a to ne samo u Grčkoj i Turskoj, nego i drugdje.
Uvijek smo svi mi, pojedine nacije, bili najbolji u odnosu na druge, uvijek smo mi pobjeđivali, odnosno, u knjigama su se uvijek takve lekcije nudile.
Tuzlić: Ovo je zamišljeno kao alternativna nastavna građa, ne kao udžbenik. Nije se išlo sa tezom da se konkurira redovnim nastavnim planovima, programima i literaturama koje su predviđene za takvo izvođenje nastave, nego kao alternativna građa koja će pomoći nastavnicima da jednostavno dođu do nekih novih spoznaja, do nekih novih izvora koje mogu ponuditi đacima, kako bi se razvijalo kritičko mišljenje.
Uz ove čitanke, obzirom da su bile evaluacije nakon mnogih seminara, profesori su željeli da im se još malo pojednostave stvari, da se naprave priručnici koji bi ih uputili u korištenje ovih čitanki. Priručnici su napravljeni na srpskom – bosankom - hrvatskom jeziku u BiH. U Srbiji i Hrvatskoj su također štampana ta izdanja.
Profesori na našim okupljanjima govore o vrijednosti ovih čitanki jer mogu đacima učiniti časove interesantnijim. Koriste određene fotografije, tekstove iz ovih čitanki, ili neka pitanja koja se tamo postavljena, i daju im to kao zadaću, u odnosu na građu koju su također obrađivali kroz nastavni plan i program. Nastavna građa i čitanke se nadopunjuju, nikako isključuju, i nikako ne konkuriraju jedno drugom.
Odgovor na enigme
Tuzlić: Jeste komplikovanije, ali profesori, bilo kog nacionalnog predznaka, bilo kog nastavnog plana i programa u BiH, slažu se da su ove čitanke njima korisne, da one otvaraju neke nove svjetove i vidike, i đacima i profesorima, kako bi shvatili da zvanična politika ne mora uvijek da bude i ono na šta pristaju. Oni, kao historičari, žele da tumače nauku na jedan način koji je primjeren, i njihovoj savjesti i činjenicama od kojih je historija satkana.
Bez obzira na suprotnosti u poimanju historijskih činjenica, u zvaničnim nastavnim planovima u BiH, ove čitanke ne dobivaju na manjem značaju zbog toga, već naprotiv, one pomažu da se ipak ti stavovi približavaju, i da profesori, barem oni koji su u susretu sa đacima, znaju da baš sve nije onako kao je neko naručio od nekog ko je napisao knjigu.
Tuzlić: Evropski parlament je u aprilu 2009. godine usvojio Rezoluciju o stabilnosti i napretku na zapadnom Balkanu, u kojoj je neposredno spomenuo zajednički historijski projekt i podstakao podršku ovakvim inicijativama u region. Nakon toga je uslijedila financijska injekcija za nastavak ovog projekta. Jedan dio tih sredstava biće utrošen za štampanje novih čitanki, a drugi dio na razradu strategije za štampanje čitanki koje bi obrađivale 90-te, do ovog današnjeg perioda.
Već na početku je bilo razmimoilaženja koji period obuhvatiti, da li će to biti 1991. – 1992. sve do 1995. ili 1999. godine. U Makedoniji kažu da je njima najvažnija 2000. do 2010. godine, ako govorimo o izlasku iz krize, o prolasku kroz tranzicijsko vrijeme.
Susreti profesora će biti ono što će kreirati to štivo, kao i ovo o kojem govorimo. Ovdje je bilo uključeno 60 profesora iz 11 zemalja svijeta, koji su napravili ove čitanke. Tako će i ovaj period od 90-tih do danas biti obrađivan uz njihovo neposredno učešće, kako bi se dobile čitanke koje će na najbolji mogući način odgovoriti na sve enigme i sva pitanja, kako bi se moglo hladne glave posmatrati ovo vrijeme, iako je tik iza nas.
