Gost intervjua je Dino Kasalo, televizijski filmski autor, čiji je najnoviji film Novo vrijeme uvršten u zvaničnu konkurenciju za prestižni Prix Evropa
Radi se o najznačajnijoj nagradi za filmska ostvarenja i to na najznačajnijem televizijskom festivalu na kontinentu. Na berlinskoj smotri učestvuju autori iz 40 zemalja, a biće prikazano 465 ostvarenja.
RSE: Šta se krije iza naslova Novo vrijeme?
Kasalo: Prvobitni naslov je bio Bosanka vijagra. Kada sam vidio da ovaj film, u nekim segmentima, koincidira sa nadolazećom svjetskom globalnom krizom, film sam adaptirao i dao naslov Novo vrijeme. U biti, jednom rečenicom rečeno, to je crna kulinarska komedija koja govori o postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, o nezaposlenim muškarcima koji pokušavaju da naprave bosansku vijagru.
RSE: Eto te u Berlinu. Imaš li evidenciju na koliko si smotri ove vrsti bio, koliko si nagrada pokupio i donio u Bosnu i Hercegovinu?
Kasalo: Činjenice govore da sam poslije rata najnagrađivaniji bosansko-hercegovački televizijski autor. Po mojoj evidenciji ili je 23. ili 26. nagrada nakon rata.
RSE: Kada čovjek iza sebe ima takvu ostavštinu, a sačuva stvaralačke nemire koji obećavaju još mnogo filmova - cijeniš li kako ti je rad valorizovan i priznat u matičnoj sredini?
Kasalo: Ne mogu se požaliti. Prije četiri-pet godina rekao bih da nije bio priznat, ali kada su ljudi vidjeli da godišnje uradim 11 priča, od toga sedam-osam nisu priče, već filmovi, a još dvije do tri dobiju nagradu, digli su ruke od mene i ne stavljaju me pod neke uhodane mehanizme, već imam jednu stvaralačku slobodu, pa biram teme koje hoću. Mislim da sam se konačno etablirao i nailazim na poštovanje i razumijevanje kolega koji se pitaju na televiziji.
RSE: Znam da ljudi koji rade u velikim kućama, u javnim servisima, s tako naglašenom stvaralačkom energijom, a k tomu individualci kao ti, često budu poprijeko gledani.
Kasalo: Toga je bilo prije, ne samo poprijekog gledanja, nego čestog bacanja klipova pod noge, pravljenja smicalica, dobivao sam pokvarenu kameru. Sijaset stvari koje su usmjerene na to da što više utrošim energije, boreći se sa nekim tehnološkim, a ne kreativnim stvarima.
RSE: Baviš se specifičnim temama. Svaki tvoj film je pravi mali praznik za sve zaljubljenike u prirodu.
Kasalo: Time sam počeo da se bavim kada sam vidio kakav odnos ova država ima naspram onog najvrjednijeg što mi imamo, što je naša prednost, fraza koja je toliko izlizana, kolika je naša prirodna baština. Obišao sam svijet. Osim na Balkanu, nisam nigdje vidio zelene rijeke. A najzelenija rijeka na svijetu je rijeka Neretva, i Una. Imamo takve rijeke koje čak možemo da pijemo, a prema njima se tako maćehinski odnosimo i za pet godina ostat ćemo i bez Neretve i bez Une i bez Bune, a bez bune. Onda sam rekao sebi - hajde da iskoristim poziciju mjesta na kojem radim, da vidim da li medij može nešto da učini, da otvori oči ovom narodu, pa da se bunimo.
RSE: Imaš i problema zbog svoje borbe za očuvanje naše prirodne baštine?
Kasalo: Ja sam državni neprijatelj broj jedan. Moja kuća i ja smo na sudu i već skoro tri godine traje sudska trakavica zbog toga što sam jednim svojim filmom otkrio vrh ledenoga brijega - energetsku mafiju koja se hvalila da Bosni i Hercegovini donosi posao stoljeća - izgradnju hidro-energetskih objekta, a ispostavilo se da je to bila pripremljena pljačka stoljeća. To sam otkrio i odmah su me tužili, i mene i televiziju. Evo tri godine se to vuče po sudu, a ne nazire se kraj.