Na scenu treba staviti više podataka
Tuzlić: Nema sumnje da se neće svi složiti u svim stvarima. Kad je bilo razgovora o ovim čitankama, nakon što su štampane, na seminarima je bilo suprotstavljenih stanovišta. Nema sumnje da će i ovo novo razmatranje mogućnosti štampanja čitanki o 90-tim donijeti mnogo polemike i razmimoilaženja, ali će se na kraju doći do nekih zajedničkih elemenata koji će ući kao neko zajedničko štivo i sa kojim će se svi složiti.
Kada je riječ o profesorima koji su bili do sada u ovom projektu, to slaganje je skoro 100 procentno. Jednostavno, oni žele da imaju na stolu što više historijskih detalja i podataka koji bi im omogućili da dalje mogu razvijati svoje historijsko mišljenje, odnosno da mogu razvijati kritičko mišljenje i kod svojih đaka sa kojima je dosadno „eks katedra” razmatrati prošlost, pogotovo ovu noviju o kojoj svi mnogo znamo i koje ima preveć i na Internetu i u starim novinama, koju je svako pisao iz svog ugla. Treba to staviti na jedno mjesto i pokušati naći neki put koji je zajednička cesta svima u budućnosti.
Tuzlić: Vjerujem da će čitanke omogućiti da oni razbiju te predrasude, da razbiju taj porodični historijski ego koji njihovi roditelji njima na svaki način pokušavaju nametnuti. Ovdje naprosto mislim da će se desiti nešto suprotno, da će ljudi shvatiti da su mnoge stvari bile njima skrivene, da nisu znali da su ti događaji na takav način postojali i da će pokušati i svoja stanovišta promijeniti, pa i tu konfuziju, kao ti kažeš, umanjiti.
Optimista sam kada je u pitanju i ovaj novi projekt jer mislim da nam naše vlastito poimanje ove najnovije prošlosti, koje smo bili svjedoci, nije baš najbolji dokaz da smo u pravu. Ni naše mišljenje nije ono koje treba da bude jedino i ispravno. Treba staviti na scenu više podataka, više elemenata kako bismo napravili neki boljitak i napredak i pokušali sve to skupa gledati nekim drugačijim očima.
Tuzlić: Drago mi je da smo ćaskali, a biće mi drago i ako ovo budu čuli profesori historije, koji su do sada učestvovali u ovom projektu, a i oni koji nisu, pa neka budu sigurni da su dobrodošli da daju svoj sud, da i oni doprinesu onome što će se dešavati u budućnosti.
Nastala je zbirka dokumenata pod naslovom „Nastava moderne istorije jugoistočne Evrope”, koja je prvo objavljena na engleskom, a potom na još nekoliko jezika, a sad je u opticaju u zemljama koje se ubrajaju u region evropskog jugoistoka.
Promocija i propratne manifestacije održane su u većini zemalja, a početkom mjeseca na red je došla i Bosna i Hercegovina. Zbog toga je moj gost ugledni novinar i publicist Dževdet Tuzlić, direktor projekta za BiH.
RSE: Za početak šta se krije iza naslova „Nastava moderne istorije jugoistočne Evrope”.
Tuzlić: U biti riječ je o četiri knjige, četiri čitanke iz četiri historijska perioda, koja su bitno obilježila Balkansko poluostrvo - Otomansko carstvo, Balkanski ratovi, Drugi svjetski rat i Nacije i države u jugoistočnoj Evropi. To su četiri knjige koje je Centar za demokratizaciju i pomirenje iz Soluna još prije 10 godina započeo kao projekt, smatrajući da je ovaj prostor bure baruta, kako su ga uvijek zvali, i dalje veoma pogodan za manipulacije i da se historijske činjenice upotrebljavaju kako kome odgovara, da se i dalje provodi ona stara „da historiju pišu pobjednici”.
U ovim knjigama su sakupljeni dokumenti, tako da nema naknadne pameti, nema naknadne lucidnosti, nema pogrešnih sjećanja ili namjernih izvrtanja činjenica, a dokumenti, sami po sebi, dovoljno govore.
Uvijek smo svi mi, pojedine nacije, bili najbolji u odnosu na druge, uvijek smo mi pobjeđivali, odnosno, u knjigama su se uvijek takve lekcije nudile.
RSE: Govorimo o onome što se popularno kaže čitanka istorijska/povijesna/historijska svejedno, što znači da nije u pitanju udžbenik. Zanima me kako funkcioniše to u kombinaciji sa redovnim izdanjima, zvaničnim udžbenicima istorije/historije/povijesti?
Tuzlić: Ovo je zamišljeno kao alternativna nastavna građa, ne kao udžbenik. Nije se išlo sa tezom da se konkurira redovnim nastavnim planovima, programima i literaturama koje su predviđene za takvo izvođenje nastave, nego kao alternativna građa koja će pomoći nastavnicima da jednostavno dođu do nekih novih spoznaja, do nekih novih izvora koje mogu ponuditi đacima, kako bi se razvijalo kritičko mišljenje.
Uz ove čitanke, obzirom da su bile evaluacije nakon mnogih seminara, profesori su željeli da im se još malo pojednostave stvari, da se naprave priručnici koji bi ih uputili u korištenje ovih čitanki. Priručnici su napravljeni na srpskom – bosankom - hrvatskom jeziku u BiH. U Srbiji i Hrvatskoj su također štampana ta izdanja.
Profesori na našim okupljanjima govore o vrijednosti ovih čitanki jer mogu đacima učiniti časove interesantnijim. Koriste određene fotografije, tekstove iz ovih čitanki, ili neka pitanja koja se tamo postavljena, i daju im to kao zadaću, u odnosu na građu koju su također obrađivali kroz nastavni plan i program. Nastavna građa i čitanke se nadopunjuju, nikako isključuju, i nikako ne konkuriraju jedno drugom.
Odgovor na enigme
RSE: Oko nekih događaja i procesa iz prošlosti ne slažu se zvanične istorije susjednih zemalja. Ma koliko one bile podloga nacionalnim ili velikodržavnim mitovima ili projektima, ipak se radi o jedinstvenim nastavnim programima. Kod nas pak imamo tri nastavna programa, tri vrste udžbenika, tri interpretacije iste istorije. Kako se to onda može uklopiti u prostore BiH? Razumijem recimo odnos Hrvatske i Srbije, ili Turske i Grčke, Bugarske i Makedonije, ali kod nas je to malo komplikovanije.
Tuzlić: Jeste komplikovanije, ali profesori, bilo kog nacionalnog predznaka, bilo kog nastavnog plana i programa u BiH, slažu se da su ove čitanke njima korisne, da one otvaraju neke nove svjetove i vidike, i đacima i profesorima, kako bi shvatili da zvanična politika ne mora uvijek da bude i ono na šta pristaju. Oni, kao historičari, žele da tumače nauku na jedan način koji je primjeren, i njihovoj savjesti i činjenicama od kojih je historija satkana.
Bez obzira na suprotnosti u poimanju historijskih činjenica, u zvaničnim nastavnim planovima u BiH, ove čitanke ne dobivaju na manjem značaju zbog toga, već naprotiv, one pomažu da se ipak ti stavovi približavaju, i da profesori, barem oni koji su u susretu sa đacima, znaju da baš sve nije onako kao je neko naručio od nekog ko je napisao knjigu.
RSE: Još nema čitanke u vezi sa onim što zovemo najnovija istorija. Nema sintetičkog pogleda na stvaranje novih država na prostoru nekad zajedničke. Kada će i kakav će biti taj najteži dio?
Tuzlić: Evropski parlament je u aprilu 2009. godine usvojio Rezoluciju o stabilnosti i napretku na zapadnom Balkanu, u kojoj je neposredno spomenuo zajednički historijski projekt i podstakao podršku ovakvim inicijativama u region. Nakon toga je uslijedila financijska injekcija za nastavak ovog projekta. Jedan dio tih sredstava biće utrošen za štampanje novih čitanki, a drugi dio na razradu strategije za štampanje čitanki koje bi obrađivale 90-te, do ovog današnjeg perioda.
Već na početku je bilo razmimoilaženja koji period obuhvatiti, da li će to biti 1991. – 1992. sve do 1995. ili 1999. godine. U Makedoniji kažu da je njima najvažnija 2000. do 2010. godine, ako govorimo o izlasku iz krize, o prolasku kroz tranzicijsko vrijeme.