RSE: Ponovo sam gledao i bio fasciniran starom sarajevskom školom dokumentarnog filma. Kako to da danas nemamo ni blizu tako veliki broj značajnih svjetskih dokumentarista?
Kasalo: Ne znam je li moje da sudim o tome. Mislim da je u ovoj zemlji, uslijed ovoga mrcvarenja svakodnevnicom, ovog blata u kome smo, došlo do jednog zamora ljudskog materijala. Ljudi su umorni i rijetki su sada oni koji se zaista istinski pokušavaju otrgnuti od ove svakodnevnice, da se izdignu, da stvore i naprave neko djelo iz bilo kog ljudskog domena umjetnosti, koje će se izdići od prosjeka. Pokušavam pronaći neko opravdanje za sebe i kolege. Ne kažem da sam potrošeni materijal, ali vidim, kada pokušam napraviti neku priču, kako je ljudima teško prići, kako je to ranije bilo puno lakše.
U filmu Novo vrijeme učestvuju moji prijatelji. Svi su nezaposleni. Taj film je koštao 320 maraka. Šta sam uradio? Objasnio sam im šta hoću da uradim. Pitali su me da li ih mogu častiti. Gazdi kafane sam rekao da sve što se večeras popije je na moj račun. To je bio neposredni materijalni trošak koji je u sebi sadržavao: kilo i pol sira torotana iz mijeha, tri litre domaće rakije šljive, gajbu sarajevske pive i kojekave grickalice. Kada sam popunjavao formular za primat, bilo je pitanje o budžetu filma. Tamo stoji: do 50.000 eura, od 50.000 do 70.000 eura, od 70.000 do 100.000, peko 100.000. Gledam gdje ću ja staviti svojih 320 maraka.
Važna je ideja i to kako se ona realizira. Možda malo previše hoćemo da ličimo na Holivud, pa hoćemo na setu preskupe fine alatke za snimanje. Sve to košta, a nekada ideja kaska za tim, a trebalo bi obrnuto.
RSE: Ti si dao svoj doprinos teoriji nisko budžetskog filma.
Kasalo: Naljut će se na mene što ovako govorim, ali to je sticaj okolnosti. Dobro bi bilo da mi pobijedimo ovaj svijet našim duhom, a neka se on bakće sa ovim materijalnim. Mnogo je teže to duhovno srozavanje, nego materijalno. Zato uvijek ističem da treba duh očuvati, a šta će nama džipovi i mercedesi kada ga mijenjaju.
RSE: Šta se krije iza naslova Novo vrijeme?
Kasalo: Prvobitni naslov je bio Bosanka vijagra. Kada sam vidio da ovaj film, u nekim segmentima, koincidira sa nadolazećom svjetskom globalnom krizom, film sam adaptirao i dao naslov Novo vrijeme. U biti, jednom rečenicom rečeno, to je crna kulinarska komedija koja govori o postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, o nezaposlenim muškarcima koji pokušavaju da naprave bosansku vijagru.
RSE: Eto te u Berlinu. Imaš li evidenciju na koliko si smotri ove vrsti bio, koliko si nagrada pokupio i donio u Bosnu i Hercegovinu?
Kasalo: Činjenice govore da sam poslije rata najnagrađivaniji bosansko-hercegovački televizijski autor. Po mojoj evidenciji ili je 23. ili 26. nagrada nakon rata.
RSE: Kada čovjek iza sebe ima takvu ostavštinu, a sačuva stvaralačke nemire koji obećavaju još mnogo filmova - cijeniš li kako ti je rad valorizovan i priznat u matičnoj sredini?
Kasalo: Ne mogu se požaliti. Prije četiri-pet godina rekao bih da nije bio priznat, ali kada su ljudi vidjeli da godišnje uradim 11 priča, od toga sedam-osam nisu priče, već filmovi, a još dvije do tri dobiju nagradu, digli su ruke od mene i ne stavljaju me pod neke uhodane mehanizme, već imam jednu stvaralačku slobodu, pa biram teme koje hoću. Mislim da sam se konačno etablirao i nailazim na poštovanje i razumijevanje kolega koji se pitaju na televiziji.
RSE: Znam da ljudi koji rade u velikim kućama, u javnim servisima, s tako naglašenom stvaralačkom energijom, a k tomu individualci kao ti, često budu poprijeko gledani.