Susreti profesora će biti ono što će kreirati to štivo, kao i ovo o kojem govorimo. Ovdje je bilo uključeno 60 profesora iz 11 zemalja svijeta, koji su napravili ove čitanke. Tako će i ovaj period od 90-tih do danas biti obrađivan uz njihovo neposredno učešće, kako bi se dobile čitanke koje će na najbolji mogući način odgovoriti na sve enigme i sva pitanja, kako bi se moglo hladne glave posmatrati ovo vrijeme, iako je tik iza nas.
Na scenu treba staviti više podataka
RSE: Kako god da je bilo, ono onomadno ogledalo je razbijeno. Vi se trudite da te komadiće nekako spojite. Da li postoji bojazan da, čak i one male neravnine, kad se tako lijepi, neće prouzrokovati čudne odsjaje, neće još više izokrenuti sliku?
Nema sumnje da će i ovo novo razmatranje mogućnosti štampanja čitanki o 90-tim donijeti mnogo polemike i razmimoilaženja, ali će se na kraju doći do nekih zajedničkih elemenata koji će ući kao neko zajedničko štivo.
Tuzlić: Nema sumnje da se neće svi složiti u svim stvarima. Kad je bilo razgovora o ovim čitankama, nakon što su štampane, na seminarima je bilo suprotstavljenih stanovišta. Nema sumnje da će i ovo novo razmatranje mogućnosti štampanja čitanki o 90-tim donijeti mnogo polemike i razmimoilaženja, ali će se na kraju doći do nekih zajedničkih elemenata koji će ući kao neko zajedničko štivo i sa kojim će se svi složiti.
Kada je riječ o profesorima koji su bili do sada u ovom projektu, to slaganje je skoro 100 procentno. Jednostavno, oni žele da imaju na stolu što više historijskih detalja i podataka koji bi im omogućili da dalje mogu razvijati svoje historijsko mišljenje, odnosno da mogu razvijati kritičko mišljenje i kod svojih đaka sa kojima je dosadno „eks katedra” razmatrati prošlost, pogotovo ovu noviju o kojoj svi mnogo znamo i koje ima preveć i na Internetu i u starim novinama, koju je svako pisao iz svog ugla. Treba to staviti na jedno mjesto i pokušati naći neki put koji je zajednička cesta svima u budućnosti.
RSE: Ovo sam pitao i zbog toga što je u našoj tradiciji da bolje pamtimo istoriju iz „kućne” radinosti, porodičnih nacionalnih mitova, predaja, pjesama, sjećanja na herojski poginule ili mučke ubijene pretke, nego li što pamtimo ono što smo učili u školi. Može li jedna nova konfuzija u tom nivou mlade ljude uputiti da se još grčevitije prihvate za privatne porodične tribalne interpretacije istorije?
Tuzlić: Vjerujem da će čitanke omogućiti da oni razbiju te predrasude, da razbiju taj porodični historijski ego koji njihovi roditelji njima na svaki način pokušavaju nametnuti. Ovdje naprosto mislim da će se desiti nešto suprotno, da će ljudi shvatiti da su mnoge stvari bile njima skrivene, da nisu znali da su ti događaji na takav način postojali i da će pokušati i svoja stanovišta promijeniti, pa i tu konfuziju, kao ti kažeš, umanjiti.
Optimista sam kada je u pitanju i ovaj novi projekt jer mislim da nam naše vlastito poimanje ove najnovije prošlosti, koje smo bili svjedoci, nije baš najbolji dokaz da smo u pravu. Ni naše mišljenje nije ono koje treba da bude jedino i ispravno. Treba staviti na scenu više podataka, više elemenata kako bismo napravili neki boljitak i napredak i pokušali sve to skupa gledati nekim drugačijim očima.
RSE: Ovo sve nisam pitao zato što nisam optimista, nego zato što mi se čini da takva pitanja jednostavno proizlaze, a volio bih da sa ovom mrvom optimizma završimo razgovor.
Tuzlić: Drago mi je da smo ćaskali, a biće mi drago i ako ovo budu čuli profesori historije, koji su do sada učestvovali u ovom projektu, a i oni koji nisu, pa neka budu sigurni da su dobrodošli da daju svoj sud, da i oni doprinesu onome što će se dešavati u budućnosti.