Kasalo: Toga je bilo prije, ne samo poprijekog gledanja, nego čestog bacanja klipova pod noge, pravljenja smicalica, dobivao sam pokvarenu kameru. Sijaset stvari koje su usmjerene na to da što više utrošim energije, boreći se sa nekim tehnološkim, a ne kreativnim stvarima.
RSE: Baviš se specifičnim temama. Svaki tvoj film je pravi mali praznik za sve zaljubljenike u prirodu.
Kasalo: Time sam počeo da se bavim kada sam vidio kakav odnos ova država ima naspram onog najvrjednijeg što mi imamo, što je naša prednost, fraza koja je toliko izlizana, kolika je naša prirodna baština. Obišao sam svijet. Osim na Balkanu, nisam nigdje vidio zelene rijeke. A najzelenija rijeka na svijetu je rijeka Neretva, i Una. Imamo takve rijeke koje čak možemo da pijemo, a prema njima se tako maćehinski odnosimo i za pet godina ostat ćemo i bez Neretve i bez Une i bez Bune, a bez bune. Onda sam rekao sebi - hajde da iskoristim poziciju mjesta na kojem radim, da vidim da li medij može nešto da učini, da otvori oči ovom narodu, pa da se bunimo.
RSE: Imaš i problema zbog svoje borbe za očuvanje naše prirodne baštine?
Kasalo: Ja sam državni neprijatelj broj jedan. Moja kuća i ja smo na sudu i već skoro tri godine traje sudska trakavica zbog toga što sam jednim svojim filmom otkrio vrh ledenoga brijega - energetsku mafiju koja se hvalila da Bosni i Hercegovini donosi posao stoljeća - izgradnju hidro-energetskih objekta, a ispostavilo se da je to bila pripremljena pljačka stoljeća. To sam otkrio i odmah su me tužili, i mene i televiziju. Evo tri godine se to vuče po sudu, a ne nazire se kraj.
RSE: Ponovo sam gledao i bio fasciniran starom sarajevskom školom dokumentarnog filma. Kako to da danas nemamo ni blizu tako veliki broj značajnih svjetskih dokumentarista?
Kasalo: Ne znam je li moje da sudim o tome. Mislim da je u ovoj zemlji, uslijed ovoga mrcvarenja svakodnevnicom, ovog blata u kome smo, došlo do jednog zamora ljudskog materijala. Ljudi su umorni i rijetki su sada oni koji se zaista istinski pokušavaju otrgnuti od ove svakodnevnice, da se izdignu, da stvore i naprave neko djelo iz bilo kog ljudskog domena umjetnosti, koje će se izdići od prosjeka. Pokušavam pronaći neko opravdanje za sebe i kolege. Ne kažem da sam potrošeni materijal, ali vidim, kada pokušam napraviti neku priču, kako je ljudima teško prići, kako je to ranije bilo puno lakše.
U filmu Novo vrijeme učestvuju moji prijatelji. Svi su nezaposleni. Taj film je koštao 320 maraka. Šta sam uradio? Objasnio sam im šta hoću da uradim. Pitali su me da li ih mogu častiti. Gazdi kafane sam rekao da sve što se večeras popije je na moj račun. To je bio neposredni materijalni trošak koji je u sebi sadržavao: kilo i pol sira torotana iz mijeha, tri litre domaće rakije šljive, gajbu sarajevske pive i kojekave grickalice. Kada sam popunjavao formular za primat, bilo je pitanje o budžetu filma. Tamo stoji: do 50.000 eura, od 50.000 do 70.000 eura, od 70.000 do 100.000, peko 100.000. Gledam gdje ću ja staviti svojih 320 maraka.
Važna je ideja i to kako se ona realizira. Možda malo previše hoćemo da ličimo na Holivud, pa hoćemo na setu preskupe fine alatke za snimanje. Sve to košta, a nekada ideja kaska za tim, a trebalo bi obrnuto.
RSE: Ti si dao svoj doprinos teoriji nisko budžetskog filma.
Kasalo: Naljut će se na mene što ovako govorim, ali to je sticaj okolnosti. Dobro bi bilo da mi pobijedimo ovaj svijet našim duhom, a neka se on bakće sa ovim materijalnim. Mnogo je teže to duhovno srozavanje, nego materijalno. Zato uvijek ističem da treba duh očuvati, a šta će nama džipovi i mercedesi kada ga mijenjaju.